Naklon do poda i noga u stražnjicu

Što smo, dakle, vidjeli od hrvatskog sporta u Pekingu? Rekordan broj sportaša koji su se kvalificirali, izjednačen rekord u broju osvojenih medalja kojeg smo realno mogli (a možda i morali) premašiti. Dio sportaša koji je u Peking došao po rezultat i dodatnu potvrdu, a velik dio onih koji su bili previše sretni što su uopće došli tamo, da bi uspjeli izvući nešto bolje od registriranog rezultata.

Pokušat ćemo razvrstati učinak stotinjak naših aduta u tri različite kategorije, svakome po zasluzi. U jedne spadaju oni koji zaslužuju svečani doček, u druge oni koji će moliti Boga da ih nitko ne dočeka, a u treću skupinu spadaju oni koji nisu bili u krugu medaljonoša, ali se nemaju čega sramiti. Da, postoje i četvrti. Svi ostali. Neki će ih možda nazvati turistima, no nemojmo zaboraviti da se svaki od njih plasirao u Peking zbog svojih rezultata, a ne preko veze.

Dakle - u prvu skupinu spada pet naših odličja. Snježana Pejčić, Sandra Šarić, Filip Ude, Blanka Vlašić i Martina Zubčić hrvatski su sportski heroji koji će u naredne četiri godine biti inspiracija svim našim sportašima željnim olimpijske slave. Pritom je potpuno nevažno od kakvog je metala medalja, jer svih pet odličja za nas vrijede kao zlata. Sav onaj trud, znoj i odricanja isplatili su se, ovih pet sportaša ubilježilo se među sportske besmrtnike i što god napravili do kraja svojih karijera - one su već danas uspješne i velike.

Dojam je da je za potpuni uspjeh ovih Igara iz hrvatskog kuta nedostajala tek jedna stepenica više na postolju Blanke Vlašić, no njezino je srebro zaista zlatnog sjaja. Jer, Blanka je dala sve od sebe, njezin rezultat je sjajan, a pobijedila ju je protivnica koja je srušila sve svoje rekorde i preskočila jednaku visinu kao i ona. Pravila su pravila, ovog puta presudila su protiv Blanke, kojoj taj jedan pokušaj više na 205 od zlatne Belgijke neće oduzeti naslov najkonstantnije i trenutno uvjerljivo najbolje svjetske skakačice u vis.

U drugoj skupini nalaze se razočaranja. Sportaši od kojih smo očekivali puno, oni koji su svojim rezultatima najavili da vrijede, ali su u Pekingu potpuno podbacili. Prije svih - vaterpolisti, aktualni svjetski prvaci koji su ispali u četvrtfinalu. Oni su zapravo samo dodali još jednu crticu u dugačkoj niski mučnih poraza i gubitničkog mentaliteta koji tu reprezentaciju prati od prvog dana hrvatske samostalnosti. Uz poneki bljesak, poput onog iz Melbournea prošle godine, hrvatski vaterpolisti uglavnom su razočaravajuće završavali većinu velikih natjecanja i potvrdili tužnu istinu - da iz generacije u generaciju ta reprezentacija jednostavno nema "glavu" za velike domete. Svi ovi porazi koje su nakupili u četvrtfinalima ili polufinalima u zadnjih 15 godina više se ne mogu svrstati pod slučajnost.

Drugo veliko razočaranje su Sanja Jovanović i Duje Draganja. Svjetski prvaci i rekorderi u malim bazenima nisu opravdali očekivanja, nisu izborili finale u bilo kojoj od disciplina u kojima su se natjecali. Doduše, između njih dvoje ipak ima razlike. Sanja je potpuno podbacila, a Draganja je ipak srušio hrvatski rekord na 50 slobodno. No, za plivača njegovog rejtinga 10. mjesto nije uspjeh. Ne uz ono što je u njega uloženo i ne u disciplini u kojoj je prije četiri godine bio srebrni.

