Kad će Dalmacija na red?

"Gori lampa nasred Vinkovaca, dođi diko bit će pogodaka", pjevat će se na stadionu Cibalije u subotu. Na fešti koju će gradu na Bosutu pokloniti najpopularnija hrvatska nogometna momčad slavit će se 90. rođendan vinkovačkog kluba i zapljeskati reprezentaciji bez obzira što nije ispunila naša očekivanja glede plasmana na svoje četvrto Svjetsko prvenstvo u nizu.

Vinkovci su subotnju feštu itekako zaslužili, a mogla se dogoditi i puno prije negoli je hrvatska država doživjela svoju punoljetnost. Vinkovci i Slavonija oduvijek su bili jedna od najvjernijih i najvatrenijih skupina navijača hrvatske reprezentacije, koji su svoje ruke, dlanove i transparente isticali gdje god je hrvatska reprezentacija igrala. Jedna grupa Vinkovčana dobro je poznata unutar navijačkog tijela hrvatske reprezentacije, jer za njih ni jedno gostovanje nije daleko, ni jedan put neisplativ.

Vinkovci su još za vrijeme nekadašnje SFRJ slovili kao jedno od najtežih gostovanja svim beogradskim klubovima. Iako ni ondašnji Dinamo, ni današnja Cibalia financijski i logistički nisu mogli pratiti najveće jugoslavenske/hrvatske klubove, bodove su (a neki će poluozbiljno dodati i - zube) velikani i njihovi navijači vrlo često ostavljali na Bosutu. Iako Cibalia nikad nije osvojila ni jedan trofej (najbliže je bila 1999. izgubivši u kontroverznom finalu Kupa od Osijeka), za 90 godina tradicije i borbe Vinkovci zaslužuju čestitku i stisak ruke cijele Hrvatske. Upravo će im to dati prvo domaćinstvo (nije to nikakvo "gostovanje" kako neki govore) nogometnoj reprezentaciji protiv Lihtenštajna.

Dok Vinkovci budu slavili svoj dan i uživali u trenutku povijesti svog grada, suprotni kraj zemlje nastavit će gomilati bijes i nezadovoljstvo zbog činjenice da Hrvatski nogometni savez i dalje ne shvaća da hrvatska država postoji i ispod čvora Bosiljevo. Više od milijun navijača hrvatske nogometne reprezentacije u Dalmaciji i okolnim državama, u Hercegovini, srednjoj Bosni, Boki Kotorskoj - za HNS i dalje ne postoje.

Split je u 18 godina hrvatske samostalnosti tek devet puta bio domaćin hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Domaćin kvalifikacijske utakmice zadnji put prije gotovo 13. U prosjeku, dakle, svake dvije godine HNS bi prema jugu poslao "mrvice", koje bi, kao, trebale zadovoljiti apetite dosadnih južnjaka. Jer su oni, znate, toliko glupi da ne shvaćaju kako se u veljači ionako ne može nigdje na sjeveru igrati, pa su im, eto, "proslijeđeni" Danci, Španjolci, Poljaci, Nijemci, Nizozemci po buri i hladnoći. I što još više žele?

O sramotnom tretmanu jedne cijele regije već se potrošilo na tone papira, televizijskih minuta i gigabajta, ali i dalje se ništa nije promijenilo. Zapravo i jest - postalo je još lošije. "A" reprezentacija već je prešutno "prekrižena", ali više se čak ni U-21 reprezentacija ne spušta izvan zagrebačkog prstena.

Za vrijeme izbornika Dražena Ladića, ali i njegovog prethodnika Slavena Bilića, U-21 reprezentacija potpuno je zaboravila da hrvatski stadioni i navijači postoje i u Osijeku, Vinkovcima, Velikoj, Šibeniku, Splitu. Primjera radi, dvaput se igralo protiv Srbije (i Crne Gore) u utakmicama koje bi na Poljudu sigurno privukle preko 20.000 gledatelja. Dok su naši gostovali u "paklu" beogradske Marakane, najvećeg stadiona u Srbiji, mi smo odabrali "intimniji" ambijent Velike Gorice i Varaždina, gdje se u obje utakmice zajedno skupilo manje od 10.000.

Zar Split iz Zagreba zaista izgleda toliko daleko i maglovito? Zar netko smije reći da se stadioni u Velikoj Gorici ili Zaprešiću mogu urediti za Uefine utakmice, a onaj u Šibeniku ili Zadru ne može? Zar je zaista prosječni navijač iz okolice Zagreba toliko vrjedniji i važniji HNS-u i hrvatskim reprezentacijama od onoga iz Zadra, Šibenika, Splita, Imotskog, Dubrovnika, Širokog Brijega? Ili je samo riječ o komoditetu, ignoranciji i inertnosti onih koji odlučuju? Ovo drugo, naravno.

Cijela je država složna da je devastirano maksimirsko ruglo sramota hrvatskog nogometa, sporta i države, ali očito se jedino u Hrvatskoj ne može naći tih nekoliko desetaka milijuna eura za izgraditi stadion koji će biti dostojan glavnog grada. No, čak i sramoćenje pred gostima na takvom nekomfornom i nepriličnom zdanju za HNS-ove gazde bolja je i prikladnija opcija od ponekog izleta na "daleki i neprijateljski Poljud".

Maksimalna dozvoljena udaljenost mjeri se u nekih sat i pol vožnje od parkinga u Rusanovoj ulici. Proteže li se Hrvatska samo od Rijeke do Varaždina? Nije baš...