Juriš

Prva nagrada za vjernost

Bernard Jurišić • utorak, 23.09.2008.
Prva nagrada za vjernost
Foto: Bruno Karadža

Kako li je samo Hajduku trebala ova pobjeda u Maksimiru. Nakon pola desetljeća neuspješnih pokušaja, kukavičkih dojmova i bodovima praznih džepova, splitska se momčad je Maksimira otišla trijumfalno, visoko podignutog čela. Za toliko potrebni dašak optimizma i potvrdu da klub na svim razinama hvata pravi kolosijek...

Ponekad je uistinu zanimljivo po tko zna koji put shvatiti koliko Split i Dalmacija žive s Hajdukom i za Hajduka. Iako se ponekad čini da "to više nije to", da su loši rezultati u zadnjim sezonama raspršili oblak koji hipnotizira Hajdukove navijače, dogodi se remi u La Coruni ili pobjeda u Maksimiru koji iznova danima ne dozvoljavaju "prođu" ni jednoj drugoj temi osim "bilih". Hajduk je opet glavna tema svih "ćakula".

Poslušati ili saslušati?

Slučaj Mirka Hrgovića zapravo je najbolji primjer odnosa između uprave i navijača Dinama trenutno. Iako su BBB-i bili (a većina njih i dalje jest) izričito protiv dovođenja bivšeg kapetana Hajduka i "Hajdučkog srca", Mamići su se oglušili na "puls tribina". To je samo dodatno produbilo ionako zahlađene odnose između "složne braće" i "složnih navijača" i generiralno dodatne decibele "kakofonije" u Maksimiru. Iako je jasno da navijači nigdje ne bi trebali voditi klupsku politiku, ni klupska politika se nigdje ne bi smjela autistično ponašati prema mišljenju onih koji kupuju ulaznice. Nije uopće važno hoće li uprava nekog kluba poslušati zahtjeve navijača. Ali bi ih barem trebala - saslušati.

Upravo su navijači najljepša Hajdukova priča u ovoj sezoni. Usprkos lošim rezultatima i prošle i prošlih sezona, poljudske tribine od početka ove sezone punije su nego ikada. Već je nekoliko puta od srpnja mjeseca "poljudska školjka" ugostila po 20.000 navijača, bez obzira kako se zvao protivnik. Vrhunac je stigao s Deportivom, kad bi i stadion od 50.000 mjesta bio pretijesan za sve koji su željeli ući, makar je Hajdukova momčad igrom u uzvratu razočarala svakoga od njih.

Međutim, navijači ne posustaju. I nakon razočaranja protiv Deportiva nogometaše Hajduka iznenadio je pljesak i pozitivna atmosfera na tribinama na kraju utakmice. I kad su izgubljena dva boda na Poljudu protiv Varteksa, igrači su pozdravljeni pljeskom. I nakon teških poraza u Zagrebu i Rijeci, s tribina je odjekivala pjesma, a nije se moglo detektirati ni jedno pogrdno skandiranje bilo prema igračima, bilo prema trenerima, bilo prema upravi. Za skupinu navijača koji su godinama ratovali s prijašnjim upravama i transparentima i glasnicama, ova je sezona uistinu neka posve drugačija priča.

Nakon teške prošle sezone u kojoj je Hajduk proživljavao havariju na svim klupskim razinama, ove godine Hajdukovi navijači kao da su odlučili - uživati. Stabilizacijom kluba u upravljačkom aparatu, čišćenjem svlačionice od mnogih koji nisu shvaćali veličinu i važnost bijelog dresa minulih sezona, te napokon i vjerom u "hajdučko" stručno vodstvo na klupi i u pobjedi i u porazu bez povlačenja kratkoročnih alibi-poteza, kupili su povjerenje navijača koji su opet najjača pokretačka snaga splitskog kluba.