Razočarala su rezultatom i braća Skelin. Dvostruki nositelji olimpijskih medalja iz Sydneya i Atene bili su potpuno izvan ritma i mučili se u svim utrkama. Završili su kao posljednji u B finalu i tko zna hoćemo li ih opet gledati zajedno u novom olimpijskom ciklusu. Ipak - nakon brojnih medalja na Olimpijskim igrama, svjetskim i europskim kupovima, imaju i Skelini pravo na jedan podbačaj. Svatko ima.

U rubriku razočaranja, valjda po posljednji put, neka uđe i Ivana Brkljačić. Iako nas je ona već naučila na razočaranja i podbačaje na velikim natjecanjima, prisilili smo se još jednom povjerovati da bi ovaj put moglo biti drugačije. No, Ivana nakon Pekinga definitivno više ne zaslužuje mjesto među sportašima od kojih se nešto očekuje. Za nju će ubuduće biti rezerviran stupac "možda slučajno iznenadi".

Što se tiče treće kategorije, Stjepan Janić i rukometaši do zadnjeg su dana bili na granici da preskoče među one najbolje. Za mjesto u društvu spomenute velike petorke nedostajala je rukometna bronca ili nešto bolji rezultat Janića u barem jednom od dva izborena finala. Ponestalo je snage i rukometašima i Janiću, no njihovi konačni rezultati svakako zaslužuju pljesak.

U istoj su rubrici i drugi sportaši koji su opravdali svoj put u Peking. Košarkaši su to zaslužili prolaskom u četvrtfinale, jednako kao i stolnotenisači Zoran Primorac i Tan Ruiwu. Stisak ruke zaslužili su i strijelac Josip Glasnović, kojeg je strašno malo dijelilo od medalje, Andras Haklits finalom u bacanju kladiva i Tamara Boroš, koja se i dalje trudi nositi sa stolnoteniskim "silama istoka".

Pohvalu zaslužuje i dvojac na pariće Ante Kušurin - Mario Vekić, koji je za manje od sekunde ostao bez finala i to istog dana u kojem su doživjeli tešku prometnu nesreću u kojoj je bilo i poginulih. Među plivačima čestitku zaslužuje Nikša Roki, čiji rezultati nisu bili za visoki plasman, ali da je dao svoj maksimum govore dva srušena osobna i državna rekorda. Ni Gordan Kožulj ne treba biti nesretan, polufinalom na svojim posljednjim OI.

Svi ostali otprilike bi se mogli podvesti pod zajednički nazivnik "Jesi čuo da sam bio nešto ovog ljeta u Pekingu?", makar i među njima ima boljih i lošijih. Primjerice jedriličari Kljaković-Gašpić ili Fantela i Marenić koji su ušli među prvih 10, no s obzirom na našu tradiciju i ugled, činjenica da još uvijek nemamo jedriličarsku medalju od samostalnosti nikako ne može biti pozitivna.

Iako nije spadao među sportaše od kojih se očekivala medalja, razočarao je i bojažljiv nastup boksača Marka Tomasovića, a posebno ukupni rezultat od 1:13 u korist njegovog protivnika u 1. kolu. Marko je mogao i morao bolje od toga, makar dio opravdanja može biti i u činjenici da je u Pekingu bio bez svog stručnog stožera.

Sve u svemu - više je pozitivnih nego negativnih dojmova, a treba još jednom napomenuti da nikad više sportaša Hrvatska nije imala na Olimpijskim igrama. Dokaz je to da se ipak nešto pozitivno radi u našem sportu, da sve više do izražaja dolaze i oni "manji" sportovi i da se u sve više sportova možemo nadati novim olimpijskim borilištima. I to je još jedan dokaz da država mora imati sluha prema sportu i sportašima, koji su najboljih veleposlanici naše zemlje na svim paralelama i meridijanima.

Pred nama je London, a pripreme su startale već danas, prvog dana novog olimpijskog ciklusa. Možemo li nadmašiti Peking?