I kolumnisti su ljudi

"I kolumnisti su ljudi", tješio sam se, shvativši da je tih nekoliko riječi priznanja razgolitilo gorku sudbu nas kolumnista, koji iz tjedna u tjedan moramo pronaći način kako zabaviti svoju vjernu publiku. I dok moji kolege imaju tu nesreću da se uglavnom moraju baviti ozbiljnim temama, ja sam blagoslovljen postojanjem Frédérica Piquionnea i Hull Cityja.

Moj gore spomenuti kolega toga je tjedna patio od simptoma kolumnističke groznice, groznog i zločestog virusa koji napada isključivo kolumniste i drži ih sve do trenutka kada kolumna doživi svjetlo dana. Nakon toga simptomi se nakratko povlače, kolumnist ima osjećaj da može nastaviti sa svojim životom i obvezama, ali ubrzo shvaća da to jednostavno nije moguće.

Najkasnije 48 sati nakon objave kolumne, simptomi se vraćaju i ciklus počinje ispočetka. Ali kolumnisti trpe u tišini. Ne treba nam cjepivo, ne trebaju nam vapaji Svjetske zdravstvene organizacije. Sve što nam treba je dobra priča i mi ćemo ponovno oživjeti, barem na nekoliko dana, i ispoštovati zadani nam rok. Moja je sreća da pritom imam pomoć ljudi poput Piquionnea i klubova poput Hull Cityja, dvije oaze konstanti u oceanu nepoznanica.

Prošloga tjedna, dakle, pobrao sam kritike jer u čitavoj kolumni niti jednom nisam spomenuo ime simpatičnog, ali nesposobnog napadača Portsmoutha. Tko je mogao predvidjeti da će Piquionne doživjeti takvu slavu i da ga ne smijem prepustiti zaboravu? Ja sigurno nisam. Zato se čak i on ovoga tjedna posebno potrudio da u ovoj kolumni dobije svojih pet minuta.

Nije bilo dovoljno što u navalnim operacijama svoje momčadi često glumi treću vratnicu ili drugog protivničkog vratara, ovaj se put Piquionne odlučio i na obrambene avanture. U susretu s Manchester Unitedom izgubio je loptu pored svog šesnaesterca, a zatim skrivio jedanaesterac nad Ryanom Giggsom, kojeg je Rooney lako pretvorio u svoj hat-trick.

Nesposoban u napadu, napast u obrani, pred Avramom Grantom težak je zadatak pronalaženja pozicije na kojoj će Piquionne napraviti što manje štete. Jedno se rješenje nameće samo po sebi, raskinuti ugovor o posudbi i vratiti ga Lyonu, kojemu posljednjih tjedana ne ide tako dobro.

Tko zna, možda će miris francuskih travnjaka probuditi u njemu Le Zvijer koja je u devetogodišnjoj napadačkoj karijeri zabila 59 pogodaka, ili tek nešto više od šest po sezoni. Danas doista svakoga nazivaju napadačem...

Rekao sam vam da je Hull City zabavna momčad, zar ne? U kolumni od 28. listopada već sam vam ispričao priču o njihovu mendažeru Philu Brownu i famoznoj lekciji koju je igračima održao u poluvremenu utakmice s Manchester Cityjem. Nakon četiri primljena pogotka u samo 45 minuta, igrače je posjeo na travnjak ispred tribine s navijačima Hulla i održao im dosad nezabilježenu lekciju.

Prošla je godina dana, a Brown nije ni slutio kakav mu odgovor ovoga puta spremaju igrači. Doista bi bila prava šteta da Tigrovi na Eastlandsu nisu postigli pogodak jer tada ne bismo svjedočili najoriginalnijoj proslavi pogotka u ovoj sezoni, ako ne i u povijesti Premier lige.

