Juriš

Slovenci nam ne trebaju

Bernard Jurišić • utorak, 17.03.2009.
Slovenci nam ne trebaju
Foto: Kristijan Komarica

Dvorane koje smo izgradili za potrebe Svjetskog rukometnog prvenstva ostavile su nam u nasljeđe borbu i žestoki rad. Kako ih puniti, kako iskoristiti? Rukomet smo arhivirali, dobili pohvale sa svih strana i prema izvješću HRS-a poslovali na "pozitivnoj nuli", pa se logičnim nametnula nova riječ i nova brojka. Košarka, 2013...

Mjesec i pol kasnije, prašina je polako počela padati na "najbolje organizirano Svjetsko rukometno prvenstvo u povijesti". Zabavili smo se, ponosno pokazali svijetu naše nove, prekrasne multifunkcionalne arene, našu strast za sportom i naš impresivan organizacijski koktel sustavnosti i improvizacije. Tjednima nakon što je odigrano finale, pozitivni dojmovi i čestitke sa svih strana svijeta slijevali su se na našu adresu.

Nove dvorane od veljače su počele živjeti svoj "normalan" život. Splitska Spaladium Arena prilično uspješno se okušala u atletici, košarci i borilačkim sportovima, a osječka, varaždinska i porečka dvorana laganim koracima zaživljavaju u svojim sredinama. Zagrebačka Arena još se bori s dozvolama i spominje u brojnim koncertnim atrakcijama, a dok se ne osmisli sadržaj koji će je češće puniti, barem je obogatila vizuru jugozapadnog ulaza u glavni grad.

Što dalje? Svaka od dvorana u lokalnoj će zajednici morati pronaći dovoljno pametne ljude i dovoljno pametne projekte, koji će biti na korist lokalnom stanovništvu. Treba raditi, treba rađati ideje i načine kako iskoristiti ono što smo skupo platili i začepiti usta svim dušebrižnicima koji se redovito jave kad treba brojati kune na ovaj ili onaj način uložene u sport, a promiču im milijuni i milijarde koji se bacaju na daleko nevažnije i banalnije stvari.

Jedna od glavnih ideja je - dobiti organizaciju jednog velikog košarkaškog natjecanja. Prvo na redu je Europsko prvenstvo 2013. (2009. je u Poljskoj, 2011. u Litvi), nakon njega i Svjetsko prvenstvo 2014. (2010. je domaćin Turska). Iako nam nitko ne smeta pretendirati i na Svjetsko, naša realnost i naš kalibar je ipak Europsko. Ako ne 2013. - onda dvije godine kasnije.

HKS je reagirao brzo i "raširio priču" u tijelima Fibe, čiji su "prvoborci" George Vassilakopoulos i Nar Zanolin minulog vikenda posjetili Zagreb. Ako je suditi po njihovim reakcijama, ali i nekim drugim "neslužbenim informacijama", Hrvatska ima velike šanse dobiti domaćinstvo već 2013. godine.

I FIBA je čula za velebne dvorane koje smo izgradili, za sjajno organizirano rukometno SP, turističke kapacitete koji su iz godine u godinu sve bolji. Veliki plus je naša košarkaška tradicija, škola, povijest i ugled, koje bi mogle i morale oživjeti s dobivanjem organizacije ovako velikog događaja. Kao što je mjesecima prije SP-a živjela s rukometom, Hrvatska bi živjela i s košarkom - s tom razlikom da se barem više ne bi vodile rasprave treba li graditi ovo ili ono i koliko je sve to isplativo. Naime, sve smo već izgradili i više nema puta natrag.

Dok dežurni destruktivci budu "hračkali" zbog "bespotrebno potrošenih milijuna", pametnije i korisnije je tražiti načine kako ono što ionako plaćamo nekako i materijalizirati. Stoga ova priča ne smije biti priča HKS-a, kao što ni rukometno SP nije bila samo priča HRS-a. Ideja "Hrvatska domaćin Europskog košarkaškog prvenstva" mora biti jedan od prioriteta i HOO-a i hrvatskog državnog vrha i lokalnih zajednica koje su izgradile dvorane.

