Košarka

Dajmo da igraju

Branimir Korać • utorak, 22.09.2009.
Dajmo da igraju

Nadolazeća sezona mogla bi biti jedna od ključnih po pitanju budućnosti hrvatske košarke. Već na Svjetskom prvenstvu u Turskoj neće biti nekih igrača iz Poljske, na Eurobasketu u Litvi nedostajat će još neki, vrijeme je za razmišljanje o budućnosti. Krajnje vrijeme...

Hrvatska je u Poljskoj imala najstariju reprezentaciju, reprezentaciju satkanu od iskusnih i dokazanih igrača u kojoj je jedan Ukić koji iza sebe ima već niz velikih utakmica, a i nije više perspektiva već dokazan igrač, bio najmlađi igrač, a za dva i pol mjeseca će napuniti 25 godina. U rosteru smo imali četvoricu s više od 30 godina dok su ostali balansirali između 25. i 30.

Jasno je kako nećemo ovaj sastav gledati u Turskoj, neki su se već oprostili, a ionako je najavljeno uvođenje svježih snaga. Međutim, nije problem samo u Turskoj, problem bi mogao biti puno veći i pogubniji za budućnost naše košarke jer se postavlja pitanje tko će igrati i kako će reprezentacija izgledati kroz četiri-pet godina.

Moraju igrati

Netko će reći kako hrvatska košarka ima svijetlu budućnost i spomenuti broncu sa Svjetskog prvenstva do 19 godina. Sve je to u redu, možda i ima, a možda i nema. Ima jer talenti postoje, no oni su još uvijek samo i isključivo talenti, nisu igrači koji igraju. A i oni koji igraju, igraju vrlo malo i nikada kada je rezultat tijesan i utakmica se odlučuje. Zašto je to tako? Zato što naši klubovi žive samo i isključivo od rezultata. Cibona igra Euroligu, u NLB ligu gotovo po pravilu ulazi lošije i onda ima imperativ pobjede u svakom susretu kako bi dohvatila završnicu. U Zadru je košarka "dobro jutro" i "laku noć", pobjede su euforija, porazi tragedija. Treneri u takvim uvjetima rada ipak na kraju guraju one iskusnije ne mareći previše za sutra jer su pod pritiskom onog danas.

Ove sezone neke stvari bi se morale promijeniti za dobrobit naše košarke. Još jedna sezona s malom minutažom za Prostrana, Zubčića, Bogdanovića i društvo mogla bi biti pogubna. Ako se nekog može istrpiti pa i pod cijenu rezultata, to je mladi igrač. Nitko vam neće prigovoriti ako Prostran ili Zubčić u završnici prospu napad-dva i izgubite. Oni jednostavno već ove sezone moraju dobivati veću minutažu, kroz igranje će dodatno napredovati, sjedenjem na klupi neće uopće profitirati.

Ono što je još važnije, s mladim igračima mora se individualno raditi. Na treningu, nakon treninga, prije treninga, s njima se mora posebno raditi kako bi napredovali i, ako su u zaostatku, dostigli suigrače iz prve petorke. Bez obzira na silan talent, neće napredovati samo s klasičnim treningom, ne onoliko koliko bismo mi željeli, utakmice i dodatni individualni treninzi su ključ svega.

Zubčić i Bogdanović su u Ciboni u dobrim rukama Velimira Perasovića, Prostran u Zadru kod Zmage Sagadina, Delaš u Splitu kod izbornika mlade reprezentacije Borisa Kurtovića i to su oni na kojima leži budućnost, oni koji bi uskoro morali postati nositelji igre naše reprezentacije.

Budućnost naše košarke je i Ante Tomić koji mora biti na popisu reprezentacije već u Turskoj, morao je biti i za Poljsku. Tu je i Stanko Barać kojem je već najavljeno kako će dobiti bolju minutažu ove sezone što je vrlo važno. To su oni koji moraju preuzeti teret reprezentacije u budućnosti. Vrlo brzo ćemo vidjeti kakve su im uloge u klubovima namijenjene. Iskreno se nadamo kako nisu one epizodne za dodavanje ručnika i pljeskanja suigračima, na žalost previše smo talenata i nada na taj način propustili.

Pad u prosječnost

Prvi scenarij je svakako onaj lošiji. Split igra slabašnu A-1 ligu, Delaš ne može u takvim uvjetima napredovati, nema jakih utakmica, treninzi i borbe s Trogirom i Dubrovnikom nisu dovoljni.

Zubčić i Bogdanović se u Ciboni muče s ulaskom na parket, skupljaju jedva po pet minuta garbage timea i gube još jednu sezonu. Cibona treba rezultat pod svaku cijenu, dovodi još jednog igrača i završavaju na kraju klupe.

Prostran se ne uspijeva probiti u Zadru, Stipčević uzima ogroman kolač od minutaže, igra ponovno gotovo 40 minuta, a ono malo vremena na jedinici ga mijenja i Car. Prostran gubi još jednu sezonu.

Barać se u jakoj ACB ligi ponovno muči, nema povjerenje trenera i jedva skuplja desetak minuta po utakmici. Na kraju sezone kreće u potragu za novim klubom, ali tu je još jedna sezona bez prave minutaže.

Svi igrači pomalo gube i na samopouzdanju, dosta im je tapšanja i govorenja kako njihovo vrijeme dolazi dok njihovi vršnjaci u klubovima diljem Europe, i to jakim klubovima, već imaju minutažu i ulogu.

Na kraju ne pate samo igrači, pati i klub, pati i reprezentacija. Klub ne dobiva ono što je mogao dobiti na financijskom i rezultatskom planu u budućnosti, reprezentacija nema kvalitetu i polako pada u prosječnost. Drugi krug na Eurobasketu nam je vrh vrhova.

Vraćamo se u vrh

Drugi scenarij je puno ljepši, ali koliko je i objektivan, vrlo brzo ćemo vidjeti.

Treneri shvaćaju kako budućnost kluba leži i na ogromnom talentu "klinaca", daju im minutažu, igraju i po 15-20 minuta i u Euroligi, Eurokupu, NLB ligi. Delaš u Splitu postaje nositelj igre, s njim se dodatno radi i vraća Splićane u borbu za NLB ligu.

Sve to doprinosi boljitku hrvatske košarke, Hrvatska dobiva kroz 2-3 sezone igrače koji su mladi, ali već sada sposobni doprinositi reprezentaciji. Ne govorimo više o talentima, već o igračima za koje se otimaju najjači klubovi, a ti igrači vraćaju Hrvatsku u vrh europske košarke.

Sada su svi naši talenti u svom godištu među najboljima u Europi. Međutim problem je u tome što će ti iz njihovih godišta već ove sezone imati veliku minutažu i gubiti i dobivati utakmice, a pitanje je što će biti s našim talentima. Ovaj Eurobasket u Poljskoj je pokazao kako se mora imati vjere u mlade igrače. Ne kaže se bez veze - na mladima svijet ostaje. Na njima ostaje hrvatska košarka, sada je samo pitanje koliko će biti snažni za nositi taj teret. Snažni će postati - igranjem.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!
  • Obrisan korisnik28.05.2010. u 03:30
    na mladima svijet ostaje!to je to!odličan članak,priželjkujem da nam se dogodi ovaj drugi dio!
    Obrisan korisnik