Mali nogomet za velike nogometaše

Hrvatska će ipak biti domaćin Europskog nogometnog prvenstva 2012. Iako ne onog kojemu smo se nadali, onog zbog kojeg Michel Platini i društvo danas brzopotezno sijede čekajući pozitivne odgovore iz Ukrajine, ali europska nogometna krema ipak će te godine doći u našu zemlju. Srećom, ne na maksimirsku ruševinu, zahrđalu poljudsku ljepoticu ili imaginarnu Rujevicu, nego u objekte kojima se možemo i moramo ponositi pred cijelim svijetom. Zagrebačku i splitsku Arenu.

U miru i tišini Boris Durlen, Ivo Zoković, Denis Kosor i ostatak hrvatskog malonogometnog vodstva odradili su posao i dobili priznanje. Hrvatska je kandidatura pomela belgijsku i makedonsku, a hrvatski futsal dobio prigodu za novi uzlet. I malo medijskog "kolača" kojeg itekako zaslužuje, jer malim nogometom se zasigurno bavi puno više ljudi u Hrvatskoj nego velikim.

Nogomet je u Hrvatskoj, kao i u većini europskih zemalja, nedodirljivi broj jedan. I medijski i financijski i na sve druge načine. Čak i ovaj naš ograničeni i opterećeni HNL-nogomet je neusporediv i nedodirljiv za njihovog "mlađeg brata". HMNL u velikoj većini medija ima tretman "nepostojećeg", a našu javnu televiziju malonogometaši zanimaju samo kad se u prosincu okupe na Kutiji šibica i kad odjednom cijela država otkrije kako je zanimljiv i atraktivan taj mali nogomet. Za prvenstvo, o kupu da i ne govorimo - mjesta već odavno nema.

A mali nogomet je danas sve ono što jedan pravi sportski zaljubljenik traži i želi vidjeti od bogatih i često bahatih nogometnih milijunaša. To je izvorni, iskonski nogomet pun vica, pun ljubavi prema lopti, a u samo jednoj utakmici nudi majstorije i poteze kakve se u "velikim" nogometu mogu vidjeti samo u pomno pripremljenim i montiranim kolažima, koji usput služe i kao "prodajni DVD-ovi". To je nogomet bez skupih frizura, bez manekenki u prvim redovima tribina, bez roditelja koji sinovima umjesto prvog brijaćeg pribora poklanjaju broj mobitela nekog menadžera. Ali s puno nogometne čarolije.

Ne, nije ovo tekst koji je namijenjen pljuvanju nogometa, ali uz sve one povlastice koje "veliki" nogometaši imaju u svojoj karijeri, valjda će izdržati i jedan tekst u kojemu će glavni pozitivci biti njihova siromašnija, a jednako, u većini slučajeva i više nadarena "braća" iz malog nogometa. Vjerujem da se možemo složiti kako je vrhunski nogomet danas izašao iz granica sporta i duboko zagazio u biznis. Priznajte, nedostaje li vam ponekad gledati nogomet samo kao vještinu i umijeće, a ne razmišljati o tomu koliko tamo tko zarađuje i zašto?

Pa eto, ako ste se zaželjeli izvornih sportskih vrijednosti upakiranih u vrhunsku nogometnu vještinu, dok čekate na one najbolje europske malonogometaše koji će nam u goste stići početkom 2012., informirajte se kad je na rasporedu naredno kolo HMNL i otiđite pogledati naše domaće majstore. Kojih ima, itekako ima, ali vjerojatno mnogima od vas njihova prezimena neće puno značiti.

Dvorane u kojima se igra HMNL zasigurno će vam ponuditi bolji komfor od većine hrvatskih stadiona. A nogomet koji će vas tamo dočekati sigurno vas neće razočarati. Hrvatski futsal predstavnici već godinama ostvaruju solidne rezultate i u Uefinim natjecanjima, neusporedivo bolje od njihovih kolega iz HNL-a. Brodosplit Inženjering, Gospić i Potpićan u malonogometnoj Ligi prvaka odlazili su tamo gdje Hajduk ili Dinamo mogu otići samo u snovima.

Ove godine hrvatska futsal priča obogaćena je s još dva gotovo senzacionalna uspjeha. Dva kluba Hrvata iz dijaspore naredne sezone igrat će u malonogometnoj Ligi prvaka, Uefinom Futsal Kupu. Croatia iz Appenzella i Croatia iz Berlina osvojile su naslove prvaka Švicarske i Njemačke, pa bi naš Savez morao otići u "inspekciju" tih momčadi, koje zasigurno imaju što ponuditi hrvatskoj futsal reprezentaciji za naredno Europsko prvenstvo u Zagrebu i Splitu.

Hrvatski malonogometni radnici dobivanjem domaćinstva Eura 2012. dobili su u ruke materijal kojim bi morali dignuti naše futsal prvenstvo i klubove na razinu višu od sadašnje. Pred njima je vrijeme koje moraju iskoristiti kako bi futsal u Hrvatskoj došao na mjesto koje zaslužuje, a ono je puno više od trenutnog ranga. Bilo bi tužno ako bi hrvatski futsal nakon 2012. ostao na istim granama na kojima je ostao hrvatski rukomet nakon domaćinstva Svjetskog prvenstva 2009.