Besmisleno razočaranje

Priznajte da vas muči trpak okus kad razmišljate o rezultatima četiri najpopularnije hrvatske sportske momčadi u godini koja je na izmaku. Nogometaši, košarkaši, rukometaši, vaterpolisti, svi su nekako ostali nedorečeni. Ili nam se barem tako čini?

Nogometaše smo u kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi ispratili kao junake nacije koji su prethodno osramotili Engleze i tužnim kolopletom nesreće, Turske i Martina Taylora ostali bez (polu)finala. Mislili smo da smo pretplaćeni na velika natjecanja i velike uspjehe, da je plasirati se na Europsko ili Svjetsko prvenstvo nešto normalno i logično, a onda nas je dočekao hlada ukrajinski tuš, potom i mrzla engleska tuča.

Englezi su nam vratili s kamatama za ono što smo im napravili dvije godine prije, no ni to ne bismo tako teško prihvatili da smo uspjeli riješiti pitanje Ukrajine. Ukrajince smo nadigrali u obje utakmice, no umjesto mreže tresli smo vratnice, pa su se Ševčenko i družina poveselili dodatnim kvalifikacijama. Tamo su i ostali, nisu uspjeli proći čak ni neuvjerljive Grke, pa nam je stavljeno još malo soli na ranu glede neodlaska u Južnu Afriku.

Košarkaši su na Europsko prvenstvo u Poljsku otišli željni odličja. Bez ikakvog kompleksa svrstali smo se u grupu reprezentacija koje imaju pravo očekivati nagradu, a nije škodio ni podatak da je većina ostalih reprezentacija došla oslabljena. Ciljali smo što je moguće više, želeći iza sebe zakopati čitavo desetljeće frustracija i podbačaja. A na kraju smo dobili još jednu frustraciju više.

Gurali smo kako-tako kroz uvodne skupine, tješili se iz utakmice u utakmicu da ćemo biti pravi kad to bude trebalo i da izbornik Jasmin Repeša ima plan kako "eksplodirati" u najvažnijem trenutku - četvrtfinalu. Cijelo prvo poluvrijeme tog presudnog dvoboja činilo se da je Repeša "prevario" cijelu Europu i da je smislio dobitnu kombinaciju. Nažalost, malo nervoze, malo gluposti, malo pogrešaka, malo gubitničkog mentaliteta i Slovenci su nas prestigli, a mi ubilježili još jednu crticu u rubriku "košarkaška razočaranja".

A slično su se mnogi osjećali i nakon što su nam Francuzi "ukrali" zlato na Svjetskom rukometnom prvenstvu. Prvenstvu u koje je uložen ogroman novac, iza kojeg su nam ostali velebni objekti manje ili više isplativi, prvenstvu s kojeg smo radi svega toga očekivali "barem zlato". Nije se dogodilo, iako se činilo da nema šanse da nas itko zaustavi na putu prema tronu, najveći rivali ove naše generacije opet su bili "za prsa" bolji.

Najveća generacija u povijesti hrvatskog rukometa tako je ostala neokrunjena, jer zlato iz Hrvatske bio bi veličanstven potpis na nisku sjajnih uspjeha. Već od ovog siječnja kreće neka nova priča, neki novi klinci, neki novi rezultati. Balić, Metličić, Vori, Lacković i ostali proslavili su srebro s pomalo sjetnim izrazom lica, kao da su i sami znali da je to bila posljednja prigoda ove generacije za penjanjem na tron. Je li zaista? Znat ćemo već kroz nešto više od mjesec dana.

Vaterpolisti su na Svjetsko prvenstvo u Rim došli kao branitelji naslova i najavljivali njegovu obranu. Iako je konkurencija bila iznimno jaka, koga smo se trebali plašiti? Ponajbolji igrači na svojim pozicijama, najveći svjetski vaterpolski trener i ugled kojeg uživa naš vaterpolo trebali su biti dovoljni za novo zlato.

Ali - bili su dovoljni "samo" za broncu. U polufinalu nas je iznenadila pomlađena momčad Srbije i gurnula nas u još jednu borbu za treće mjesto. Borbu koju smo uvijek dotad gubili i koja je našim reprezentativcima postala gotovo jednako važna kao i finale. I konačno su uspjeli. Protiv SAD-a je opet prekinut niz poraza u posljednjim utakmicama velikih natjecanja (prvi put su taj uspjeh ostvarili osvajanjem zlata na prošlom SP) i konačno osvojena ta bronca koju smo redovito gubili.

I sad kad podvučemo crtu - je li 2009. godina zaista bila tako loša? Pročitajte uvodni paragraf još jednom i sami odlučite hoćete li ga čitati onako ili možda ovako: nogometaši su ostali bez tek drugog velikog natjecanja u osam pokušaja, košarkaši su se plasirali na Svjetsko prvenstvo prvi put nakon 16 godina, rukometaši su drugi na svijetu, a vaterpolisti treći. Što vam je draže pročitati?

Sretna vam nova 2010! I neka nam svima bude barem zrno bolja od 2009.