Eduardo je kriv za sve

S četiri su nas pogotka tako nahranili u Zagrebu, još jednim više u Londonu, a konačni čin osvete ostavili za svoje gostovanje u Ukrajini. Stvorili su klimu kako će dati sve od sebe, nastupiti s najjačom momčadi, a sve to kako bi pred male ekrane posjeli što je više moguće Hrvata i zatim im servirali hladni desert.

Konspirativno namignuvši jedni drugima, oni najbolji koje Engleska ima pokrenuli su loptu s centralnog kreča Dnipro Arene i u pogon pustili gnjusni scenarij osvete. Rio Ferdinand u 13. je minuti Artemu Milevskom rekao: "After you, sir" i pustio ga da se zatrči prema Robertu Greenu, no ukrajinskom je napadaču lopta na trenutak izmakla kontroli.

U strahu da će na utakmici još jednom morati ispasti smiješan, Ferdinand je pokazao zašto je jedan od najplaćenijih stopera na svijetu. U sekundi je smislio novi plan, povikao Robertu Greenu neka sruši Milevskog, a ovaj je naredbu odmah sproveo u djelo.

Na scenu je stupio glavni sudac, inače Slovenac, umjesto kojeg je FIFA mogla delegirati i srednji prst, poruka bi otprilike bila ista. Žitelju prijateljskog nam sjevernog susjeda nije bilo teško pokazati na bijelu točku, no problem mu je stvorila odluka kome dati crveni karton. Prvo ga je po zapovjednoj odgovornosti pokazao Ferdinandu, a potom na intervenciju četvrtog suca ipak dodijelio Greenu, izvršitelju zadatka.

Jedanaesterac, crveni karton, sve je išlo po zamišljenom planu, preostala je tek hladnokrvna egzekucija koju su Ukrajinci povjerili najiskusnijem, kapetanu Andriyju Ševčenku. "Što bi moglo poći krivo", rekao je Ševa, uzeo loptu u ruke i s 11 metara promašio vrata široka sedam metara i 32 centimetra. Mogao bih se zakleti da se Johnu Terryju u tom trenutku oteo komentar: "I još se pitaš zašto nisi uspio u Chelseaju..."

Engleski kapetan piskutava glasa brzo je okupio svoje kolege iz obrane i prije nego se ponovno krenulo s centra trust mozgova donio je zaključak: budući da Ukrajinci ne mogu sami zabiti pogodak, Englezi će ga zabiti sami sebi. Zadatak je povjeren Ashleyju Coleu, hladnokrvnom, beskrupuloznom profesionalcu i podloj lisici u koju nitko neće posumnjati. Cole je priliku dočekao u 30. minuti, glavom skrenuo loptu u vlastitu mrežu, a ostalo je povijest.

U cijeloj priči najzanimljivije je bilo pratiti Waynea Rooneyja, koji je uložio silan trud ne bi li postigao pogodak, a sve to iz razloga što se u engleskoj reprezentaciji nije našao dovoljno hrabar pojedinac da čovjeku čiji je vrat širi od glave kaže da u ovoj utakmici - ne treba pobijediti.

No ne treba očajavati, ništa još nije izgubljeno! U trenutku dok ovo pišem i dok vi ovo čitate, Hrvatska je i dalje u igri za odlazak na Svjetsko prvenstvo. Sve što se treba dogoditi je da se poštari, policajci, ribari i pekari iz Andore po mogućnosti oslobode noćne smjene, dobro se naspavaju prije utakmice i večeras Ukrajini otmu bod.

Osim ako...

Uz sve moje želje i zafrkanciju, jasno je da do pobjede ili remija Andore s Ukrajinom može doći samo nekim svjetskim čudom, a kako nema ni vremena ni pravnog uporišta u pokušaju da hrvatska jedanaestorka dobije andorsko državljanstvo i od Fife izbori pravo nastupa na toj utakmici, možda bi u pomoć trebalo pozvati hrvatske navijače.

Po hitnom postupku Hrvatski nogometni savez mogao bi ukrajinskim navijačkim obilježjima ukrasiti 50-ak za bakljadu i gužvu uvijek spremnih hrvatskih navijača i po zadatku ih poslati na utakmicu Ukrajine i Andore. U pomno izabranoj minuti navijači bi prekinuli susret i bakljama zasuli vratara Andore.

Ponekim novčićem (ukrajinskim, dakako, bez tunjevine i mrkih medvjeda) zasuli bi peterac istoga vratara i prekinuli utakmicu koja bi od strane Fife bila registrirana rezultatom 3:0 za Andoru. Hrvatskoj bi nakon toga preostalo tek prikupiti 11 trijeznih igrača, pobijediti u Kazahstanu i slavodobitno se plasirati na Svjetsko prvenstvo.

