Juriš

Jurićeva iskrenost kao harakiri

Bernard Jurišić • utorak, 09.06.2009.
Jurićeva iskrenost kao harakiri
Foto: Kristijan Komarica

Ivan Jurić više je od desetljeća čekao da ga se netko od izbornika sjeti i pozove na "veliku scenu". I kad je dočekao, sve prosuo nakon tri nastupa zbog svoje karakterne crte koja mu ne dozvoljava da bude "klasični nogometaš". Ili zapravo - klasični hrvatski nogometaš. Onaj koji izgovara floskule koje već svi znaju napamet, troši novce na gel za kosu i dizajnerske torbice, a zabavlja se u "ludnicama"...

Ivan Jurić napravio je glupost. Dan uoči jedne od najvažnijih utakmica Hrvatske u ovim kvalifikacijama odlučio je biti iskren. Iskren do te mjere da je šokirao hrvatsku javnost toliko nenaviknutu na mogućnost da postoji neka javna ličnost koja nije opčinjena samim sobom, zaljubljena u svoje lik i djelo i koja ima toliko čvrstu mentalnu snagu javno priznati da baš i "nije nekakav nogometaš".

Za hrvatsku javnost je šokantno što Jurić nije odlučio udariti po svim bivšim izbornicima koji su ga zaobilazili 12 godina, niti je na sva usta hvalio svoje mogućnosti, koje su zbog "raznih anonimnih zlobnika koji su mu podmetali nogu" prepoznate tek u 34. godini njegova života. Nije odlučio pametovati i likovati, hvaliti svoje "neprepoznate" mogućnosti i uvlačiti se u guzicu izborniku koji mu je omogućio da bude dio najpopularnije hrvatske sportske momčadi.

Svoj lik i djelo Jurić nikad nije gradio kroz medije, jer do prije dvije godine veliki dio hrvatskog sportskog auditorija nije ni znao da on uopće postoji. Kad su ga prije nekoliko godina pitali želi li se vratiti u Hajduk, njegov odgovor bio je posve sličan ovome što je rekao u subotu. "Što ću se ja vraćati u Hajduk i zauzimati mjesto nekom nadarenom klincu? Ne želim doći u 'staro željezo', kad me više nitko ne bude želio".

Da je Jurić osoba koja odskače od klasične slike današnjeg hrvatskog nogometaša, pokazuje i podatak da sa svakim svojim klubom potpisuje ugovor na jednu sezonu. "Ne želim nikome biti na teret, ne želim uzimati novce negdje da bih sjedio na klupi." Jurića nema u Storyjima i Glorijama, nema ga na Red Carpetu i po "selebriti-iventima", ne zabavlja se u "ludnicama", ne vozi bijesni automobil niti nosi dizajnersku odjeću. Umjesto Cice i Mice sluša Metallicu i Iron Maiden, umjesto na Playstationu vrijeme provodi čitajući knjige, a kosu mu umjesto poznatog "stilista" i skupog gela održava najobičnija jeftina gumica.

Kad takva izgrađena osoba "padne s neba" i otvoreno kaže ono što misli, umjesto sipanja floskula tipa "borit ćemo se do kraja", "sve ćemo dati za ovaj dres", "bit će to pobjeda momčadi, a ne pojedinca" ili "ova momčad ima veliki potencijal", naravno da je to prosječnom hrvatskom građaninu čudno. Sjećate li se uopće nekog sličnog primjera? Nekog političara koji je rekao "Da, pogriješio sam" ili pjevača koji je nakon koncerta priznao "Mogao sam i bolje"? Zašto je toliki problem biti iskren? Pokazati da si čovjek sa svim svojim kvalitetama, ali i manama. Priznati da nisi bezgrješan i savršen jer nitko na svijetu nije.

Jedino što se Ivanu Juriću može zamjeriti u njegovom "izljevu iskrenosti" jest - tajming. Sa svoje 34 godine dovoljno je iskusan i inteligentan da je mogao i morao znati da dan uoči ovako važne utakmice nije vrijeme za ovakve razgovore i rečenice. Morao je znati da je psihologija važan dio sporta, a osobito u našoj nacionalnoj momčadi koja živi od zajedništva, emocija i pozitivnih vibracija. Tu je definitivno pogriješio jer je morao biti svjestan činjenice da bi se netko mogao uvrijediti zbog njegovih opservacija.

Ali je li uistinu zaslužio da ga se zbog brutalne, neuljepšane i notorne iskrenosti proglašava "remetilačkim faktorom" i praktično drži odgovornim za neodlučen ishod utakmice s Ukrajincima? Naravno da nije. Puno važnija od njegovih riječi je činjenica da je odigrao loših 45 minuta. A da je Modrićev ili Petrićev udarac bio pet centimetara precizniji, danas se vjerojatno ne bismo ni bavili time kako je nekome zasmetalo to što je Jurić sebe proglasio limitiranim, a reprezentaciju "samo dobrom".

Hoće li Ivan Jurić i dalje biti dio hrvatske nogometne reprezentacije? To je odluka koju treba donijeti izbornik Bilić i njegov stručni stožer. I to na temelju onoga što Jurić (ne)daje na terenu, a ne zbog toga što se netko iz svlačionice uvrijedio što ga ovaj nije javno proglasio genijalcem i najboljim nogometašem na svijetu.

U društvu kojim dominiraju lažni osmijesi, prijetvorni komplimenti i licemjerni likovi koji vire iz tuđih guzica, brutalna iskrenost je nešto što bi trebalo poštovati i cijeniti, a ne razapinjati na stup srama. Pa makar nam se i ne sviđalo ono što čujemo.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!