Osam minuta prije kraja, samo trenutak nakon što je Hull Cityju iz jedanaesterca donio bod, Jimmy Bullard je posjeo svoje suigrače na isto mjesto na travnjaku i mašući kažiprstom odglumio prošlogodišnju lekciju Phila Browna. "Nisam imao pojma da će to napraviti, ali moram priznati da je potez briljantan", rekao je nakon utakmice menadžer Hulla, a ja se moram složiti i Bullardu i društvu dodijeliti nagradu za potez tjedna.

Nije ovo prva Bullardova psina u karijeri, jedan je od onih igrača kakve bi u svojim redovima poželio svaki menadžer jer osim istinskog uživanja u nogometu uvijek pronađe načina za podizanje pozitivne atmosfere. Želite li mu se dobro nasmijati, predlažem sljedeći video.

A razloga za smijeh nisu imali navijači Burnleyja, koji se s još jednog premierligaškog gostovanja kući vraćaju bez bodova. Da se još snima serijal "Dosjei X", uvjeren sam da bi jedna od epizoda bila snimljena u svlačionici Burnleyja. U pauzi između potrage za smislom života i potjere za izvanzemaljskim posjetiteljima, federalni istražitelji nadnaravnih pojava Fox Mulder i Dana Scully svojom bi nenadmašnom intuicijom pokušali proniknuti u srž misterije o Burnleyjevim gostovanjima.

Naime, Burnley kao novi prvoligaš sasvim solidno stoji na ljestvici, no to može zahvaliti isključivo sjajnoj domaćoj formi, dok na gostovanjima uskaču u kopačke amatera i djeluju poput sastava koji bi izgubio i od Zagreba, pa čak i Croatije Sesvete. U sedam utakmica odigranih na strani, Burnley je upisao šest poraza i osvojio samo jedan jedini bod, primivši ukupno 25 golova ili 3,5 po utakmici. Ovog vikenda primili su pet u samo sat vremena, i to od West Hama, koji inače "petardu" može postići samo ako zbroji učinak u četiri ili pet uzastopnih kola.

Treba li vam još koji primjer zašto volim Premier ligu, onda je to "junak" prošlotjedne kolumne, momčad Wigana. Samo tjedan dana nakon što su s devet pogodaka poniženi na White Hart Laneu, pred svojim su navijačima (da, navijačima, usprkos "devetki" bilo ih je 20.447, nije vam ovo Maksimir) sačuvali praznu mrežu i pobijedili Sunderland s 1:0. Isti onaj Sunderland koji je ove sezone već svladao Liverpool i Arsenal, a s Manchester Unitedom na Old Traffordu odigrao 2:2.

Doduše, u obrani Wigana nije bilo Erika Edmana, možda u tom grmu leži zec...

Sigurno ste primijetili da o derbijima nisam napisao ni slova. Što da vam kažem, sve ste vidjeli i sami. Liverpool je odigrao kao da na klupi ima Igora Pamića i bunkerom s osam obrambeno orijentiranih igrača uz dva bljeska i puno sreće svladao gradskog rivala.

Što se pak Arsenala tiče, netko im je zaboravio reći da nisu na treningu. Lopta kruži, pogotka niotkud, a na semaforu 0:3. "We didn't play well", rekao je Arsene Wenger iritantnim francuskim naglaskom (Francuzima bi trebalo biti zabranjeno govoriti strane jezike) i u četiri riječi otkrio Ameriku, zajedno s toplom vodom.

Da vas ne zamaram očitim činjenicama, spomenuo bih tek nesvakidašnji trenutak, barem kada se radi o engleskim stadionima. Sredinom prvog poluvremena na Emiratesu utakmica je nakratko prekinuta jer je na Franka Lamparda s tribina bačen nekakav predmet. Glavni sudac predao ga je četvrtome, a uskoro smo saznali da je neki "biser" iz publike Chelseajevog veznjaka gađao - digitalnom kamerom. Vjerojatno nije imala mnogo megapiksela, baš kao ni mozak spomenutog navijača.

