Pljesak majstoru

Završni turnir regionalne košarkaške lige bit će prvi košarkaški događaj u zagrebačkoj Areni. U zemlji koja je nekoć bila svjetska košarkaška velesila, a danas o košarci umjesto u sportskoj više saznaje u rubrici "Gospodarstvo", u podtemi "Nema novca", svaki ljubitelj tog sporta trebao bi se veseliti bilo kakvom ozbiljnijem košarkaškom događanju unutar granica Lijepe naše. U Zagrebu će se okupiti Euroligaši iz tri države koje nastupaju u tom natjecanju i klub koji iz godine u godinu stiže do same završnice Eurokupa.

Međutim, koliko će zaista biti spektakla u najvećoj hrvatskoj sportskoj dvorani? Organizatori kažu da su do prošlog vikenda prodano više od 1.000 ulaznica, na vama je odluka hoćete li im vjerovati ili ne. Kao i da sami formirate mišljenje o isplativosti organizacije turnira u sezoni u kojoj igrači kluba domaćina već mjesecima igraju isključivo "za slavu". Bi li Grad Zagreb napravio pametniju stvar da je tih nekoliko milijuna kuna uložio u financijsku zahvalnicu Ciboninim igračima za uspješnu euroligašku sezonu i čekao neko bolje vrijeme za domaćinstvo?

Dobro, ne treba sve gledati samo kroz novac, apsolutno treba poštivati i želju da Cibona dohvati jedan od rijetkih trofeja koji nikad nije osvojila. Ali - zar onda nije bilo logičnije smjestiti turnir u Draženov dom, posebno kad se zna da ni njega najveći euroligaški klubovi često nisu mogli ispuniti do zadnjeg mjesta?

No, tko zna, možda nas ljubitelji košarke u Zagrebu i okolici sve ugodno iznenade, pa Arena ponudi spektakl s 15.000 gledatelja. Organizatori su znali na koju će se adresu obratiti za pravi marketinški "napad" na javnost. Isti ljudi koji su ove sezone "izmislili, zapakirali i prodali" hokej i Medveščak, dobili su još jedan zahtjevan zadatak. Napuniti Arenu Zagreb košarkom. Hej, ako su uspjeli "prodati" hokej na ledu jednoj mediteranskoj zemlji (ili barem jednom njezinom dijelu), zar je toliko nemoguće "prodati" joj i košarku? Nažalost, prije nekog vremena ovo bi pitanje izazivalo grohotan smijeh, danas gotovo da pokrene suze.

U Areni će se uz Cibonu za trofej pobjednika regionalnog natjecanja boriti Union Olimpija, Partizan i Hemofarm. Za dobrobit i uspjeh cijelog projekta nužno je da Cibona neokrznuta prođe prvi dan, jer je teško očekivati da će se rijeke ljudi sliti prema Laništu ako finale budu igrali Olimpija i Partizan/Hemofarm. Makar bi pravi ljubitelji košarke imali što vidjeti. Posebno ako se finala domognu Beograđani.

Partizan je već nekoliko sezona prava senzacija košarkaške Eurolige. Klub koji iz godine u godinu prodaje svoje najvrjednije eksponate u najvrjednije europske klubove, opet iz sezone u sezonu odbija potonuti u rezultatsku prosječnost, gdje mu je po ovosezonskom igračkom kadru realno i mjesto. Kako i zašto? Odgovor je samo jedan. Duško Vujošević.

Trener Partizana je jedan iznimno antipatičan lik, ako ste navijač kluba koji mu stoji nasuprot. "Dule" je u 40 minuta igre spreman na sve. Psuje, prosvjeduje, poteže, čudi se, dobacuje, gura, strijelja pogledom. Radi sve što treba za pobjedu. I pobjeđuje. Fascinantno je promatrati koliko taj čovjek zna pobjeđivati. I koliko tu pobjedničku "vibru" prenosi svojim igračima. Bez obzira kako se zovu, odakle dolaze i koliko o košarci znaju. Dojam je da bi taj čovjek i od drveta napravio košarkaša. Nije da već i nije.

"Dule" Vujošević je prošle sezone proglašen najboljim trenerom Eurolige. Bit će nepravda, čak i pljačka ako taj naslov ne ponese i ove. Sjetite se Partizana s početka sezone. Kiksevi, neočekivani porazi, neuštimani redovi. Bilo je to isto ono vrijeme koje orkestar provede uoči koncerta uštimavajući instrumente, stvarajući buku raštimanih tonova. A onda kad koncert krene - kreće i simfonija. Baš kao i Vujoševićev Partizan. Klub koji se plasirao na Final Four Eurolige, a da vam netko ponudi da si uzmete nekoga od njegovih igrača - ne biste znali u koga uprijeti prstom.

Osim možda u Alexa Marića. Čovjeka koji je još jedan u nizu promašaja hrvatske (čitaj zadarske) košarkaške struke, koja u njemu nije vidjela ništa posebno. "Imamo takvih nekoliko u Boriku", znamenita je rečenica zadarskog "Oca, Pina i Duha Svetoga". Ne, nije Mariću otkazano zato što je australski Srbin. Ne bi bio prvi Srbin ni u Zadru, ni u Hrvatskoj. Otkazano mu je zato što je netko od zadarskih stručnjaka bio slijep pored zdravih očiju i nije u njemu vidio ono što je vidio Vujošević. I zbog čega će Partizan uskoro zaraditi nekoliko milijuna nečega. A mi se pitamo zašto nam je košarka tu gdje jest i zašto je na televiziji hokej, a ne basket?

Vujošević je od raznih "Marića" stvorio igrače za vrh Eurolige, uz jednu opasku. Ni jedan od njih u svojim novim klubovima nije pokazao ni približno koliko je pokazivao pod Vujoševićem. Nije slučajnost da baš svaki igrač "propjeva" upravo pod njegovim vodstvom, kao što nije malo onih koji su poluozbiljno gunđali kako bi Ante Tomić, Mario Delaš ili Toni Prostran najviše profitirali kad bi ih se na godinu dana moglo posuditi - Vujoševiću. A istim putem bi mogli i mnogi naši "košarkaški stručnjaci" koji su opčinjeni svojim znanjem, a za loš rezultat im je uvijek kriv netko drugi.

Na stranu što je nekima možda to teško priznati, ali Partizan zaslužuje čestitke za sve ono što je ove, ali i minulih sezona dao europskoj košarci. Pokušajmo se za trenutak pretvarati da je riječ o klubu čiji navijači velikodušno transparentima pozivaju turiste da dogodine posjete naš Knin i odajmo priznanje majstoru Vujoševiću i njegovoj momčadi u ime svih klubova koji ne raspolažu multimilijunskim budžetima, a koji su gledajući Partizanove pobjede i uspjehe vratili izgubljenu motivaciju i pomislili "Pa ako mogu oni, možda bismo mogli i mi..."