Dinamo nema prednost Maksimira

U četvrtak je Dinamov navijač pokisnuo do te mjere da ne zna ima li smisla navijati za "sveti klub". Pokisnuo je jer najružniji stadion u galaksiji nema krova - pa će svi koji su jučer zalutali na utakmicu idući puta bolje promisliti - a pokisnuo je i jer je opet vidio scenarij koji gleda godinama. A opetovano lupetanje po glavi kad-tad dosadi svakome.

U zemlji ekstrema, što sigurno jesmo, Dinamov harakiri protiv Anderlechta izvući će na površinu crnu tintu i sprdanje s "europskim Dinamom". Nepošteno, nekorektno, potpuno promašeno.

Zašto?

Zato jer Dinamo jest europski. Tri godine zaredom Modri su tu, igraju natjecanje za koje su sposobni - po kvaliteti igrača, po kvaliteti trenera, po kvaliteti samog kluba i financijskim mogućnostima i ograničenjima. Svi koji tvrde da se ovo isto može napraviti i s puno manje novca (i stranaca), mogu pogledati u susjedna dvorišta u HNL-u, kod onih klubova koji su europski ugled hrvatske lige srozali do razine Marijanske brazde. Ne, Dinamo ulaže i radi (puno) bolje od svojih HNL rivala, za to dobiva zasluženu nagradu u obliku sudjelovanja u Europi kroz cijelu jesen, natječući se s klubovima bogate povijesti i/ili sadašnjosti (samo u zadnje četiri godine Maksimirom su prošli Arsenal, Werder, Ajax, Šahtar, HSV, Spartak, Auxerre, Anderlecht...).

Međutim, napraviti iskorak iz gomile solidnih, dobrih klubova, nije nimalo lako. Nema nikakve logike ni temelja da se može očekivati da Dinamo dobije, primjerice, Tottenhama ili Werdera, kada ti isti klubovi - ako im se tako sviđa - Dinamu kupe najboljeg igrača. To su klubovi koji dovode europske klase koje Dinamo, jednostavno, ne može.

Pogledajte sastav cijele Europske lige - brojni su tu dobri klubovi, ambiciozni, sa sastavima koji vrijede jednako ili više od Dinama. Red Bull Salzburg, kojeg je Dinamo nadigrao (makar za jedan posto), ali koji je od strane javnosti ocijenjen samo kao "prosječni europski" klub, sinoć je u Rimu svladao Lazio s 2:1, baš kao što je učinio u Zagrebu. To nije dokaz da je Red Bull iznimno jak, već samo da nije bezvezna momčad. Ni Red Bull, a ni Dinamo. Ako ćemo tom etiketom "prosječnog" ocjenjivati Red Bull, onda su prosječni svi osim Barcelone, Manchester Uniteda i još osam top klubova.

Možemo nakon sinoćnje predstave govoriti o evidentnom padu ritma u igri Dinama u drugom dijelu (posljedica uvelike i slabe lige), možemo govoriti o izostanku prave ideje u posljednjih 30 metara, možemo govoriti o nedostatku šansi i na kraju manjku koncentracije koji je Dinamo koštao poraza. I sve to stoji.

No, isto tako stoji i da je Dinamo igrao kvalitetniji nogomet od doprvaka Belgije, da je u 45 minuta sabio Belgijce u njihov šesnaesterac. Djelomično jer je to bio Anderlechtov plan, ali djelomično - što je priznao i njihov trener - jer je Dinamo "odlična, agresivna momčad s puno kvalitete". Ako nam suparnički treneri redovito komplimentiraju, ako i igru uvelike prilagođavaju igri Dinama, to znači da ovaj Dinamo ipak nešto vrijedi. Drugi je par rukava što se Dinamo istodobno ne zna prilagoditi protivniku i što svoje kvalitete ne zna pretakati u rezultate.

Stoji i da su Belgijci imali jednu šansu i zabili dva gola, a stoji i da Dinamo - pokaže li u gostima "muda" kao što je učinio u Salzburgu, a ne skine gaće kao što je učinio u Edinburghu, nije ispao iz igre za europsko proljeće jer je u ovoj izjednačenoj skupini moguć troznak na baš svakoj utakmici. Bitno je samo da u Maksimirskoj shvate da je u Temišvaru i bod dovoljno dobar, da ne treba tamo ganjati pobjedu.

U svoj toj europskoj izjednačenosti - jer Dinamo je očito blizu željene razine, ali ne i na njoj - ono što Modrima nedostaje je prednost domaćeg terena.