Osim što će ostati zapamćen kao čovjek kojeg je srušio Frédéric Piquionne, Ryan Giggs će u povijesnim knjigama ostati zapisan i zbog sitnice od preko 800 utakmica u dresu istog kluba i stotinu pogodaka u engleskoj Premier ligi. Svoj stoti, jubilarni pogodak Sir Ryan je postigao upravo Portsmouthu, a ujedno zaradio i prestižno priznanje pogotka tjedna.

United, City, tako svejedno...

Za moju omiljenu priču proteklog tjedna pobrinuo se pak izvršni predsjednik Manchester Cityja Garry Cook, koji je nevjerojatnim lapsusom uvrijedio sve navijače toga kluba, a u isto vrijeme gradskom rivalu Unitedu i njegovim navijačima, dakle i meni, priskrbio neprocjenjivu količinu razloga za smijeh.

Cook je na prigodnoj svečanosti u organizaciji navijača za govornicom imao naoko lagan zadatak. Njemačkom treneru Uweu Rösleru, koji je u svojoj igračkoj karijeri u devedesetima u dresu Cityja odigrao preko 150 utakmica i postigao 50 pogodaka, trebao je poželjeti dobrodošlicu u klupsku Kuću slavnih.

Sve je bilo u najboljem redu do posljednje rečenice, za koju će Cook poželjeti da je nikada nije izgovorio. "Htio bih poželjeti dobrodošlicu Uweu Rösleru u Manchester Unitedovu Kuću slavnih", izvalio je Cityjev izvršni direktor prije nego su ga dočekali zvižduci.

Uvrede upućene Cooku nisu prestale niti tijekom Röslerovog prigodnog govora, pa je neoprezni klupski dužnosnik bio prisiljen ubrzo napustiti svečanost. Ovoga tjedna uputit će pisane isprike na adrese više od 70 navijačkih podružnica i pokušati objasniti da se radilo tek o nenamjernoj pogrešci. Iskreno se nadam da u dopisu niti jednom neće iskoristiti riječ "United".

Glavni tajnik udruge navijača Kevin Parker uputio je poziv navijačkim skupinama da ne stigmatiziraju Cooka zbog nenamjerne pogreške: "Spominjanje Manchester Uniteda u kontekstu u kojem je on to učinio i na tako posebnoj večeri sigurno nije nešto što biste željeli od svog izvršnog predsjednika, ali je činjenica da se radi tek o običnom lapsusu", rekao je Parker.

"Neki su navijači bili ljuti, ali trebali bi se sjetiti da je Garry zaslužan za zbližavanje kluba i udruge navijača i bilo bi pogubno za klub kada bi zbog ljutnje nekoliko navijača bio prisiljen odstupiti." Bilo kako bilo, meni je sve ovo i dalje jako smiješno, kao i činjenica da je City ovoga tjedna zabilježio svoj sedmi uzastopni prvenstveni remi.

Kandidaturu Cityja za humoristično društvo u kojem se već nalaze Portsmouth i Hull City pojačao je i stoper Joleon Lescott, koji je ovom izjavom pokušao obraniti svoju selidbu s Goodison Parka na Eastlands: "Neću trenirati ništa jače ili slabije zato što sam za puno novca prešao u City. Naravno da se želim odužiti klubu što su vjerovali u mene i bili uporni, ali trudit ću se jednako kao što sam se trudio u Evertonu, ako ne i jače." U redu je, Joleone, možeš sjesti.

History Channel

Sjećate se prošlotjedne najave 45-minutnog humorističnog filma o finalu Lige prvaka iz 2005. godine, koje je nakon velikog preokreta otišlo u ruke Liverpoola? Ovog tjedna navijači Manchester Uniteda uzvratili su udarac duhovitom internetskom stranicom kojom nogometni klub Liverpool tobože poziva sve svoje pristalice na zabavu povodom rekordno brzog završetka sezone.

"Ovo je rekord!", piše na naslovnici stranice koja u zaglavlju ističe da je Liverpool osvojio prvenstvo u sezoni 1989./1990. "Čestitamo Rafi i dečkima što su sezonu završili u rekordnom vremenu! Kao što je rekao menadžer, to dokazuje da smo klub svjetske klase s najboljim navijačima na svijetu."