U suprotnom, hrvatskoj pivskoj industriji slijedi krizno razdoblje, a nama pred malim ekranima možda čak i gledljivo Svjetsko prvenstvo, bez stupidnih reklama s beskonačnim iskorištavanjem kockica, bez emisija u studiju s plaćenim manekenima, bez živciranja. Osim ako prava na prijenose nekim čudom ne dobije RTL, pa odluči da je od polufinalne utakmice važnija 16. repriza Dadilje.

Eduardo je kriv za sve

Čitatelji koji pamte kvalitetne kolumne sigurno se sjećaju Engleskog pacijenta od prije dva mjeseca pod imenom Bendtnerov poučak, u kojoj sam spomenuo razloge zbog kojih je šeprtljavi napadač Arsenala Nicklas Bendnter od ove sezone odlučio umjesto dresa s brojem 26 odjenuti onaj s brojem 52.

Tom sam se prilikom našalio kako je broj zamijenio dvostruko većim ne bi li u novoj sezoni zaigrao dvostruko bolje, no proteklog tjedna saznali smo pravu istinu. Krivac za sve je hrvatski napadač Eduardo da Silva, koji Bendtneru nije htio dati svoju devetku!

"Htio sam dres s brojem 9 jer je taj broj oduvijek bio moj broj. Uvijek sam igrao u njemu i to je broj koji mi odgovara i broj koji želim", požalio se Bendtner. "Eduarda odavno pokušavam nagovoriti da zamijenimo brojeve, no broj koji on želi već je zauzet i ne želi se mijenjati jer mu i devetka odgovara."

Bendtnera su upitali koji je to broj kojeg Eduardo želi na svojim leđima. "On želi broj 22 (broj s reprezentativnog dresa, op.a.), kojeg sada nosi Gael Clichy, ali se Clichy također ne želi mijenjati jer je to broj kojeg je oduvijek nosio. Iz toga proizlazi da bi svi trebali promijeniti brojeve da bih ja dobio onaj kojeg želim", bespomoćno je dodao Danac.

"Pitao sam Engleski nogometni savez mogu li nositi broj 99, rekli su da ne mogu. Pitao sam za broj 77, odgovor je bio isti. Želio sam sedmicu, ali nju nosi Tomas Rosicky, koji se također ne želi mijenjati. Rekli su mi na kraju da izaberem broj od 30 do 60, a ja sam izabrao 52 jer je snažan broj i za mene ima veće značenje", kazao je Bendtner, ne objasnivši kakve to veze ima s činjenicom da je silno htio devetku.

"Otkad sam dobio broj 26 želio sam ga promijeniti jer se u svom dresu želim osjećati ugodno. Kad god sam istrčao u dresu s brojem 26 nisam se osjećao dobro", dodao je Bendtner, a meni je, vjerujem i vama, dosad već uistinu svejedno.

Highbury nekad i sad

Kad smo već kod Arsenala, evo i jedne lijepe priče o bivšem domu Topnika na kojem su igrali pune 93 godine i potom ga zamijenili novim, blještavijim i komfornijim stadionom Emirates u obližnjem Ashburton Groveu. Highbury je nakon Arsenalova preseljenja započeo svoju metamorfozu u stambeni kompleks sa 711 stanova, od kojih je najveći dio rasprodan još u svibnju 2006. godine.

Od slavnog stadiona na kojem je Arsenal posljednji put podigao trofej namijenjen prvaku Engleske ostale su tek zapadna i istočna tribina, koje su arhitektonski ukomponirane u novi projekt, pa s ulice teško možete primijetiti da se bilo što promijenilo. Travnjak je pak pretvoren u park u središtu kompleksa, a čitav projekt Trga Highbury trebao bi biti završen 2010. godine, kada će nekadašnje tribine londonskog stadiona naseliti neki novi stanari.

Glad i siromaštvo

Zbog kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u svlačionicama brojnih engleskih klubova proteklog su se tjedna mogli čuti cvrčci, no to ne znači da nema vijesti iz Portsmoutha. Kao što znate, financijski problemi toga kluba doveli su do toga da, posve suprotno premierligaškim običajima, igrači nisu bili plaćeni za svoj mukotrpni rad i nizanje poraza za porazom.

Paučina u klupskoj blagajni ipak nije uništila moral, pa su se igrači na prošlotjednom treningu dobro našalili na vlastiti (prazan) račun. Tako je Kevin Price Boateng došao na trening i rekao suigračima: "Momci, vi se ovdje šalite i zafrkavate, ali nemate novca".

Šaljivdžija Jamie O'Hara, koji se u Portsmouthu nalazi na posudbi iz Tottenhama spremno je odgovorio: "Istina, ali ja sam ovdje na posudbi i mene još uvijek plaća Tottenham, pa vam svima mogu posuditi novac!" I svi se grohotom nasmijaše, pa i Frédéric Piquionne, koji je ovoga tjedna navršio 62 dana bez premierligaškog pogotka i zato dobio novi, redizajnirani brojač.

