I to je pravda?

Uoči drugog kruga Eurobasketa većina reprezentacija razmišljajući o četvrtfinalu visoko na listi prioriteta imala je izbjegavanje Španjolske. Iako su Španjolci slabije odigrali u prvoj rundi natjecanja, pa i na startu drugog kruga upisali poraz od Turske, logično je da su i dalje ostali prvi favoriti za naslov jer imaju visoku kvalitetu. Međutim, netko je morao i na njih, a nesretnici su bili Francuzi.

Francuska i Grčka igrali su taj posljednji meč za izbjegavanje Gasola i društva, a poraženi je bio taj sretnik koji je dobivao nagradu i nije išao na Španjolsku. Odmah nakon susreta Francuzi su ustvrdili kako je Grčka igrala na - poraz. Svjesno izbjegavanje jačeg protivnika, vidljivo tankiranje prvih zvijezda na terenu, sve za sveti cilj - polufinale.

Koliko je bilo moralno izaći na teren i nadati se porazu, dalo bi se razgovarati, no na koncu tko će se kroz neko vrijeme toga uopće sjećati? Svi će se sjećati francuskog poraza u četvrtfinalu sa Španjolskom, koliko god Francuzima sad čestitali na hrabrosti i borbi za pobjedu s Grcima.

Uostalom, tko može stopostotno tvrditi da i Francuzi nisu željeli poraz? Nije se niti Collet ubio u potrazi za pobjedom u tom susretu, između ostalog zadnji napad je dao u ruke Nandu De Colu ostavivši Parkera na klupi. Da je tako silno tražio pobjedu, mislite da bi Parker ostao na klupi? Njihova (ne)sreća je u tome što je De Colo pogodio i to iz vrlo vrlo teške situacije i doveo svoju reprezentaciju u - još težu.

Španjolci nisu imali niti milosti, a niti razumijevanja za Francusku. Uostalom i zašto bi? Francuska je bila broj jedan u svojoj skupini i to je trebala potvrditi na terenu. Nije potvrdila, dapače, nije bila niti ravnopravna zahuktalim Španjolcima i zasluženo ispada, koliko god to surovo zvučalo. Zasluženo što se tiče ovog dvoboja, ne i cijelog turnira.

Pogledavši ovaj dvoboj, Grci se zasigurno smješkaju i ponose svojom odlukom, međutim moglo bi im se vratiti kao bumerang. Turska nije loša, dapače, odigrala je sjajan turnir i ne bi bilo nepošteno da upiše pobjedu u ovom susretu. Možda nije etično svrstavati se na jednu stranu, ali onaj smješak grčkih reprezentativaca na izlasku s terena nakon što je De Colo pogodio, ostaje u glavi. Poslovica dobro kaže "tko se zadnji smije, najslađe se smije", ne bi li se Turkoglu i Ilyasova u petak smijali.

Francuzi su tako otišli u borbu za plasman od petog do osmog mjesta, a Španjolska je strašnom utakmicom naznačila kako će onaj tko ju želi dobiti, za to morati odigrati debelo iznad svojih mogućnosti. Gasol je uhvatio ritam, a kada je takav, onda je nezaustavljiv. U ovom dvoboju je radio što je htio, pridružio mu se i nervozni Rudy Fernandez, mali Rubio je radio odličan pritisak, tko god je ušao dao je svoj doprinos. Kako ih dobiti? Teško pitanje kao ono za milijun kuna.

Uz Španjolce u polufinalu je i mlada reprezentacija Srbije. Protiv Rusa su pokazali još jednom visoku kvalitetu, daleko veću želju za pobjedom, a ono što je za pamćenje je obrana iz druge četvrtine. Nešto savršeno, za pokazivati u školama košarke. Koliko mogu? Teško je reći, dobili su Španjolce na startu, istina Španjolci nisu još bili pravi, igraju pravu momčadsku košarku, ali su mladi. U nekim trenucima se osjeti kod nekih igrača zaigranost i donesu se lošije odluke, no oni su već sada svoje napravili. Mogu neopterećeni u nastavak prvenstva. Nadamo se u dvoboj s Hrvatskom u polufinalu.

Što reći o Rusima? Iako nismo baš ništa pokazali na ovom Eurobasketu, ostaje dojam kako su Rusi najlošija reprezentacija četvrtfinala. Ono što je Blatta posebno moglo ljutiti je reakcija nekih igrača koji nisu dali sve od sebe. Koliko god je igrač s velikim ovlastima, kolika je god zvijezda ove reprezentacije, Sergej Bikov zaslužuje dobro "pranje" od strane Blatta.

S jedne strane imamo Monyu i Fridzona koji se bacaju za loptama, aktivni su i traže poziciju, s druge strane Bikova koji u skladu s prezimenom stoji i nezainteresirano gleda što se događa. Čovjek dvije minute odigra, pokrene se i u obrani i u napadu, onda si uzme odmor i preuzme status promatrača. Kao da je u prijateljskom dvoboju nakon kojeg će na domjenak pa u krevet. Igra se za Svjetsko prvenstvo u Turskoj, igra se za polufinale, za ostanak u borbi za medalje. Treba sve pokušati, ubiti se na terenu, a ne čekati razvoj napada. O ulazima i šutu nema niti smisla govoriti. 1/8 za dva, 1/3 za tri i ta trica je ušla pet sekundi prije kraja kada su se reprezentativci Srbije već grlili na terenu.

Njega uzmimo kao primjer kako se ne smije večeras izgledati. Znamo da se tako i neće izgledati, predobro su naši reprezentativci svjesni što donosi dvoboj sa Slovenijom i predobro znamo da će dati sve od sebe, svi do jednoga. Neka se trud isplati, puno smo pehova imali u prošlosti, vrijeme je da se i nama jednom vrati.