Ponosni smo kaj si Purger

I dan danas cijela priča zvuči nevjerojatno. Bilo je i prije kontroverznih transfera između Dinama i Hajduka. Bilo je i prije čudnih odluka dinamovih uprava i trenera da se riješe velikih talenata. Bilo je i prije Zagrepčana u Hajduku.

No, nikada prije – a teško da će se slična situacija ikada i ponoviti – u redove rivala nije otišao kapetan, pomladak kluba, ikona navijača, sin legende Dinama, najbolji igrač, Zagrepčanec koji ”krvari modro”. I zbog toga ne čudi sve što se dogodilo prije, tijekom i nakon transfera desetljeća.

Sin Zlatka Kranjčara od kadetskih je dana bio pod lupom javnosti, proklamirani nasljednik Bobana i Prosinečkog, pa ne čudi rani debi u modrom dresu, čak ni kapetanska traka koju mu je sa samo 18 godina uručio Miroslav Blažević. No, bajka je uskoro počela gubiti na sjaju, Niko se zajedno s ”dream-teamom” mladih reprezentativaca izgubio u glamouru (i ”čokoladicama”), patile su igre, a uskoro su navijačima i medijima dojadili i Dinamo i Kranjčar s igrama ispod očekivane razine.

Za loše rezultate klub je svalio krivnju na igrače, najavivši rezanje plaća, na što mladi kapetan nije pristao – ”za rezultate jednaku odgovornost moraju snositi svi”, tvrdio je Kranjčar. Klub to nije zanimalo, na Nikinu tvrdoglavost Mamić je uzvratio istom mjerom smjestivši ga na transfer-listu, iako u startu vjerojatno ni u snu nije očekivao (niti priželjkivao) da će dogoditi ono što se mjesec dana kasnije i dogodilo – Niko Kranjčar u dresu Hajduka, pred 8.000 Splićana koji su mu poručili – ”Ponosni smo kaj si Purger”.

Iako su kao zamjenu imali spremnog Luku Modrića, činjenica je da Dinamo nije na takav način htio izgubiti Kranjčara. Ako ništa drugo, za ”najveći talent hrvatskog nogometa” Mamić je sigurno mislio unovčiti više od 1.5 milijuna eura (plus famozni PDV), posebno kada se sjetimo za koliko je novca kasnije prodavao Vukojeviće i Čale, da ne pričamo o Ćorlukama i Modrićima. No, kada su već zaigrali tu igru s transfer-listom, Dinamovi čelnici odlučili su ostati dosljedni bojeći se novih problema u svlačionici, ni ne sluteći da bi zagristi mogao – Hajduk.

U startu je ta priča i u medijima zazvonila tek kao ”patka”, no uskoro je ”dobila noge” i postala sve ozbiljnija. U Dinamu nisu rekli ne. Kranjčar nije rekao ne, ni mlađi ni stariji. Splitski navijači nisu rekli ne. Ima li ipak nešto u svemu tome?

Hajduk je ozbiljno zaigrao, a Igor Štimac povlačio je poteze koji su i danas najjači razlog za opće prihvaćeno mišljenje kako jedini može biti Hajdukova protuteža Zdravku Mamiću. Iako je Hajdukov račun bio blokiran, Štimac je skupio novac i otišao s vrećom pred Maksimir.

Kada je postalo jasno da za Niku interesenata nema, barem ne sa ”zapadne strane” – jer Niko ni pod koju cijenu nije htio grijati hladne kijevske ili moskovske klupe – u Dinamu su počeli paničariti. Ma ne bi se Niko usudio u Hajduk! Ipak bi?! Ma Hajdukov račun je blokiran! Ipak su skupili novac?! A ne, tih 1.5 milijun eura je bez PDV-a! Imate i to?! Kada je propao i posljednji ultimatum Ilije Lončarevića da se posao mora realizirati ”do 16 sati”, u Dinamu su nemoćno stali i gledali kako im eksponat na kojem su gradili budućnost kluba odlazi ravno u redove najvećeg rivala.

Bio je to potez koji je definirao Kranjčarovu karijeru, a pet godina kasnije, gledajući veznjaka četvrtoplasirane momčadi najjače lige na svijetu i standardnog hrvatskog reprezentativca-prvotimca posljednjih šest godina – smijemo reći da je bio ispravan.