Zapravo je vrlo teško racionalno objasniti situaciju i atmosferu u kojoj u posljednje vrijeme žive Hajduk i Dinamo. Zagrebački klub nikad u povijesti nije bio rezultatski i financijski dominantniji u odnosu na splitski, a na derbi u Maksimiru dođe 7.000 gledatelja, od čega oko 2.000 Hajdukovaca. Pobjede Dinama prate se zvižducima, igrače dio navijača ismijava i vrijeđa, tribine su prazne čak i kad dolaze europski uglednici poput Šahtara ili Sparte, a navijači su u konstantnom sukobu s upravljačkim strukturama kluba.

S druge strane, u Hajduku koji i dalje zaostaje za Dinamom na svim razinama, od financijske, preko organizacijske do igračke i u Europi može pobijediti tek malteške amatere - tribine su pune, a navijači podržavaju i klub i momčad baš u skladu sa svojim poznatim stihom "i kad gube i kad tuku..." Otkud tolika nelogična razlika?

Jesu li Dinamove pobjede i titule razmazile "modre" navijače i zašto najpopularniji zagrebački klub proživljava "navijačku golgotu" koju su proživjeli košarkaši Cibone i rukometaši Zagreba, tema je za neku drugu, ozbiljnu priču. S Hajdukove strane navijačka priča prošlih je sezona izgledala dosta slično. Oni najžešći su više vodili ratove s upravom, nego što ih je zanimala situacija na terenu, a ostatak tribina sve je više živcirala ta negativna energija koja se rojila unutar poljudske školjke.

Međutim, bilo je potrebno samo nekoliko pozitivnih poteza minulog ljeta, da se cijela rastrojena "hajdučka nacija" vrati pod isti kišobran. Na tribine. Od "destruktivne sile", najuži gro Torcide pretvorio se u novu pozitivnu klupsku energiju na svim razinama. Na tribinama Torcidaši opet generiraju isključivo pozitivne vibracije, na koje dobro reagira i ostatak tribina, bez obzira kako stajala momčad na terenu. Izvan stadiona aktivno su se uključili u proces preoblikovanja kluba brojnim akcijama, projektima i proučavanjem inozemnih modela navijačko-klupskog partnerstva.

I čini se da je upravo to najveća tajna zašto oko Hajduka lebdi tako pozitivan fluid usprkos promjenjivim rezultatima, dok Dinamo obavija nekakva apatija i loša karma, iako je i dalje ispred Hajduka. Nakon godina upravljačkog i rezultatskog lutanja, Hajdukovi navijači zadnjih su mjeseci konačno nakon toliko godina opet osjetili dojam da su dio svog kluba i da imaju mogućnost utjecati na njegovu budućnost. I to na onaj pravi, konkretni način.

Ostavimo na stranu razglabanje zašto navijači nisu otkupili više klupskih dionica nego što je prodano. To je također tema za neku drugu raspravu u koju treba uključiti i puno drugih parametara osim sporta. Ali upravo je ta priča o dioničarstvu nanovo generirala navijački osjećaj pripadnosti Hajduku, pa makar i samo s po jednom "ukrasnom" dionicom u vlasništvu. Taj osjećaj da je Hajduk opet "dite puka", pa i bez obzira što navijači neće (niti trebaju) kreirati klupsku politiku, ali znaju da će ih se barem upitati što misle, vratio je pozitivnu atmosferu i na tribine i općenito oko samog kluba. Čak i u porazima.

Hajdukovi navijači obnovili su osjećaj da je Hajduk opet njihov i da u njemu imaju pravo glasa. S druge strane, Dinamovci usprkos pobjedama i punoj klupskoj kasi, svoj klub sve više doživljavaju kao - Mamićev. To je trenutno zapravo jedina konkretna prednost koju Hajduk ima nad Dinamom. Ali prednost koja na duže staze može p(re)okrenuti i puno drugih parametara koji su danas na strani "modrih". Prva velika nagrada za vjernost i bezuvjetnu podršku Hajdukovim navijačima stigla je u nedjelju u Maksimiru.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!