Kralj Repeša je izgubio krunu

Još je jedno veliko košarkaško natjecanje iza nas, još jednom puno uspona i padova, pljeska i razočaranja. Nažalost, kao i obično - drugog više nego prvog. Minimalni cilj smo ispunili, nakon 16 godina vratili smo se na Svjetsko prvenstvo, imamo toliko traženi kontinuitet velikih natjecanja, no ostaje gorak dojam da smo mogli, ne mogli - morali više. Plasman na SP u Turskoj ne smije kamuflirati brojna otvorena pitanja koja lebde u zraku nakon Poljske.

Često naše rezultatske promašaje objašnjavamo "činjenicama" kako su naši košarkaši luzeri, ljudi gubitničkog mentaliteta koje u principu nije briga hoće li Hrvatska pobijediti ili izgubiti. Reći to o ljudima koji su svoja dva mjeseca života svojevoljno "poklonili Domovini", kako to fino vole reći "dežurni domoljubi" koji rado moraliziraju o obvezama naših sportaša, a istovremeno ne propuštaju ni najmanju prigodu da ljubljenu Domovinu zakinu na porezu ili prevare "ispod stola", jednostavno nije korektno. A nakon onoga što se događalo u Poljskoj - ni istinito.

Prije "paljbe" po bilo kojem od igrača, postoje pitanja na koja javno treba odgovoriti izbornik Jasmin Repeša. Prvo i najočitije pitanje je - zašto smo igrali "Dule Vujošević košarku" sa stotinu izmjena i kratkim rolama u kojima se praktično ni jedan naši igrač nije snašao od prve do posljednje utakmice? Ako je bilo jasno da to ne funkcionira u prvoj, drugoj, trećoj utakmici, zar smo zaista morali tako igrati sve do devete? Komu je Repeša tjerao inat i zbog čega, ako je bilo jasno da nemamo igrače za takav stil igranja?

Drugo važno pitanje na koje mora odgovoriti je odnos prema nekim igračima koji su morali biti nositelji naše igre, a imali su gotovo podcjenjivački tretman u velikoj većini utakmica. Riječ je o Popoviću, Kasunu i Vujčiću, djelomično i o našem najboljem igraču u Poljskoj - Roku Ukiću.

Popović će vječno nositi križ čovjeka koji je napravio glupost protiv Slovenije, a nitko neće pitati zašto je uopće bio toliko nervozan u tom trenutku, što je to Popa "žuljalo"? Kasun i Vujčić bit će proglašeni razočaranjima i igračima koji "nisu dali dovoljno", a malo će se tko upitati zašto stručni stožer nije našao način da od njih dvojice izvuče ono što je izvukao Spahija u Beogradu prije četiri godine, kad su bili najdominantniji centarski par u Europi. Ukiću će se zamjerati brojni isforsirani ulazi i izgubljene lopte, a hoće li se itko zapitati zašto je Roko uopće morao forsirati i koliko je uopće Repeša treninga potrošio na uigravanje napada "pet na pet"?

Kasun i Vujčić posebna su priča koja zaslužuje posebno poglavlje. Kas je već u Poljskoj objavio svoj reprezentativni kraj i tko je znao "čitati između redaka" shvatit će što znači rečenica "očito nisam dovoljno dobar igrač da bih igrao važniju ulogu u reprezentaciji". U njemu je bilo toliko želje i volje da "eksplodira", toliko snage da dominira i toliko iskustva da se bez teškoća bori sa svakim protivnikom na ovom prvenstvu. Umjesto toga, dobio je "vrtuljak", ulazio je i izlazio bez ikakvog rezona, a najvažnije minute u utakmicama redovito je prosjedio na klupi.

Vujo je imao još lošiji status, iako je naš jedini košarkaš koji je nositelj igre u klubu iz euroligaške elite i već osam godina igra na najvišoj europskoj razini. Prva utakmica protiv Izraela pokazala je u kakvoj je Vujčić formi i koliko može dati ovoj momčadi. Što se dogodilo nakon toga? Repeša ga je posve neshvatljivo zakovao za klupu, davao mu smiješno kratke intervale za koje je i sam rekao da mu ne odgovaraju i umjesto da ga razigra, podrži i maksimalno iskoristi, izbornik ga je dokrajčio i mentalno i moralno i fizički, postavivši ga u ulogu "jednog u rotaciji za poneku minutu 'specijala'". Baš kao i Kasuna.

