Hajduk mora Dinamovim stopama?

Hajduk je u prvim tjednima ovoljetnog prijelaznog perioda konačno shvatio zašto je Dinamov gazda Zdravko Mamić već nekoliko puta frustrirano zavrištao "Više nikoga neću dovesti iz HNL-a!" Opojni miris milijuna koji su se u maksimirski trezor slili prodajom Eduarda, Ćorluke, Modrića i Vukojevića, a u poljudski preoblikovanjem kluba u športsko dioničko društvo, brzo se proširio HNL-om.

Počele su se tako bubati nebulozne cifre za usluge igrača na koje bi pao pogled našeg vodećeg dvojca. Rijeka je šokirala javnost tražeći 7 milijuna eura za noge Anasa Sharbinija, a ništa manje šokantno nije zazvučala Šibenikova cijena od 3,5 milijuna eura za jednog Ermina Zeca ili okrugli milijun za izvjesnog Traorea koji još nije odigrao niti minutu prvoligaškog nogometa.

Jesu li u "ostatku lige" uistinu toliko ludi da bi mislili da u Hajdukovoj i Dinamovoj upravi sjede toliko bahati tipovi da bi se tako lako razbacivali milijunima za igrače čija je realna tržišna cijena daleko ispod traženog ili im je jednostavno dosadilo dobivati "mrvice" za igrače koje odgajaju i afirmiraju - istina je kao i uvijek negdje u sredini.

Tržište je uvijek ultimativna istina nečije vrijednosti i konačna presuda tko je i koliko u pravu. Već danas, godinu dana nakon tražene cifre od 7 milijuna, u Rijeci bi skakali od sreće kad bi im netko na stol stavio bezuvjetnih 2,5 milijuna za mlađeg Sharbinija. Šibenski "Zec u vreći" napustit će Šibenik za nekoliko puta umanjenu cifru od izvješene, a Traore tek treba pokazati da vrijedi i deset puta manje od onoga što za njega u Puli traže. Ako svi znamo da nitko od spomenutih igrača trenutno ne vrijedi onoliko koliko se za njih traži i ako smo svi svjesni da će klubovi biti sretni dobiju li i trećinu licitiranih iznosa, tko tu koga uopće pokušava nasamariti?

Dva su razmišljanja koja prate ovo napuhivanje cjenika od strane hrvatskih klubova. S jedne je strane mišljenje kako "mali" klubovi pretjeruju iz prkosa prema Hajduku i Dinamu koji im uzimaju igrače "za kikiriki". S druge strane stoji konstatacija da je vrijeme da konačno počnemo cijeniti "svoju robu", jer kad vidimo na kakve sve igrače bogati europski klubovi ponekad troše milijune, možemo čista srca reći da takvih ima i u našoj ligi. Da Dinamo nije tražio za Eduarda 20 milijuna eura - nikad ih ne bi ni dobio.

Obje teze u principu imaju smisla. Hajduk i Dinamo i sami su kumovali ovakvom odnosu "malih" prema njima, jer su svojim visokim plaćama nametnuli ritam kojeg ostatak lige ne može pratiti. Dinamov stoperski par ima plaću koliko i prvih 11 Cibalije ili Zadra, a u Hajduku "promatrači" poput Jerteca i Živkovića godišnje koštaju klub pola milijuna eura. Dinamo je za Argentinca Calella spreman izdvojiti više od 2 milijuna eura odštete, Hajduk za reprezentativca BiH Ibričića tek nešto manje.

Ponekad pretjerana rastrošnost naša dva najveća kluba pomogla je u "dizanju nosa" ostalih klubova, koji smatraju da zaslužuju više. Međutim, inozemne ponude i cjenici ipak će ih brzo spustiti na zemlju. A isto će napraviti i vrijeme koje trenutno radi u njihovu korist, ali kako ljeto bude išlo dalje - raspored snaga će se radikalno okrenuti.

Na početku prijelaznog roka prodavači su uvijek u prednosti pred kupcima. Vremena ima, cijene bujaju, klubovi se gađaju nerealnim ciframa kako bi na kraju nagodbe ušićarili što više. Za razliku od Šibenika ili Istre, Hajduk i Dinamo trenutno nemaju puno vremena na raspolaganju. Početak priprema se bliži, s njime i novi europski pokušaji u kojima se svako kašnjenje u slaganju momčadi plaća ispadanjem. Manji klubovi to znaju i zlurado im se smiju u lice uz poruku "nama se nigdje ne žuri, podebljajte ponudu".

Međutim, kako se bude bližio kraj prijelaznih rokova, a propuh u blagajnama bude sve veći i opasniji, obično kopni i arogancija prodavača. Kupci dolaze u povoljniji položaj, nerijetko i u situacijama "daj što daš" jer uvijek negdje iznad glave lebdi ona stalna opasnost o "nezadovoljnom igraču kao mrtvom kapitalu". Stoga je kompromis nešto od čega ne mogu pobjeći ni jedni ni drugi, ukoliko žele europski iskorak i (relativno) ispunjenu blagajnu.

U Hajduku ne kriju da su razočarani ponašanjem klubova čiji ih igrači zanimaju i počeli su se okretati tržištu kojeg je Dinamo "otkrio" prije koju godinu. Alan Kardec je mladi brazilski reprezentativac koji se spominje kao napadačko pojačanje i nije jedini Južnoamerikanac koji je zanimljiv "bilima". Uz to, prema Poljudu je krenula sva sila DVD-ova s "majstorijama" brojnih Makedonaca, Bosanaca, čak i Srba, koje bi njihovi menadžeri rado smjestili u bijeli dres.

Iako su minulih godina izražavali otvoreno neslaganje s Dinamovom inozemnom politikom, Hajdukovci bi ovog ljeta mogli krenuti upravo stopama svojih zagrebačkih rivala. Ukoliko cijene nogu unutar HNL-a za dva naša najveća kluba još neko vrijeme ostanu na ovakvoj razini, upravama Hajduka i Dinama neće ni preostati alternativna opcija od dovođenja "lutrijskih" prinova iz inozemstva.

U međuvremenu, mogli bi zajednički staviti kažiprst na čelo i dokučiti zašto su navukli toliki gnjev klubova iz HNL-a koji će radije svoje igrače dati u pola cijene nekom trećerazrednom inozemnom klubu iz trećerazredne lige, nego njima za realnu, tržišnu cijenu.