Zar ih sad potjerati?

Više od 15.000 protiv Napolija, 20.000 protiv Birkirkare, 12.000 protiv Zadra, 10.000 protiv Varteksa. Gotovo 60.000 gledatelja došlo je na Poljud u četiri domaće Hajdukove utakmice, vjerujući da je konačno "izliječeno bolesno tkivo" i da će rezultati prve momčadi pratiti zdrav(ij)u atmosferu koja se stvorila oko kluba.

I funkcioniralo je dobro, ubilježene su tri pobjede i remi protiv Varteksa koji se poput prvih mačića "bacio u vodu". A onda su stigla gostovanja. Pljusketina od Zagreba na neutralnom terenu, zadovoljavajući remi u La Coruni, pa novi šamar na Kantridi. Uz sve to posebno je porazna činjenica da je Hajduk na gotovo u detalj jednak način izgubio utakmice od Zagreba i Rijeke u samo nekoliko minuta "blackouta". A još više zabrinjava podatak da su u te tri utakmice postigli samo jedan gol, a i taj vjerojatno iz zaleđa.

Brzo, prebrzo se ispuhao balon optimizma i "pozitivnog ludila" koje svako ljeto zahvati Split i Hajdukovce gladne velikih predstava i velikih rezultata. Već u nedjelju protiv Slavena na tribinama će se prepoloviti broj onih koji vjeruju, makar bi pobjeda u toj utakmici vjerojatno opet upalila lako zapaljivu masu da nakrca stadion protiv Deportiva u naredni četvrtak. Na dobar rezultat iz La Corune potop u Rijeci došao je kao bačva hladne vode po glavi.

Katastrofalan početak HNL-a "ohladio" je i početak prodaje klupskih dionica, pa su prva dva dana prilično "tiha". Nije to čudno, zna se da smo mi komotan narod i da uglavnom sve ostavljamo za zadnji tren, ali nesporno je da je 10. mjesto nakon 4 kola mnoge natjeralo da odmahnu rukom i kažu "još jedna propala sezona".

Ne treba dvojiti da bi eventualna pobjeda protiv Deportiva sve okrenula naopako. Međutim - na temelju čega bazirati optimizam da se Španjolcima može zabiti pogodak više, ako je Hajdukova momčad protiv Zadra, Varteksa, Zagreba i Rijeka postigla tek jedan gol iz igre, a obrana pokazala naivnost kakva se može vidjeti na niželigaškim ledinama u utakmicama u kojima igraju amateri?

S druge strane - tko zna? U 90 minuta svašta se može dogoditi, jedan sitan detalj može gurnuti utakmicu na Hajdukovu stranu, a nakon toliko godina tijesnih ispadanja od realno boljih momčadi - možda se jednom Hajduku konačno sve vrati protiv nimalo impresivnog Deportiva. Sanjati se smije, a rujan u Europi već polako postaje Hajdukov nedosanjani san.

Naravno, nakon ovako lošeg prvenstvenog starta, nije bilo šanse da se ne pojave priče o odlasku trenera Gorana Vučevića. Već u ponedjeljak ta je "informacija" oštro demantirana, a tek će naredni tjedni pokazati da li je zaista novi predsjednik Mate Peroš strpljiviji i pronicljiviji od svog prethodnika Branka Grgića.

Jer - smjena Vučevića i njegovog "štaba" trenutno bi bila najgora moguća solucija za Hajduk. Iako ni rezultati ni igra nisu dobri, pravi "tektonski poremećaj" u osjetljivom vremenu klupskog preoblikovanja bio bi novo stručno lutanje. Pokazalo bi to da se u Hajduku zapravo nije ništa promijenilo dolaskom novih ljudi i da Peroševa ekipa nema ništa bolje ideje nego Grgićeva. A k tome - upropastila bi se dva mjeseca teškog rada tijekom kojih su Vučević i društvo dobili pravu sliku mogućnosti svojih igrača. Novi trener morao bi sve ispočetka.

Možda je Vučević zaista trener bez iskustva, možda se trebao učiti negdje drugdje umjesto na Hajduku. Možda je trebao inzistirati na angažiranju Hrgovića, Benka, Verpakovskisa. Možda je trebao pametnije postaviti obranu ili naći pravu ravnotežu na sredini terena, koja će najbolje iskoristiti Hajdukov napadački dragulj u liku Nikole Kalinića.

Ali nije korektno praviti se slijepim i govoriti kako "Vučević nije taj" i zaboravljati što se sve događalo prošlih godina u tom klubu i na kojim je sve razinama "izranjavan". Vučević nije doveo 15 novih igrača u odnosu na prošlu sezonu, stiglo ih je tek nekoliko, od kojih tek dvojica imaju stalno mjesto u prvih 11. Zar je realno očekivati da Vučević ima "čarobni štapić" kojim će u dva mjeseca naučiti neke ono što nisu naučili u 10 il 15 godina svoje nogometne karijere? Zar je realno očekivati da će od neškolovanih juniora koji preskaču stepenice svog razvoja u mjesec dana načiniti nove Messije ili Krkiće?

Nešto je u ova dva mjeseca Vučević svakako dokazao. Nije osoba kojoj se bilo tko može miješati u sastavljanje momčadi, nije trener koji se skriva iza alibija ne priznajući vlastite pogreške i ne bježi od krvavog rada. Njegov veliki plus je što je oko sebe stvorio ekipu kojoj vjeruje, ekipu koja razumije nogomet i ima ideju kako bi Hajdukova momčad trebala izgledati. Ta ekipa zaslužuje šansu. Šansu da radi. Zar ih sad potjerati kad su odradili najteži dio, iskopali temelje i počeli raščišćavanje terena?

Sve i ako se ne pobijedi Slavena u nedjelju, sve i ako se ispadne od Deportiva u četvrtak. Sve i ako Hajduk jesen završi na 10. mjestu. Jednom bi konačno trebalo pokušati i nešto promijeniti. A ta promjena bi mogla biti - ne mijenjati trenera. Takvih kukavičkih alibi-poteza već smo se nagledali proteklih godina. I što se mijenjalo nabolje, osim što je sa svakom smjenom klub gubio još jednu crticu u svojoj veličini, odnosu i vrijednosti. Može li Peroš biti prvi predsjednik koji će reći "Ne, trener neće otići, pa makar se borili za opstanak"?