Koliko bi drugačije bilo da je otišao u, recimo, Spartak? Nikad nećemo znati, ali postoji dovoljno primjera vrhunskih talenata koji su u inozemstvo otišli prerano i čija je karijera tako zastala. A Kranjčarove igre i u Hajduku i u hrvatskoj reprezentaciji u tom razdoblju pokazale su da igrački još nije bio zreo za igranje u jačoj ligi od HNL-a, posebno ne nakon te loše polusezone u Dinamu.

Rani pobjednici transfera bili su Kranjčar i Hajduk – Splićani su osvojili naslov uz solidne, makar ne i briljantne partije Kranjčara, dok je Dinamo završio u blatu Lige za ostanak. No, godinu-dvije nakon toga i u Dinamu su mogli reći da su imali dobar nos, jer Kranjčarov odlazak otvorio je vrata novom biseru kojeg je Mamić ”utopio” četiri puta bogatije nego Hajduk Kranjčara. A usput postavio temelje dominacije unutar HNL-a koja traje i petu sezonu u nizu.

No, Nikin odlazak u redove ljutog rivala nije bio samo sportska priča, zapravo najmanje je bio sportska priča. U Splitu je dočekan kao junak, kao simbol velike pobjede Hajduka nad Dinamom, ali i Splita nad Zagrebom. Splićani su u ogromnom broju dočekali Niku Kranjčara zato jer je taj transfer pokazao da Split ima svoje adute pred metropolom, da može parirati i financijski i sportski, da može ”ukrasti” najveće zvijezde Zagrebu. Štimac je tim transferom vratio ravnotežu, makar privremeno, nakon što je Mamić pokupovao pola mlade reprezentacije.

Lakše je, stoga, bilo shvatiti neviđenu euforiju u Splitu (iako je i tamo bilo nezadovoljnih) nego odmazdu navijača Dinama prema Kranjčaru. Iako je i u svim izjavama tijekom rastanka bio korektan, iako je po dolasku u Split poručio ”Smatram da sam iz Zagreba otišao uzdignute glave i da mi svaki pravi navijač Dinama i svaki pravi Zagrepčanin to neće zamjeriti”, Kranjčar je postao omražena figura u glavnom gradu. Palile su se modre svijeće pred njegovom kućom, prašćići oblačili u njegov dres, smišljale uvredljive navijačke pjesme, a svaki reprezentativni nastup na Maksimiru bio je prava muka zbog zvižduka s tribina.

Zbog tog transfera, a potom i igranja u reprezentaciji pod očevom komandom, Kranjčar je postao polarizirajuća tema, jamačno sportaš broj jedan u Hrvatskoj što se podijeljenosti mišljenja tiče. Njegov talent i znanje ste ili kovali u visine ili kudili do samog dna, premda nije bio ni Zinedine Zidane ni Kristijan Polovanec, pa u pravu niste bili ni na jednoj strani.

Vrijeme sve liječi, pa je s vremenom zvižduk bivao sve tiši, a pljesak sve glasniji. Danas su kritike i pohvale na račun njegove igre objektivn(ij)e. Danas je Niko Kranjčar ponovno dobrodošao u svom gradu kao reprezentativac, iako će i dalje jedan dio najtvrđih BBB reći da oprosta nema.

Neki nikada neće shvatiti kako je Kranjčar mogao obući bili dres ako mu zaista kola modra krv u venama. Kranjčar će, pak, uvijek naglašavati da je Dinamo njegov klub. Tko govori istinu? Krunskog dokaza nema, ali Kranjčar je dinamovac, to je valjda jasno svima osim momcima koji u Dinamovo ime razbijaju tramvaje i strane gradove. Niko je i u Splitu bio ponosni Purger, takvim su ga i prihvatili. Ako mogu Splićani, onda bi stvarno trebali i Zagrepčani. Kranjčaru je Dinamo u DNK, i zbog oca i zbog nogometnih početaka i zbog odrastanja u Zagrebu. Što je posebno zanimljivo, njegovom odlasku iz Dinama najviše je kumovao čovjek protiv kojeg ti isti navijači biju boj već godinama. Niko se suprotstavio Mamiću, kao što to iz svojih razloga čine Boysi, ali tu paralelu nisu prepoznali.

E sad, je li kao dinamovac trebao otići u redove Hajduka? Oko toga će spora uvijek biti, iako će oni objektivniji priznati – to mu je bio jedini mogući potez u karijeri. Da, mogao je i u Rusiju, ali Hajduk mu je bio jedini ispravan potez.

Njegove igre u dresu Tottenhama i hrvatske reprezentacije to jasno pokazuju.