"Uz Rafin briljantni taktički um postali smo sila u Ligi prvaka, u teškoj skupini s trećom najboljom momčadi Francuske, četvrtoplasiranom momčadi iz Italije i europskim gigantima iz Debrecena! Kako bismo proslavili naš rekord, pozivamo vas da s nama proslavite kraj ove izvanredne sezone", piše u nastavku.

Na stranici su vidno istaknuti i prekriženi trofeji Lige prvaka, Premier lige i Carling kupa, zajedno s točnim datumom kada je Liverpool izgubio svaku nadu u njihovo osvajanje. Na kraju, tvorci stranice za simboličnu naknadu svim zainteresiranima nude narukvice s natpisom "Liverpoolova zabava za kraj sezone", koje valja ponijeti na ovu izmišljenu proslavu.

Uz još jedan vapaj i retoričko pitanje zašto navijači hrvatskih klubova ne mogu biti ovako maštoviti, ovu duhovitu priču savršeno će nadopuniti vic na kojeg sam naišao prije nekoliko dana: Manchester United ima MUTV, Chelsea ima Chelsea TV, a Liverpool ima - History Channel.

Engleska pacijentica #3

Ovotjednoj Engleskoj pacijentici ime je Danielle Lloyd i čast da se nađe baš u ovoj kolumni zaslužila je jučerašnjom objavom zaruka s Jamiejem O'Harom, igračem Tottenhama koji je nekome nešto gadno skrivio kad se našao na posudbi u Portsmouthu.

Danielle je rođena 1983. godine, a iza sebe ima titule Miss Engleske i Miss Velike Britanije. Ova potonja oduzeta joj je u prosincu 2006. godine nakon što se obnažena fotografirala za britansko izdanje Playboya, te zbog sumnji da je u vezi s jednim od članova žirija, legendom Manchester Uniteda Teddyjem Sheringhamom.

Sheringham je prošlost, O'Hara je sadašnjost, a između njih dvojice Danielle se zabavljala i s Marcusom Bentom i Jermainom Defoeom. Osim što je milijunti dokaz stereotipa o manekenkama i nogometašima, 2007. godine pojavila se i u Celebrity Big Brotheru gdje je izazvala skandal zbog rasističkih komentara upućenih jednoj od natjecateljica indijskog porijekla.

Sivonjići svih zemalja, ujedinite se

Znam, znam, vjerojatno ste ga vidjeli, ne pokazujem vam ništa novo, ali ovo jednostavno ne bi bilo potpuno izdanje Engleskog pacijenta kada ne bih uključio i ovaj video.

Nekoliko tjedana Ilija Sivonjić "uživao" je u svjetskoj slavi zbog nevjerojatnog promašaja iz utakmice s Cibalijom, no kad-tad morao se dogoditi promašaj koji će zasjeniti čak i nesposobnost Dinamovog napadača. Rocky Baptiste iz niželigaškog kluba Harrow Borough u utakmici protiv Waltham Abbeyja napravio je sve kako treba, prošao vratara, došetao se na gol liniju i potom...

Potez 37-godišnjeg napadača mediji su već proglasili "promašajem desetljeća", a on će se sigurno zapitati zbog čega ranije nije završio karijeru.

Za kraj sam ostavio čovjeka po imenu Daniel Levein, koji zahvaljujući moćima interneta svakoga sata postaje sve poznatiji. Pred kamerom je pokazao umijeće imitiranja Arsenea Wengera, Thierryja Henryja, Josea Mourinha i Rafaela Beniteza i moram priznati da je stvarno dobar! Posebno dobro "skinuo" je Wengera i Beniteza, zajedno s kretnjama, tikovima i francuskim, odnosno španjolskim naglaskom.

Pozdrav do sljedećeg tjedna, a ako dopustite, ja ću se prepustiti uživanju u satima bez kolumnističke groznice.