Zbogom NBA ligo. Ili samo doviđenja?

Već neko vrijeme se "kuhalo", sad je postalo i službeno. Roko Ukić je odlučio prekinuti svoj NBA san i vratiti se u Europu. Trener Milwaukee Bucksa Scott Skiles nije odustajao od svoje "rookie-senzacije" Brandona Jenningsa i njegove zamjene Lukea Ridnoura na poziciji "jedinice", a Roko je s "mrvica" spao na "ništicu". Prave prigode za zamjenu u neku drugu momčad nije bilo i preostalo je samo jedno. Europa.

Kad je jedan takav zaljubljenik u NBA ligu kao što je Roko odustao od pokušaja da "urazumi" svog trenera u Bucksima, jasno je da izlaza više nije bilo. A ni smisla da čami zakovan na klupu i moli Boga za nečiju ozljedu. Ne, Roko se nikad nije plašio izazova, nije bilo teško zaključiti da će odabrati opciju igranja. Makar i u Europi.

Odlazak iz Toronta, gdje su zavladali Calderon i Jack, u internacionalizirani Milwaukee (Bogut, Ilyasova, Delfino, "euro-Jennings") činio se dobrom opcijom, posebno iz razloga što je trener Skiles inzistirao na njegovu dovođenju. No, Rokova nesreća bila je u senzacionalnoj eksploziji ljetos draftiranog Jenningsa, koji je u 2009. godini bio najbolje novo ime NBA lige.

Ukić je odlučio prihvatiti "prijelaznu opciju" s turskim Fenerbahčeom, koji je nakon Gordana Giričeka udomio još jednog hrvatskog NBA povratnika. Motivacije 25-godišnjem Splićaninu ne nedostaje, a glavna je bez dvojbe - vratiti se u NBA. Tamo još uvijek ima nedovršenog posla.

Nažalost, Ukićev povratak u Europu prekinuo je jednu sjajnu seriju koja je trajala čak 20 godina. Toliko je, naime, hrvatska košarka imala barem jednog predstavnika u najelitnijoj svjetskoj košarkaškoj ligi.

Hrvatski NBA san otvorio je Dražen Petrović 1989. u Portland Trailblazersima, u vrijeme kad se "preko bare" europska košarka cijenila koliko i afrička. Dražen je nakon teškog početka u jednoj od najboljih momčadi lige svoju sreću pronašao u New Jersey Netsima i bio prvi "pravi" europski košarkaš koji je stigao na prag All-Stars utakmice. Nažalost, njegovu je karijeru prerano prekinula automobilska nesreća, a ime i lik Dražena Petrovića urezala među legende.

Draženov put slijedili su Stojko Vranković, Toni Kukoč i Dino Rađa, koji igrali zapažene uloge u Bostonu i Chicagu. Dino je u četiri sezone ostao zapamćen u najtrofejnijoj organizaciji NBA lige i do danas ga se spominje kao možda i najboljeg stranca kojeg su Celticsi u svojim redovima imali. Toni je bio jedan od najvažnijih igrača možda i najbolje košarkaške momčadi svih vremena, Jordanovih Bullsa, i okitio se s tri prstena prvaka i naslovom najboljeg šestog igrača lige.

Nakon spomenute četvorke počeo je lagani pad, koji je svoje dno doživio upravo jučerašnjom objavom Roka Ukića da odlazi iz SAD-a. Žan Tabak osvojio je prsten s Houston Rocketsima sjedeći na klupi, a puno bolje igračke sreće nije bio ni na drugim NBA adresama, osim ekspanzijskog Toronta gdje je nešto i odigrao.

Naredna generacija hrvatskih NBA-ovaca igrala je i pružala još manje. Bruno Šundov nije uspio naći svoju sreću u brojnim klubovima usprkos visini od 221 cm i dobroj pokretljivosti, Dalibor Bagarić se izgubio u "prijelaznim" Bullsima, Zoran Planinić je dugo učio od Jasona Kidda, ali samo na treninzima, a Mario Kasun nije htio dugo čekati bolje dane u Orlandu, pa se i on vratio u Europu. Gledajući Poljaka Gortata danas u pričuvi Dwightu Howardu, teško se oteti dojmu da je Kasun prerano otišao natrag.

Damir Markota bio je kratkotrajan prolaznik u Milwaukee Bucksima, Gordan Giriček nije loše počeo u Memphisu i Orlandu, no zapeo je u Salt Lake Cityju i onda preko Philadelphije i Phoenixa samo tražio što brži povratak kući. Šteta i za njega, njegove su atletske sposobnosti nudile nadu da će ostaviti još dublji trag u NBA ligi, no i on se odlučio usidriti u Istanbulu, baš kao i Ukić. Blizu NBA parketa bili su i Mate Skelin (Indiana) i Arijan Komazec (Vancouver), no nisu zaigrali.

Nakon 20 godina gotovo svakodnevnog "virkanja" u NBA rezultate i statistike, tražeći noćašnji učinak naših, teško se pomiriti s činjenicom da barem u narednom periodu toga više neće biti. Dobro, možemo se uvijek veseliti uspjesima i dobrim izdanjima Andrewa Boguta, koji je naš koliko i australski (na sebi nosi australski dres, ali na prsima ima istetoviran hrvatski grb), no ipak to nije to. Boguta (nažalost) nćemo vidjeti u hrvatskom nacionalnom dresu.

Tko bi stoga mogao početi novi niz? Povratnici Ukić ili Kasun, koji još nisu prekrižili mogući povratak u NBA? Goran Suton, koji u Utahu nije uspio prošlog ljeta, a želi pokušati i sljedećeg? Ante Tomić za dvije, tri, pet godina kad prođe jači europski "dril"? Tko zna. "Nula" u NBA ligi samo je realna slika opće hrvatske košarkaške recesije koja traje već čitavo desetljeće...