Kojim putem krenuti?

Porazom u utakmici u kojoj su vodili 39 minuta i 40 sekundi u subotu je i službeno okončana još jedna tužna sezona KK Split CO. Sezona u kojoj se očekivalo barem zadržati prošlogodišnju razinu konkurentnosti Ciboni i Zadru, a umjesto toga se palo čak i ispod Zagreba. Uskoro možda i Cedevite. Dobra atmosfera brzo se rasplinula, a košarkaška euforija i finale protiv Zadra prije ravno godinu dana iz današnje perspektive izgledaju kao davna prošlost. Što čeka jedan od najuglednijih hrvatskih sportskih klubova u narednoj sezoni?

Amerikanci su već razdužili opremu i zaputili se svaki svojim putem. Teško će se ijedan od njih vratiti u grad koji im se svidio, iako sva trojica imaju kvalitetu i znaju igrati košarku. Iako nisu osjetili ni dio problema koji su mučili klub ove sezone, jer stranci kod nas za razliku od domaćih igrača žive "pod staklenim zvonom", teško će biti nagovoriti Eddiea Shannona, Jamona Lucasa Gordona ili Dalrona Johnsona na još jednu sezonu bez pravih ambicija. Realnije je očekivati da se netko od njih "reinkarnira" u dresu Zadra, Cedevite ili Cibone. Ništa novoga, Split CO je već neko vrijeme besplatna skautska služba za one koji bolje plaćaju.

Klub će ovog ljeta "zagristi" u preoblikovanje, pokušat će krenuti putem kojeg je prokrčio "stariji brat" s Poljuda. No, već danas postoje strahovanja da ovakav klub teško može izmamiti nekakvo veće zanimanje šireg auditorija i investitora, osim onih koji su tu već godinama "u dobru i zlu", poput "kroničnog vatrogasca" Ilije Naletilića. Preoblikovanje će sanirati nekakva dugovanja kluba, no hoće li uspjeti namaknuti značajnija sredstva da bi se klub iz "životarenja" prestrojio u "življenje" - teško je procijeniti.

Prva momčad svojim rezultatima nije osigurala nastup u regionalnoj "ligi bez briga" u narednoj sezoni, a teško će proći i opcija s kupovinom 100.000 € skupe pozivnice. Na nju su oko već bacili Slovenci (Krka) koji smatraju da su dva njihova kluba u ovoj ligi premalo (iako ih rezultati demantiraju) i - Cedevita. Zagrebački instant-klub kojeg sponzorira instant-napitak nema financijskih problema, rado će platiti traženu kotizaciju, a voditeljima lige poslali su jasnu poruku dovođenjem dojučerašnjeg trenera i sportskog direktora Splita CO Slobodana Subotića na svoju klupu. Da, Split ima tradiciju, ima prekrasnu Spaladium Arenu, žuti salon pun trofeja, pet NBA igrača, tri titule prvaka Europe i na desetke domaćih trofeja. Cedevita nema ništa od toga, ali ima novce. Čiji su argumenti jači? Prije 20 godina rekli bismo jedno, danas nešto sasvim drugo.

No, što Splitu uopće znači nastup u regionalnoj ligi sljedeće sezone? Platiti 100.000 € samo da bi nastupio znači opet štedjeti na igračima i nastavak vrtnje u krug. S druge strane, vidjeli smo na primjeru Cedevite što znači živjeti u ambijentu A-1 lige i kako se teško iskopati iz tog mulja kad jednom u njega zapadneš. Kojeg će igrača Split CO privući ako bude igrao A-1 ligu? Kako će njegovi mladi igrači napredovati u društvu limitiranih klubova, igrača i trenera?

I tu dolazimo do poante cijele ove priče. U vikendu kad su seniori završili sezonu porazom od Cibone, juniorska momčad osvojila je još jednu, tko zna više koju, titulu prvaka države. Gripe su još jednom odgojile "generaciju budućnosti", dobile najkorisnijeg igrača prvenstva (Toni Katić) i predstavile potencijal za budućnost. No, čiju?

Juniori Splita CO, naime, osvojili su tri naslova prvaka u zadnjih pet godina i imali trojicu najboljih igrača svojih generacija. Koliko njih danas igra u prvoj momčadi Splita CO? Koliko njih danas uopće igra ozbiljnu košarku?

2005. najbolji juniori u državi bili su Ante Delaš, Buljan, Bjegović, Siriščević, Šoda, Han, Vladović, Filipović, Uvodić... Dvije godine kasnije nitko nije bio bolji od Marija Delaša, Radića, Klarice, Režića, Sobina, Ostojića. Možete li bez googlanja reći gdje, osim Marija Delaša čiji je svjetski talenat uspio probiti barijere, danas igra itko od spomenutih?

Koliko se samo potencijalnih reprezentativaca i potencijalnih vreća novca izgubilo na tom prijelazu iz juniora u seniore? Zar je moguće da baš ni jedan nije valjao, da su baš svakome dijagnosticirane takve nepopravljive mane da ih žestoki rad i pravilno stručno vodstvo ne bi mogli ispraviti? Nije ovo samo problem Splita. Zar je hrvatska košarka toliko bogata i moćna da si tako lako i jednostavno smije priuštiti gubljenje čitavih generacija mladih igrača, dok drugorazredni stranci ispunjavaju trulu kratkoročnu fiktivnu iluziju o vrijednosti i veličini naših klubova i trenera?

Zato i pričamo o nekim Andersonima ili Johnsonima koji s padobranom padaju na prag hrvatske reprezentacije. Jer naši treneri radije provode sate, dane i tjedne gledajući DVD-ove američkih igrača koje će kupiti na žeton, umjesto da za to vrijeme uče tog Katića, Bakovića, Najeva, Zubčića, Prostrana, Drezgu, Rikića i slične kako će postati igrači. Umjesto što ih proglašavaju premršavima ili predebelima, kratkih ruku ili dugih nogu, mekanih noktiju ili neproporcionalnih ušiju - bilo bi pametnije i korisnije da se zatvore s njima u dvorane i rade dok im koljena ne prokrvare. I jednima i drugima.

Split CO ovog ljeta mora jasno odrediti kojim će putem krenuti u budućnost. Ukoliko se za cilj umjesto krpanja kratkoročnim polurješenjima iz godine u godinu odredi salijevanje čvrstih temelja koji počivaju na radu, stvaranju i davanju šanse mladim igračima, vjerovanje u njihove mogućnosti ponekad čak i na uštrb rezultata, te izgradnja čvrstog i stručnog protoka između juniorskog i seniorskog pogona, onda će biti manje važno hoće li naredne sezone klub igrati u A-1 ili NLB ligi i hoće li igrati u maloj dvorani na Gripama ili u velebnoj Spaladium Areni. Jer ljudi će dolaziti.