Naučite "tri tenora" pjevati!

Hrvatska košarka godinama nije bila tamo gdje su se dijelile medalje. Nekoć najtrofejniji hrvatski sport i najproduktivnija sportska škola "zaspala" je zajedno sa seniorskom košarkom koja je svoju posljednju veliku medalju donijela iz Atene, s Europskog prvenstva 1995.

Držali su se tu i tamo mladi još nekoliko godina, ali posljednje dvije medaljama okićene generacije su ona u kojoj su bili Planinić, Subotić, Šundov, Lončar (srebro sa SP U-20 2001.), te Ukić, Marko Tomas, Pašalić, Kedžo (zlato sa EP U-18. 2002.). Šest godina posta.

A onda je konačno stigla generacija od koje imamo pravo očekivati velike stvari. Generacija koja je osvojila europsku broncu prošlog ljeta, ovoga i svjetsku. Naravno, neće ova momčad proizvesti 12 vrhunskih igrača kao ni bilo koja druga juniorska momčad, ali za trojicu prvih imena bila bi prava katastrofa ako bi ih se pustilo da potonu u prosječnost.

Najkorisniji igrač Svjetskog prvenstva Mario Delaš, najbolji razigravač Toni Prostran i sjajni krilni centar Tomislav Zubčić narednu sezonu čekaju u tri najveća hrvatska kluba. Svaki sa svojim statusom, konkurencijom, trenerom i ambicijama. Svaki s već dokazanim talentom i perspektivnom čeka što će mu donijeti nova sezona, za dvojicu od njih trojice prva prava u seniorskom okruženju.

Treba priznati da danas nije lako biti trener. Mač nad glavom u većini ambicioznijih klubova stoji praktično nakon svake serije od 2-3 poraza, a u takvoj je situaciji jako teško stvarati. Nema tog trenera koji više voli klub u kojem radi od sebe samog i ne postoji strateg koji će sebe žrtvovati da bi stvorio budućnost nekom nadarenom klincu željnom minuta i iskustva.

Svjedoci smo već duže vrijeme da se i naši treneri okreću sumnjivim, ali iskusnijim strancima ili igračima za koje točno znaju što im mogu donijeti danas, a ne sutra ili za dvije godine. U takvom ambijentu nije ni čudno što se naši mladi igrači sve teže i rjeđe probijaju do glavnih uloga, a većina naših vodećih klubova sama sebe dovodi u situaciju da iz ljeta u ljeto praktično moraju promijeniti čitavu momčad.

Delaš, Prostran i Zubčić nekako su se baš fino raspodijelili u naša tri najveća kluba. Kao da je sudbina htjela poručiti "evo vam još jedna šansa, da vidimo hoćete li je iskoristiti". Naravno da njih trojica nisu spremni sami nositi na svojim leđima teret svojih momčadi, posebno ne rezultatski opterećenih poput Cibone ili Zadra, no ne dobiju li naredne sezone 15-ak minuta po utakmici, bit će to nova tragedija hrvatske košarke. Još jedna u nizu.

Čini se da je u najdelikatnijoj situaciji Splićanin Delaš. Njegov matični klub grca u financijskim problemima, a uz to će naredne sezone biti daleko od očiju, u (nažalost) "drugoligaškom" A-1 društvu. S jedne je strane teško ostaviti najkorisnijeg svjetskog juniora u poluamaterskom društvu koje mu je nedoraslo i talentom i već sadašnjim mogućnostima, ali s druge strane možda još teže poslati ga u svijet u stupnju razvoja u kojem je danas.

On je još uvijek nedovršen igrač s puno "dječjih" mana i teško je očekivati da će surovi profesionalizam imati strpljenja čekati dok Mario bude radio na njihovom otklanjanju. Najgore što mu se može dogoditi je da ode negdje gdje neće igrati ili još gore - gdje će igrati malo, u kratkim intervalima i bježati na klupu prilikom prve napravljene pogreške.

Nije lagana situacija ni Zubčiću u Ciboni, klubu koji također nema previše vremena, ni razumijevanja za razvoj mladog igrača. Hoće li Perasović imati strpljenja i hoće li riskirati poneku pobjedu kako bi Cibona i hrvatska košarka dobila novi NBA potencijal? Teško. Perasović je trener koji je naučio stvarati rezultat, a ne igrače, poput primjerice Duška Vujoševića. Jednog od rijetkih. Kako će se visoki kriteriji koje Perasović nameće svima oko sebe (uključujući i sebe samog) koincidirati s potrebom da Zubčiću ponekad ponešto oprosti, previdi ili zaboravi u nekom "višem interesu" - pokazat će već sljedeća sezona.

Teoretski bi naredne sezone najbolje trebao proći Prostran. Trenutno drži poziciji prve alternative Stipčeviću, no ključno je pitanje hoće li se njegov trener Zmago Sagadin odlučiti na neko iskusnije inozemno rješenje na poziciji razigravača, koje će Prostrana gurnuti tamo gdje je bio ove sezone. Negdje na kraju klupe, zaboravljen do "smeće-vremena". Prostran je u principu klasičan izdanak zadarske škole braniča, koja traje još od Petra Popovića. Bez, agresivan, pomalo "divlji".

Krenula je "utrka za budućnost". Hoće li hrvatska košarka imati dovoljno pameti i znanja konačno premostiti ovaj jaz koji otkriva da se zadnji klasni igrač kojeg je stvorila zove Roko Ukić? Hoće li tri mlada i nadarena tenora dobiti prigodu pjevati, pa makar ponekad i griješili note ili će sjediti u prvim redovima i gledati neke limitirane, ali iskusne gostujuće pjevače kako im kradu show?

Hoće li i ova trojica nadarenih klinaca, kao i ostatak njihove kvalitetne generacije doći pod mikroskopsko promatranje kako bi im se pronašli "teški zlobovi", "loša glava" ili "tanki listovi" ili ćemo ugrabiti prigodu i omogućiti im sve što im treba da postanu svjetske klase?