Kad će novo poglavlje u knjizi ponosa i slave?

Čitavo stoljeće stalo je iza Hajduka. Kluba koji je rođen u glavama splitskih studenata koji su u Pragu gledali Spartu i Slaviju i zakleli se svojim češkim prijateljima da će osnovati klub i pobijediti ih. Nije prošlo puno - to se i dogodilo. Slično kao što danas mnogi drže splitski olimpijski bob kontroverznim (da budemo blagi), tako je i prije 99 godina pojava nogometne lopte u gradu ispod Marjana bila čudna (da budemo blagi).

U tih 99 godina stala je čitava povijest Splita, ali i cijele Dalmacije koja se s Hajdukom identificirala. Prolazili su vladari, države, sustavi, treneri, igrači, predsjednici - ali Hajduk je vječno bio tu. Ovakav ili onakav, manje ili više uspješan, ali uvijek spreman uzburkati duhove i probuditi ponekad flegmatičnu sliku grada koji se najlakše "zapali" upravo zbog njega.

Kako danas, u prvim danima stotog rođendana, ocijeniti i valorizirati sve ono što je Hajduk ostvario i ostavio u naslijeđe svom potomstvu? Kako kroz nekoliko paragrafa prožeti sve ono što je Hajduk značio kroz povijest i kako se iz jednog sportskog društva splitskih studenata pretvorio u pokret, gotovo religiju? Teško, gotovo nikako. Hajdukova su povijest i značaj dokumentirani kroz brojne knjige, a Miljenko Smoje je u Velom mistu za sve generacije sačuvao najranije dane i godine rađanja klupske i gradske povijesti.

Stoga je povijest najbolje ostaviti povjesničarima, jer Hajduk svim svojim sadašnjim vladarima nudi prigodu da se i sami upišu u povijesne knjige i klupske ljetopise. Nažalost, malo je onoga što se u i oko Hajduka događalo u posljednjem desetljeću vrijedno spasiti od zaborava i malo je onoga što će se iz posljednjeg desetljeća Hajdukova života pamtiti kao trajna i povijesna vrijednost. Gdje je i kad Hajduk skrenuo na krivi put?

Mnogi će reći da je ona velika Hajdukova sezona u kojoj je dohvaćeno četvrtfinale Lige prvaka 1994/95 bila dvosjekli mač kojeg tadašnji klupski čelnici nisu znali uperiti u pravom smjeru. Od tih slavnih vremena kad se na Poljudu svirala himna Lige prvaka uz gostovanja Legije, Benfice, Anderlechta, Steaue i sjajnog Ajaxa, budućeg prvaka Europe, ostala su lijepa sjećanja, ali i dokaz koliko je istinita izrekao "tko visoko leti, nisko pada".

Čelnici Hajduka tadašnju sjajnu atmosferu i milijune uprihođene od Uefe i sponzora nije znala oplemeniti u dugoročnu stabilnost kluba. Ponašali su se poput pijanih milijardera, trošili na visoke ugovore (koji su, doduše, iz današnje perspektive i ugovora koji dosežu i po 500.000 eura godišnje smiješno mali) i pogrešno procijenjene igrače pa je klub iz blještavila Lige prvaka vrlo brzo završio u blatu HNL-a, gledajući u potiljak tada nedodirljivoj Croatiji zbog političkih naredbi, ali i vlastite neodgovornosti.

Do danas se Hajduk nije izvukao iz te rupe, koja je samo postajala sve većom, sve dubljom i sve "gladnijom". Razlog zašto se Hajduk do danas (ili je bolje reći do preoblikovanja) nije riješio silnih dugova i nasljednih problema zapravo je vrlo jednostavan. Ni jedna uprava nije se htjela na pravi način hvatati u koštac sa srži problema, nitko nije htio plaćati tuđe dugove i nitko nije htio čistiti smeće koje je netko drugi ostavio. Jer navijače zanima samo danas, samo rezultat, samo titule i pobjede, a uprave žive od podrške navijača i uvijek su išle lakšim putem i "niz dlaku" glasu javnosti.

Sve do trenutka dok se Hajduk nije suočio sa zidom kojeg više nije mogao bojati u drugu boju kako bi izgledao ljepši. Do trenutka kad je stigla konačna odluka - stečaj ili preoblikovanje i dok se nije uistinu ozbiljno i iskreno krenulo u vraćanje dugova i čišćenje kluba od kamena koji ga vječno drži zavezanog za dno močvare.

Uprava koja je preoblikovala klub uspjela je "kupiti" strpljenje i povjerenje javnosti, koja je osjetila da bi Hajduk konačno opet mogao prodisati punim plućima. Činilo se da će Hajduk postati model za preoblikovanje kojeg će slijediti i drugi naši klubovi neriješnih vlasničkih struktura (a takvi su svi), no oduševljenje je počelo kopniti kad su se u jednadžbu "financijski plus i minus" uključile i dvije nove nepoznanice. Rezultat i ljudski ego.

Hajduk je tako umjesto da se riješi dugova, stvorio još veće, još teže i još bolnije. Probijen je plafon u plaćanju igrača, neki skupi i promašeni pokušaji plaćat će se još godinama u milijunima eura, a iza uprave koja je preoblikovala klub u športsko dioničko društvo ostali su novi problemi koje opet netko drugi mora čistiti. Ostala je i rezignacija kod brojnih navijača koji su se još jednom natjerali pomisliti kako je "ovo zaista ono pravo".

U proslavu stotog rođendana Hajduk stoga kreće s teškim financijskim bremenom na leđima i činjenicom da ni danas nažalost ne postoji vizija koja bi natjerala navijače na vjeru kako u drugom stoljeću svog života Hajduka čekaju bolji dani od onih u kojima je proživio posljednje desetljeće svoje prve "stoljetke". Slavni dani splitskog velikana ispisani su u brojnim knjigama i zapisima. No, kad će se konačno početi pisati novo poglavlje u već požutjeloj knjizi ponosa i slave? Uskoro će se otvoriti nova knjiga s puno praznih listova...