Mi smo uvijek - Hrvatska

Svake godine negdje u ovo vrijeme probudimo se iz božićno-novogodišnjeg drijemanja rukometnom "eksplozijom". Već skoro cijelo desetljeće ispraćamo trupe Lina Červara u nove bitke i tražimo od njih da iz dalekih zemalja i nepoznatih prostora kući donesu što više zlatnine, srebrnine - bilo kakvog plemenitog metala.

Drugačije nije ni ove nove 2010. godine, no, opet, nije baš ni isto. Nema mnogih poznatih lica, nema velikog dijela velike generacije koja nas je razmazila i navikla na gunđanje kad god se kući ne vrate sa zlatom. U boj kreću neki novi klinci, većini praktično nepoznati, no vođeni iskusnom palicom onih koju su sve to već puno puta prošli.

Rukometnim površnicima malo će značiti imena Gorana Čarapine, Marina Šege, Vedrana Mataije, Marina Marića, a vjerojatno će reći da su negdje čuli za Štrleka, Bičanića, Gojuna, Kopljara, ali da zapravo nemaju pojma što i koliko oni zapravo mogu. Zaista, koliko ova reprezentacija može?

Gledajmo to ovako. Koliko može reprezentacija koja u svojim redovima ima Ivana Balića, Igora Vorija, Domagoja Duvnjaka, Blaženka Lackovića, Mirka Alilovića? Zvijezde iz "top-klase" svjetskog rukometa, rukometaše od kojih već godinama protivnici strahuju, a treneri ih analiziraju i proučavaju njihove mane. Može puno. Hoće li to i napraviti - vidjet ćemo.

Lino Červar i HRS Svjetsko su prvenstvo u našoj zemlji proglasili "labuđim pjevom" trofejne generacije i krenuli u stvaranje novih snaga za Olimpijeske igre u Londonu 2012. Sjećamo se nekih sličnih neuspjelih eksperimenata s vaterpolskom reprezentacijom koja se godinama unaprijed "pripremalaza Olimpijske igre svjesno žrtvujući Europska i Svjetska prvenstva", pa su na kraju ostajali "kratkih gaća". Nadajmo se da se slično neće dogoditi rukometašima i da su oni svoj plan pomlađivanja puno studioznije i ozbiljnije pripremili.

Ipak, za jedno ime se moralo naći mjesta, bez obzira u kakvom obliku. Petar Metličić je velikan hrvatskog rukometa, jedan od najvećih igrača koje je Hrvatska dala, kapetan i vođa koji je često bio presudan faktor u pobjedama i trofejima. Pero je zaslužio drugačiji oproštaj, zaslužio je da ima pravo sam reći kad i pod kojim uvjetima želi napustiti reprezentaciju, a ne da ga se o "pomlađivanju" obavijesti preko medija i na prilično grub, neprikladan način. Sve i da su Červar i Gobac u pravu (a nisu), Pero Metličić samom svojom pojavom i boravkom u svlačionici donosio je reprezentaciji nešto što joj treba. I Baliću i Voriju, a još više Štrleku i Kopljaru.

Veliki upitnik uoči nastupa u Austriji stoji iznad glava naša tri vratara. Alilović je nesporan i siguran, no koji su realni dometi Čarapine i Šege na ovakvoj sceni - bit će krupan dio odgovora na pitanje kako će proći hrvatska rukometna reprezentacija u Austriji.

Za najviše domete morate u svojoj momčadi imati jednog Omeyera, Hvidta, Szmala, Hombradosa, Šolu, Svenssona, Fritza. Ima li ga Hrvatska? Je li Mirko došao do tog stupnja? S 24 godine u svom životnom kalendaru još je daleko od zenita svoje vratarske karijere, ali na ovom natjecanju morat će dati za klasu više nego što je davao dosad. Onda može s pravom reflektirati na ulazak u "prvu ligu".

S kakvim očekivanjima ispratiti hrvatsku rukometnu reprezentaciju na novo veliko natjecanje? S kakvim imperativom, kakvim željama? Pomlađeni smo, neiskusni(ji) nego dosad, imamo dosta rupa koje mlade snage tek trebaju pokrpati. Međutim, nemojmo nikad zaboraviti - mi smo Hrvatska. Mi nemamo pravo na loše natjecanje, nemamo pravo na kiks. U kakvom se god izdanju pojavili - od nas se očekuje puno. To je sudbina velikih, onih najvećih. To je realnost hrvatske rukomentne reprezentacije.