Maksimir, jednostavno, Dinamu nije isto što i hrvatskoj reprezentaciji, ili ono što je bio Croatiji s kraja devedesetih. Njima je trošni stadion (bio) prednost i adut, ovom je Dinamu opterećenje i pritisak.

Od trenutka kada je uspostavio dominaciju u HNL-u nakon sezone u "Ligi za bedaka", Dinamov učinak u domaćim europskim utakmicama je mizeran, podjednako loš kao u gostima. Štoviše, dvije od tri najbolje utakmice Modri su odigrali izvan Lijepe naše - u Amsterdamu i Pragu.

Ako izuzmemo iz računice Ekranase, Hazare i Pjunike, te u tablicu uvrstimo samo dvoboje od 3. pretkola Lige prvaka, preko 1. kola Kupa Uefa do utakmica Europske lige, Dinamo je kod kuće u tom razdoblju odigrao 13 utakmica od kojih je izgubio čak devet! Uz devet poraza potkrale su se i dvije pobjede (NEC i Hearts) te dva remija bez golova (Basel i Sparta). NEC je jedina momčad koja je na Maksimiru zabila gol, a da nije otišla kući pjevajući, a i Nizozemci su bili na dobrom putu.

Istodobno, u gostima je Dinamo upisao jednu pobjedu (Ajax), tri remija (Sparta, Red Bull, Rennes) te osam poraza. Gol-razlika kod kuće (11-21, 13 utakmica) slično je nepovoljna onoj na strani (13-26, 12 utakmica), s tom razlikom da Dinamo kod kuće manje prima, ali i manje zabija. Zabrinjavajuće malo štoviše, manje od gola po utakmici.

Puno je nevjerojatnih podataka samo iz gledanja tih rezultata. Dinamo, momčad koja u HNL-u na Maksimiru praktički zna samo za pobjede, koja uglavnom ne prima golove, a zabija po 4-5 komada, u Europi ne može sačuvati praznu mrežu; u 13 utakmica tek Basel, Sparta i Hearts nisu zabili gol na Maksimiru. Zabijali su čak i oni "egzotični", Hazar, Linfield, Ekranas i slični, koji nisu u ovoj statistici. A s druge strane, Modri su napadački potpuno sterilni, u čak sedam utakmica (više od pola!) nisu zabili niti pogodak.

S obzirom da u gostima ne igra tako loše, uz par izuzetaka, Dinamo bi uz neki normalan - dakle bolji - domaći učinak odavno ostvarivao rezultate kakve navijači priželjkuju.

Zašto tomu nije tako?

Teško je uopće identificirati razloge, a kamoli uprijeti prstom u jedan od njih. Je li uistinu to stvar psihe, problem u glavama igrača, rezultat tog velikog pritiska? Je li to zato što ovaj Dinamo uspješnije igra kontru i polukontru nego kontinuirani napad? Da li zbog pritiska publike lakše drže koncentraciju u gostima nego kod kuće? Da li ih kod kuće sputava strah od neuspjeha?

Jako je malo momčadi kojima domaći teren ništa ne znači, kao što ne znači Dinamu (rezultati to zorno pokazuju). Ide li to i na račun publike? BBB su toliko puta hvaljeni jer navijaju "i kad se vodi i kad se gubi", no gubi li se u toj jednoličnosti, koliko god glasna podrška bila, ona sposobnost publike da u kritičnim trenucima ponese momčad, napravi pritisak na protivnika i suce, digne svoju momčad? Dojam je, recimo, da Cibona, koja realno ima kazališnu publiku, svoje domaće uspjehe ostvaruje u onim rijetkim trenucima kada uz probuđenu publiku napravi odlučujuću seriju.

Dakako, za Dinamov "2-2-9" domaći učinak sigurno nije kriva publika, već problemi unutar samog sastava. Ponajviše psihološke prirode, s time da se taj problem može najlakše liječiti pobjedama.

Ostale su još dvije šanse u Europskoj ligi, sada se ti ogledi protiv Timisoare i Ajaxa moraju dobiti želi li se prezimiti.

Trebat će više snage, znanja, strpljenja, koncentracije - ali i sreće, te manje sudačkih previda (po mogućnosti i manje samih sudaca). Nije izgledno, ali nije ni nemoguće, jer Dinamo je i protiv Anderlechta pokazao da tu pripada.

Koliko god to čudno zvučalo nakon poraza.