Gem, set, meč - HTV

Kakva je to nedjelja bila. Sunce prži do maksimuma, asvalt gotovo da gume rastapa, čak se i dosadni, lajavi susjedov pas pretvorio u beživotnu vreću koja od života traži samo malo hlada. A u stanu klima, hladno piće i - tulum! Najprije formula za zagrijavanje, pa vaterpolo za predah i to baš u trenutku kad je u Londonu počela prva kiša. I sjajan, nevjerojatan, nezaboravan tenis. Pa zar može bolje? Zar je zaista danas sve na mojoj strani?

I bilo je. Sve do sumraka, kad je u Londonu po drugi put krenula ona dosadna kiša. Na vrhuncu uzbuđenja, usred raspleta u petom setu. Zar će zaista i ovaj meč otići u ponedjeljak? Kao onaj u isto ovo vrijeme prije koliko ono, sedam godina? Neće. Neće sigurno. Iz minute u minutu čekali smo uključenje u Wimbledon i završnicu tog velikog spektakla, zbog kojeg mnogi u nedjelju nisu otišli na plažu. I nisu zažalili.

A onda - spektakl. Umjesto Rogera i Rafe, umjesto zlatnog komadića povijesti, zadnjeg wimbledonskog finala kojeg je mogla omesti kiša - HTV-ovi pretplatnici dobili su prijenos jednog od 7.000 hrvatskih "godišnjih izbora ljepotice i ljepotana". Dok smo gledali HTV-ovog sportskog urednika u žiriju, počeli smo shvaćati da se kamere HTV-a više neće vraćati u London.

Mi sretnici koji imamo alternativu i koji ne robujemo okovima hrvatske državne dalekovidnice (makar smo njezin harač prisiljeni redovito plaćati), okrenuli smo se hrvatskom Sportklubu, bosansko-hercegovačkom OBN-u ili slovenskoj, čak i srbijanskoj nacionalnoj televiziji. Kvragu i pretplata, ali vječno će mi u sjećanju ostati zabilježeno da sam završne poene jednog od najboljih wimbledonskih finala u povijesti morao "žicati", iako sam ih pošteno platio.

Dok smo uživali u prekrasnim poenima, atraktivnim izmjenama i vrhunskoj napetosti teniskog meča desetljeća, ipak je nešto nedostajalo. Mićo Dušanović. Pričajte što hoćete, ali onaj tko je odrastao uz Mićine teniske prijenose, teško se privikava na bilo koju alternativu. Pa makar to bio vrlo dobro odrađen posao kolega sa Sportkluba ili OBN-a, koji je u zadnje vrijeme u Hrvatskoj postao prava "hit-televizija" za svakog zaljubljenika u sport.

Nazovite to sentimentalnošću, navikom ili čime god hoćete, ali ipak ćete negdje u dubini duše sami sebi priznati da tenis bez Miće i s Mićom nije isti. Da nogometni potezi bez začina Vele, Sušeca, Ćosića... nisu jednaki. Da košarka bez Cvika djeluje siromašnije, formula bez Blažička sporije i dosadnije, a Blanka izgleda laganije i poletnije kad je Ozmec prati na zaletište.

I koji god strani kanal okrenuli, nešto će vam ipak nedostajati. Mićin uzdah. Velina duhovitost. Blažičkovi decibeli. Ma nešto. Neki dobro poznati glas zbog kojega nemate dojam da se igra u Wimbledonu, na Nou Campu, u Madison Square Gardenu. Nego kod vas, u vašem dnevnom boravku.

I tako dok su Rafa i Roger ispisivali sportsku povijest, HTV je svoje pretplatnike počastio još jednom revijom tupila i površnosti u kojoj se promoviraju najprizemnije "vrijednosti" nekakvih manje ili više zgodnih "misica i mistera", čije vam rečenice ježe kožu. Događaj koji će živjeti i o kojemu će se pričati još godinama, desetljećima - izguran je od nekog "fensi-selebriti-ivent-hepeninga" o kojemu će tabloidi pisati dan, možda čak i cijela dva.

Bila je to još jedna pljuska sportskom programu, ali i čitavom sportskom duhu ove nacije. Još jedna noga u guzicu briljantnom talentu i krvavom radu koji trasiraju put do vječne slave, naspram svježe depiliranih ženskih nogu ili muških prsa, koji do svoje tri minute isforsirane "slave" žele nekim lakšim i kraćim putevima.

Umjesto jednog od svjetskih sportskih vrhunaca i poslastica godine, u kojoj su uživo uživale milijarde gledatelja diljem svijeta, HTV-ov je pretplatnik imao privilegiju slušati kako "za kilogram sira treba 10 litara mlijeka" ili kako je "Istra jedan zaista prekrasan grad". Kakav Wimbledon, kakvi bakrači.

Svaka čast i slava onome tko je odabrao. Siguran sam da nije Đelo Hadžiselimović.