Umri muški

Nogomet je muška igra, osim kad ga zaigraju žene, pa vam postane kristalno jasno zbog čega bi zauvijek i trebao ostati muškom igrom. Fizičke grubosti i žestoki startovi jedan su od razloga, ali u nogometu često dođe i do verbalnih sukoba. Tada su, umjesto teatralnog pada na travnjak u samrtničkom grču dok jednim okom gledaju koji će karton sudac izvući, nogometaši prisiljeni uporabiti i dar elokvencije.

U većini slučajeva taj se dar svodi na natjecanje u spominjaju članova uže i šire obitelji u što uvredljivijem kontekstu, kako bi kod protivničkog igrača izazvali primjenu fizičke sile, a zatim posljedično teatralno pali na travnjak u samrtničkom grču, dok jednim okom gledaju koji će karton sudac izvući.

Jedan takav verbalni dvoboj imali su Kevin Amankwaah iz trećeligaša Swindon Towna i Neil Harris iz Millwalla. U prošlotjednoj utakmici koja je završila podjelom bodova Amankwaah se sukobio s Harrisom, koji je inače prebolio rak testisa te mu je jedan testis odstranjen.

Branič Swindon Towna odlučio je da bi bilo pametno iskoristiti takvu informaciju, pa je u sukobu s Harrisom spomenuo međunožnu brojčanu nadmoć, što je izazvalo žestoku reakciju i samog Harrisa, ali i njegova kluba. Amankwaah se ubrzo oglasio priopćenjem na službenim stranicama kluba, ispričao se zbog svog ponašanja, a kako bi dokazao da mu je doista žao uplatit će i određenu svotu novca na račun zaklade za borbu protiv raka.

Na travnjaku ovoga tjedna nije bilo lako ni češkom napadaču West Bromwich Albiona Romanu Bednaru, koji je odslužio tromjesečnu kaznu jer je uhvaćen u kupnji kokaina i marihuane za osobne potrebe. Već u prvoj utakmici nakon povratka našao se na meti nogometaša Crystal Palacea koji su ga tijekom cijele utakmice zvali "dilerom".

"Sedmorica igrača dovikivali su mi 'hej, dileru' ili 'ti si onaj s drogom', a najgori je bio kapetan momčadi Shaun Derry", potužio se nakon utakmice Bednar. Rekao bih da je ipak prošao bolje od Adriana Mutua, kojega Chelsea zbog sličnog prekršaja odštetnim zahtjevom namjerava oguliti do kože.

Druže Drogba, mi ti se kunemo

Vijest koja se prije nekoliko dana pojavila u engleskim medijima možda nije privukla toliko pozornosti na Otoku koliko na području bivše Jugoslavije, gdje ime Josip Broz Tito još uvijek ima veću težinu. Clotilde Drogba, malo poznata majka daleko poznatijeg Chelseajevog napadača Didiera Drogbe priznala je da je svoga sina u djetinjstvu zvala - Tito!

"Kad sam bila trudna s Didierom, postojao je jedan general, lider bivše Jugoslavije Maršal Tito, kojeg sam strašno cijenila zbog njegovih ljudskih vrijednosti i izdržljivosti", rekla je mama Clotilde. "Voljela sam ga jer je imao borbeni duh i zato smo Didiera zvali Tito."

Nadajmo se da će sličnost Drogbe s Titom i ostati na izdržljivosti i borbenosti, te da će do kraja karijere ipak zadržati obje svoje noge.

Za kraj ovotjednog Engleskog pacijenta ostavio sam sjajan marketinški potez britanskog paraolimpijskog saveza, koji je slavu i medijsku eksponiranost premierligaških klubova iskoristio na najbolji mogući način kako bi privukao pozornost potencijalnih ulagača i donatora.

Nizom šaljivih reklama u kojima maskirane osobe u zelenim trenirkama kidnapiraju maskote Manchester Uniteda, Newcastlea i Chelseaja te umjesto zahtjeva za otkupninom ostavljaju papire s adresom www.getyourmascotback.com, na svoje su internetske stranice doveli tisuće ljudi, od kojih su mnogi vjerojatno i nagradili sjajnu ideju.

Ne dođu li i po mene čudni ljudi u zelenim trenirkama, ponovno se vidimo/čitamo za sedam dana u novom izdanju Engleskog pacijenta. Mail adresa i dalje je ista: [email protected], javite se, predložite, hvalite, kudite, vrijeđajte, a ako baš želite čestitajte i na jubilarnom desetom "Pacijentu", na kojem ste mi zaboravili čestitati prošli tjedan!