I Hajduk je zaslužio nagradu

Dinamo je četvrtu godinu zaredom osvojio dvostruku krunu, iako je Hajduk ostvario bolji dojam (i rezultat) u pet njihovih međusobnih okršaja ove sezone. No, vjerojatno nema ni jednog Hajdukovca koji ne bi rado zamijenio uloge. Pobjede u međusobnim derbijima jesu slatke i drage, ali uspješnost sezone ipak definira broj osvojenih trofeja.

Analizirajući viđeno u ovoj (napokon) uzbudljivoj sezoni, mnogi će kao ključ Hajdukovog ispadanja iz utrke za naslov navesti domaći poraz od Varteksa 29. kolu. Međutim, Hajduk je zapravo naslov prvaka izgubio onog trenutka kad su njegovi čelnici upali u zamku koju im je namjestio Zdravko Mamić tražeći strane suce.

Previše su energije na Poljudu potrošili kako bi iz inata dokazali nešto što ni sami nisu vjerovali. Da hrvatski suci mogu neopterećeno suditi do kraja sezone. Bruno Marić u prvih je 45 minuta prve utakmice finala izgledao kao netko tko je zaista došao odsuditi "po svome". Što se dogodilo u njegovoj glavi da jednako odlučan i hrabar nije bio i u drugih 45 minuta, može samo on odgovoriti. Neoboriva je činjenica da je Marić svojim neuravnoteženim odlukama oštetio Hajduk i usmjerio kup prema Maksimiru. Nitko se to ne treba plašiti otvoreno reći, kao ni svaku drugu činjenicu i istinu.

Međutim, isto je tako činjenica da Hajduk za gubitak prvenstvene utrke krivce najprije treba potražiti u svojem dvorištu. Iako se poraz od Varteksa pokazao presudnim, razlog zašto naslov prvaka danas ne kupi prašinu u poljudskom trofejnom salonu jesu - Vinkovci. Hajdukov prekinuti niz od 9 pobjeda primljenim pogotkom u 90. minuti, a nešto kasnije i veliki Dinamov preokret na istom mjestu od 0:2 u 4:3, zapravo su već tada jasno pokazali tko će ove godine slaviti.

Hajdukovci nisu iskoristili najlošiji Dinamo u posljednjih nekoliko sezona. Dinamo kojeg su razdirali unutarnji nemiri, navijačka nesloga, treneri vizija različitih od "šefove". Nisu iskoristili ogromnu količinu pozitivne energije koja se oko Hajduka stvorila ove sezone i gurala ga naprijed u mnogim teškim trenucima. U godinama gledanja u Dinamova leđa Hajduk je neminovno izgubio "instinkt ubojice", koji imaju svi veliki klubovi u svojim ligama. Instinkt da odigraju najbolje kad je najpotrebnije. Onako kako je to u finišu sezone radio Dinamo.

Iako bez trofeja, Hajdukova sezona ipak se ne može nazvati promašenom. Uz već ispričano i izanalizirano upravljačko restrukturiranje i "nove vjetrove" u upravi ("od dvadeset najsposobnijih gospodarstvenika u Hrvatskoj, u Hajdukovoj upravi sjede desetorica", rekao je novi splitski gradonačelnik nedavno), najveće bogatstvo Hajduka trenutno je u činjenici da prvi put nakon mnogo godina na kraju sezone ima 8-9 od 11 igrača s kojima će krenuti u novi europski pokušaj. Dosad se svaka Hajdukova europska priča krpala putem, a momčad doživljavala radikalne promjene. Ovog puta tako nije. Ili barem ne bi trebalo biti.

Prva zadaća uprave je jasna - riješiti pitanje Nikole Kalinića. Hajdukov financijski interes je prodati ga ovog ljeta, ali nogometni klubovi ne bi trebali brinuti samo o financijskom plusu. Kalinić je ove sezone patio i mučio se s koncepcijom koja mu nije odgovarala, a svejedno je nakupio gomilu pogodaka i asistencija. Bez obzira što su mnogi pogoci stizali iz jedanaesteraca, u većini je slučajeva upravo on bio i najzaslužniji za izborene penale.

Drugi je zadatak - raščistiti "utege". Miše je već nakon zadnjeg sučeva zvižduka u ovom prvenstvu najavio da će upravi donijeti listu igrača koji ne odgovaraju Hajdukovim zahtjevima. Nije teško nagađati koga će Miše otpisati. Jertec u Hajdukovom dresu nije dobivao puno prigoda, ali ono što je dobio samo je dokazalo da oni koji mu nisu vjerovali u Dinamu i Rijeci nisu bili ludi. Ugovori istječu Bušiću, Živkoviću i Rossu i za njih je Hajduk završena priča.

No, je li završena i za Mladena Bartolovića? Igrač kojeg se strašno podcjenjivalo opet je u finišu sezone pokazao da u njemu "ima baruta". Je li Hajduk zaista spreman za luksuz da proda Kalinića, otpusti Bušića i otkaže i jedinom preostalom iskusnijem napadaču? Bartoloviću je s krajem sezone završio ugovor s Hajdukom, ali nije isključeno da mu Splićani ponude novi.

Veliki je upitnik pored imena Hrvoja Vejića u zadnjem redu. Ne radi njega, nego radi onoga tko će mu se priključiti u obrambenom tandemu. Pandža i Jurica Buljat u mnogo su navrata pokazali da imaju kvalitetu za HNL, ali su jako rizična "skupina" kad se Hajduku suprostave bolje momčadi i napadači nego što ih ima većina naših prvoligaša. Može li Hajduk u Europu s Pandžom i J.Buljatom? Ne može. Ono što je u HNL-u simpatično i borbeno, u Uefinim je natjecanjima kažnjivo i nedozvoljeno. Je li Maloča taj? Možda i jest, ali treba mu dati prigodu. Od trojice mogućih, od Maloče se najprije može očekivati da postane stoper koji razmišlja pa reagira, a ne obratno.

I konačno - Miše mora pronaći pravo mjesto Senijadu Ibričiću. "Ibro" je igrač plemenita kova, ali on definitivno nije napadač. Ove je godine igrao u tandemu s Kalinićem jer jednostavno nije imao gdje drugo, ali pitanje je koliko njemu uopće odgovara 4-4-2 na kojima Miše inzistira. U središnji tandem Andrić - Skoko Ibričić ne može dirnuti, a nije ni tip igrača koji bi sa krila radio prevagu poput Gabrića ili Marijana Buljata. Kuriozitet je da Hajduk ima plemenitog igrača, ali više ne igra na način na koji bi ga najbolje iskoristio.

Pred Hajdukovim igračima je 15 dana odmora, ali pred upravom je 15 dana žestokog rada, pregovaranja i "križanja". S obzirom na sve viđeno ove sezone, Hajduk je ove sezone ipak zaslužio nekakvu nagradu. Umjesto trofeja, nagradu je dobio tek u pljesku svojih navijača i zadovoljštini da ima bolji međusobni skor od Dinama. Hoće li biti dovoljno pameti da se izvuku neke pouke za novu sezonu ili će sva unutarnja analiza stati na proklinjanju sudaca i (ne)uobičajeno motiviranih suparnika?