Južna Afrika paprika

Probao sam svaku taktiku, zaokruživao pogođeno, gužvao listić prije vremena da "prevarim" fortunu, ostavljao kune i lipe djevojkama u kladionici, igrao online, igrao isti broj parova, igrao samo daje gol, pokrivao se x-om, spavao na lijevom boku, igrao protiv Bruggea, na Lokomotivu, držao fige, igrao na Figa, jedino što nisam, nisam bio pametan. Barem ne konstantno. Jer, na tuđim greškama nikada nisam znao učiti, a kada je kladionica u pitanju očito niti moje pogreške nisu dovoljne.

Stvar je u pohlepi - nikada dobitak nije dovoljno visok da se ne može potrošiti, nikada gubitak nije dovoljno malen da se ne treba vaditi. Nikada život nije dovoljno zanimljiv bez klađenja i nikada nitko ne može bez discipline i hladne glave biti uspješan u klađenju. Ne zvuči li, barem na papiru, mudro uplatiti svaki dan 1.000 do 2.000 kuna da profit bude nekih 400, 500 kuna? Zamislite, na 1.000 kuna to je koeficijent 1.50, pa to su Dinamo kod kuće, Giantsi protiv Oaklanda i Philadelphia protiv Tampe. Pa to su ziceri kakvih nema!

I neka prihvatimo da se NFL i HNL ne igraju svaki dan pa nekad trebaju dva dana da se skupi "siguran" koeficijent 1.50. To je recimo 20 dobitnih dana u mjesecu, odnosno 10.000 kuna čistog profita! I neka pet puta promašimo, ostaje nam 5.000 kuna čistog profita. Ako želimo viši profit investiramo više, uz istu računicu. Zvuči sjajno, zar ne? Osobno ne poznajem apsolutno nikoga tko tako igra. Valjda se vraćamo na tu pohlepu. Nije nam bitan profit (što je nekakvo ekonomsko počelo, bitno da je plus), bitan nam je velik profit. Bitno nam je što više i što prije zaraditi i na tom bugu u našem razumu kladionice zarađuju silnu lovu.

E da, svi se slažemo da je to tako. Aco i ja smo barem tisuću puta rekli da bi sasvim lijepo bilo imati 300 kuna profita svaki dan. Radimo obojica, ovo bi bila odlična lova sa strane. I gdje smo došli? Držimo se dva dana, onda se zaletimo i popušimo. I kada se malo stvari urote protiv nas popušimo puno. I kada se vadimo, kada pogađamo sve i svašta, uvijek se pojavi neki Cabanas, neka Venezuela koja promaši penal, neki zig zag koji kod kuće ne može zadržati barem x protiv Albe. Ali, dok se ja nerviram navijači se vesele jer je Fox ili tko već zabio fenomenalan gol. Da, navijačima je bilo super unatoč porazu, meni baš i nije.

Probao sam sve i svašta, ali sam zaključio da je klađenje dio mene. Izgubio sam sposobnost gledanja utakmica samo da bi ih gledao, na ovaj način valjda taj dio sebe zadržavam u igri. Gledam svašta, uglavnom poraze mojih klubova, ali i to se brzo okrene. Zato ću pehovima omogućiti da me zaborave i sebi da zaboravim njih, vratit ću se brzo, neopterećen prošlošću i opremljen novom taktikom. Sigurno će upaliti, jer prije nego te navuče taktika ti mora malo davati. Ali, ovaj put ću biti pametniji, prekinut ću na vrhuncu i promijeniti taktiku prije nego taktika promijeni mene (slično je i sa ženama). Zvučim kao Ćiro u svlačionici prije utakmice, zar ne? Sebe sam uvjerio, probajte i vi slično.

Kad smo već kod Ćire, najveći svjetski motivator još je jednom izveo malo čudo. BiH je izborila dodatne kvalifikacije, a s obzirom da su strašno nabrijani ne bi me čudilo da osiguraju put u JAR. I Slovenci su blizu, Srbi su već tamo, ali Hrvati će uštedjeti lovu jer će naši ljubimci utakmice gledati iz naslonjača, iz bazena ili možda sa stolova okruženi harmonikama.

Jesu li zapravo ti igrači još uvijek naši ljubimci ili mi navijamo za nešto što oni trenutno nisu? Navijamo li za sjećanje kada je domoljubni naboj bio na visini, kada se vidjelo da igrači na terenu ginu za taj crven-bijeli-plavi? Imam osjećaj da to ovi momci više nisu. Nestalo je naboja, balon se ispuhao. Ne, ne pričam o izlascima u Fontane i Funtane, uopće me ne zanima što rade izvan terena dok god daju sve od sebe na terenu. Pričam o tome da se više ne naježim kada igra Hrvatska, da se himna ne čuje kako bi se trebala čuti, da moji ljubimci više nisu na terenu.

Moguće je da sam deprimiran zato što ne idemo na SP, ali možda nas ovaj šamar malo razbudi. Možda uvijek vjerni ponovno dobije dublje značenje od slogana koji udara na srce navijača radi financijske dobiti. Ili bezuspješno udara na inteligenciju navijača? Ne znam. Znam samo da je nekad taj kvadratičasti dres značio više. Možda je svoje dao, doveo nas ovdje, igrači nam se prodaju u najveće klubove, svi znaju za Hrvatsku, možda nema više?

I ljuti smo na Engleze, a ljudi nam nisu ništa krivi. Zašto bi se trudili za nas? Zašto da s desetoricom ganjaju rezultat protiv 11 napaljenih Ukrajinaca? Nema potrebe. Iako, iskreno ne vjerujem da će Ukrajinci vidjeti JAR, nemaju oni tu kvalitetu. Neka ih dopadne Ćiro, gotovi su. I jesu li Džeko, Misimović i ekipa bolji od Eduarda, Modrića i Kranjčara? Mislim da nisu, ali su EKIPA. Zenica gori kada nastupaju, u Maksimiru od silnog naboja i tramvaji iskaču iz tračnica, ne. Postali smo pesimističan i ciničan narod, krize i medijska napuhavanja ubili su ono što smo bili.

Uh, bacio sam se u neke depresivne vode, ne znam što mi se dogodilo. Sve se svodi na to da nam je dobro koliko sami napravimo da nam bude dobro. Ne treba čekati darove s neba, penale u 90. i kikseve suparnika, treba optimistično ići dalje, kao što ćemo Jozo, slatki Slavko, još par novih likova i ja hrabro koračati u Beograd idući vikend kako bismo iznova upoznavali jednu kulturu (svašta se promijeni u dvije godine), jeli leskovačke pljeskavice i zatvarali splavove. Kolumne će biti, osim ako je ne bude...