Vujčić nije brz i nema impresivne fizikalije? Dobro jutro, zar je to nešto novo? Ali Vujčić svoju karijeru i ime nije ni izgradio na žestokim zakucavanjima i brzim nogama, nego na drugim stvarima koje već 6-7 godina radi bolje od ijednog centra u Europi. Košarkaškoj inteligenciji, asistenciji, šutu, predviđanju poteza protivnika. Stvarima koje su za svakog trenera "poklon s neba". Hrvatska je jedina mogla imati centra-playmakera. Za zakucavanja i preskakanja čuvara imali smo neke druge. Kasuna naprimjer. No Repeša je odlučio da njih dvojica "ne mogu skupa", nikad to ne dokazavši na primjeru.

Sve druge reprezentacije imale su igrače za koje se znalo da su vođe i ljudi kojima se daje lopta kad se "paraju gaće". Utakmice su u Poljskoj dobivali ili gubili Parker, Turkoglu, Spanoulis, Gasol, Lakovič. Samo kod nas prve zvijezde momčadi u ključnim trenucima sjede na klupi, uz smiješnu priču kako imamo "12 jednako vrijednih". To nemaju ni Španjolci, koji imaju najdužu klupu od svih.

Usprkos pokušajima mistifikacije basketa od strane nekih naših košarkaških teoretičara, košarka ipak nije nuklearna fizika. I ne treba vam diploma da biste je razumjeli i shvatili što ne valja. Stoga ako cijela država postavlja ista pitanja, onda to Repeša, ni bilo koji drugi trener na čelu neke hrvatske selekcije nema pravo ignorirati.

Ako se cijela država pita zašto samo Hrvatska igra "vrtuljak-košarku" i vidi da nam to ne odgovara, zašto se razbija ritam igračima koji uđu u pozitivnu seriju, zašto jedino hrvatska reprezentacija nema igračku hijerarhiju, zašto Repeša ne voli Kasuna i Vujčića ni samostalno ni u tandemu, zašto očigledno indisponirani Planinić ima toliki kredit dok Popović i Ukić moraju na klupu nakon prve ili druge pogreške, zašto se ne zna tko je naš igrač za ključne koševe i mnoštvo sličnih pitanja koja izviru sa svih strana, onda nitko nema pravo odbaciti sve te kritike stavom "što ću ja objašnjavati amaterima".

Nikad nećemo saznati je li Repeša "pokleknuo" zbog toga što mu je ego mjesecima, pa i godinama glađen pričom kako je on zapravo "jedina zvijezda hrvatske košarke". Nikad nećemo saznati je li baš zbog toga nakon prvenstva s različitih strana na površinu izronio dojam kako je izbornik za Poljsku kreirao sustav u kojemu će kralj biti on ili kralja biti neće.

Imali smo i povoljnu situaciju i dobar raspored i pošteno suđenje i odličnu atmosferu u momčadi i kvalitetne igrače za medalju. Ne, nije to samo naš subjektivan dojam, fiksacija i precjenjivanje mogućnosti naših igrača. Hrvatsku su prema imenima s kojima je došla u Poljsku jednim od favorita proglasili i mnogi vrlo ugledni inozemni košarkaški radnici koji nemaju razloga lagati ili bilo komu podilaziti. Mi smo s druge strane, najviše vjere polagali u izbornika. Stoga je i jasno zašto je "jedina zvijezda hrvatske košarke" logičnim obratom nakon Poljske postala "najveće razočaranje hrvatske košarke".

I ne, nije ovo nekrolog izborničkoj ulozi Jasmina Repeše. Mi boljega - nemamo. Barem u Hrvatskoj ne. Iako je za "ono" što je radio u Poljskoj prozvan i od struke i od igrača i od navijača, Jasmin Repeša i dalje je najbolji hrvatski košarkaški trener i najbolji izbor za povesti Hrvatsku na Svjetsko prvenstvo u Turskoj.

Ali drugačiji Repeša. Repeša bez krune koju je na svojoj glavi ponio u Poljsku i tamo je putem izgubio. To bi mogla biti i dobra stvar, ako će ga natjerati da shvati da je (po)griješio i da u njegovim odlukama leži najveća krivnja za to što se Hrvatska iz Poljske nije vratila s medaljom. A mogla je. Zaista je mogla.