I konkurencija za domaćinstvo EP 2013. nudi veliki optimizam. Osim Hrvatske, želju za organizacijom iskazale su još samo Francuska i Slovenija. Treba znati da Francuzi zapravo "pikiraju" na domaćinstvo SP-a 2014., jer u Pariz u čast Tonyja Parkera žele dovesti američke NBA zvijezde i kandidaturu za EP koriste kao "probni balon". Slovenci su u sličnoj situaciji kao mi prigodom kandidature za rukometno SP. Infrastruktura je tek na papiru, ali zbilja je nešto drugo.

U nekim su se krugovima počele pojavljivati priče kako bi zajednički paket Hrvatske i Slovenije imao više šanse za uspjeh, no ta priča zaista nema nikakvog smisla. Hrvatskoj danas ne treba ni Slovenija, ni bilo koja druga zemlja, da bi organizirala velike dvoranske događaje. Imamo jednu od najboljih infrastrkutura, imamo gradove željne velikih sportskih događanja, imamo iskustvo organiziranja i smještajne kapacitete koji će do 2013. ili 2015. biti još kvalitetniji i brojniji.

Razumljivo je zašto je Sloveniji zanimljiva takva "suradnja" kad je potpuno jasno da Hrvatskoj više ne mogu biti nikakav organizacijski konkurent. Ali koji je naš smisao toga paketa? Nove dvorane u Zagrebu, Splitu, Zadru, Osijeku, Varaždinu, Poreču, uskoro i u Slavonskom Brodu i Rijeci s jedne strane, dvorana koju tek treba izgraditi u Ljubljani i više ništa s druge. Koja je tu logika?

Hrvatska ima sve što je potrebno i bilo kakvo "partnerstvo" u ovoj situaciji je nepotrebno. Posebno ne sa zemljom koja nema nikakvu infrastrukturu, niti našoj kandidaturi donosi išta osim problema. A da niti ne ulazimo u one teže i ozbiljnije teme koje zbog iživljavanja slovenske politike na Hrvatskoj zadnjih godina tjeraju prosječnog Hrvata na averziju i antipatiju prema toj državi. Koga lažemo? Pričati kako se ništa među nama nije promijenilo nakon svih gadarija koje našoj zemlji priređuje slovenska politička elita je skrivanje od istine. Zar bi dvije Vlade mogle surađivati oko košarke, a "ratovati" oko svega ostalog?

Slovenija ili bilo tko drugi - poanta je ista. Hrvatskoj suorganizator ne treba. Jamčevina za kandidaturu iznosi 3 milijuna eura. Ako je taj iznos prepreka i razlog da u cijeli posao idemo s bilo kim drugim - onda radije odmah odustanimo i prepustimo naše dvorane moljcima, plijesni i legioneli. S obzirom na iznose koje ćemo još 30 godina plaćati dok ne otplatimo novoizgrađene dvorane, ova cifra je tek "kap u moru" i iza nje se nitko ne smije skrivati.

Suorganizacija s bilo kojom državom otvara gomilu dodatnih troškova, stvara mnoštvo komplikacija i značajno smanjuje pozitivan efekt, pa i financijski kolač organizatoru. Nikad u povijesti Europsko košarkaško prvenstvo nisu zajedno organizirale dvije različite države i to sigurno nije slučajno.

Ima li vam smisla priča kako Hrvatska može ugostiti 24 najbolje rukometne reprezentacije svijeta i od njih dobiti najveće moguće komplimente za sve što su u Hrvatskoj doživjeli, a za 16 košarkaških reprezentacija trebamo tražiti pomoć od nekog drugog? Koja je tu logika? Zašto HRS može, a HKS ne bi mogao?

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!