Kecman i Jehee u hrvatskoj "Kući strave"

Prije bilo kakvog razglabanja o glavnoj temi današnje kolumne, moram reći da sam ugodno iznenađen, ma što iznenađen - šokiran činjenicom da je košarka ipak uspjela ispuniti Arenu Zagreb. A koliko god zbog toga u meni tinjala zraka zadovoljstva i vjere da najuzbudljiviji sport koji se igra na kugli zemaljskoj (moja kolumna i mogu pisati što me volja, pa unaprijed oprostite svi vi koji se molite i klanjate bogu Nogometu :-) u Hrvatskoj ipak nije eutanaziran, s druge strane ipak sam svjestan da je barem polovicu dvorane napunio (vrhunski) marketing, a ne (vrhunski) basket.

No, u takvom smo vremenu i to treba prihvatiti. Ne kaže se bezveze u poslovnom svijetu da je i hrčak u stvari isto što i štakor samo s boljim PR-om. Danas je i sport postao tek "proizvod" kojega treba kreirati, upakirati, izreklamirati i plasirati. Ako bar jedan od tih parametara ne štima - tržište nećete osvojiti.

Vratimo se mi ipak "otvorenim ranama" koje su ostale nakon još jednog poglavlja u knjizi "šokantni porazi u hrvatskom sportu". Zapravo dva, jer je u nešto skromnijem ambijentu splitskog Starog placa dan prije Kecmana svoj mač isukao i izvjesni Tjebbe Jehee i odsjekao glavu još jednoj potencijalno lijepoj hrvatskoj sportskoj priči. Hrvatska reprezentacija do 20 sekundi prije kraja utakmice imala je u rukama plasman u prvu diviziju europskog ragbija, a onda se ukazao dotični Tjebbe i zatvorio nam vrata prvim i jedinim nizozemskim polaganjem u cijeloj utakmici.

Dan kasnije i 19,4 sekunde bliže kraju utakmice, Dušan Kecman priključio se listi inozemnih sportaša pri čijem ćemo imenu slijegati ramenima i govoriti "trebalo je napraviti to i to" i osuđivati sve, od klupe, preko mjerača vremena, do sudaca. I nikad se nećemo složiti što je trebalo napraviti, baš kao što se ne slažemo ni je li Slaven Bilić kriv što je slavio Klasnićev pogodak, je li Rakitić trebao čuvati loptu umjesto traženja drugog pogotka, je li Šimunić trebao izbiti što dalje i bi li Sentürk pogodio ono što je pogodio kad bismo mu dali još 50 narednih pokušaja.

Zar igrači Cibone nisu ljudi, zar ih ne smije ponijeti emocija? Pogoditi tricu za pobjedu, osvojiti trofej protiv jedne od četiri najbolje momčadi Europe u sezoni u kojoj igraju "besplatno"? Profesionalno - ne smije, ljudski - tko im može zamjeriti? Puno veću pogrešku napravila je Cibonina klupa, jer ako su "klinci" na terenu i trebali slaviti - Perasović i društvo morali su imati hladnu glavu i znati koliko je puta košarka ponudila ovo što je ponudila i u nedjelju.

Poseban osjećaj poniženja i poraza dugo će vremena u sebi morati nositi pomoćni trener Cibone i hrvatske reprezentacije Tomislav Mijatović, koji više nije klinac i koji će na težak način naučiti gdje mu je mjesto i što mu je posao u trenucima kad traju ovakve infarktne završnice. "Mi ćemo naučiti da se košarka igra do kraja, a oni pogotovo", rekao je Vujošević nekoliko minuta nakon Kecmanove "bombe".

Ponijela je emocija i Velimira Perasovića, završio je i on na trenutak na parketu uzdignutih ruku, ali čim mu je pogled sijevnuo prema semaforu na kojemu je svijetlilo 0.6, a ne 0.0, munjevito se vratio na svoje radno mjesto i urlao prema svojim igračima da se vrate i pokriju mogući Partizanov zadnji šut. Nisu ga čuli. A trebali su. Jer sve što im je govorio ove sezone imalo je smisla. I rezultata.

Točno je, suci nisu bili dorasli zadatku koji je pred njih postavljen. Bili su loši i nekonzistentni i u preostale 44 minute, 59 sekunda i 4 desetinke, pa nije iznenađenje da su se izgubili i u posljednjih 0.6 sekunda. A najgore u cijeloj priči jest činjenica da ovoj sudačkoj trojci nije prvi put da živciraju sve oko sebe svojim "industrijskim" suđenjem u kojemu je i najvećem laiku jasno da nemaju ni osjećaja, ni smisla za košarkašku igru.

Prvi među njima, Sašo Pukl, sudac je na čije se zviždanje žale i u Zagrebu i u Beogradu i u Zadru i u Podgorici i u Vršcu i u Širokom Brijegu, ali on i dalje razgrće put prema vrhu europske sudačke scene. Neće biti ni prvi, nažalost ni posljednji, koji je do velikih stvari došao zbog politike i snažnog lobija koji ga gura, umjesto svog košarkaškog znanja i sudačkog talenta. Takvi Jungebrandi i Lamonice odavno kreiraju sliku da se košarka u Europi igra radi sudaca, a ne obratno.

Ipak, suci nisu najveći razlog poraza Cibone. Na kraju priče, Kecman je pogodio to što je pogodio i što god pisali, pričali ili analizirali u narednih 10 godina, to će ostati tako. I treba ostati tako. Čovjek je pogodio "nemoguće", neka sila je negdje željela da baš tako završi i svi pokušaju žalbi ili osporavanja tog sretnog, ali fantastičnog završnog poteza nemaju smisla. Ni sportskog, ni ljudskog. Zar se nakon svega smije biti dvoličan i tumačiti kako koš treba poništiti jer je Cibonina klupa zaslužila tehničku? Bismo li jednako pošteni bili i tražili da se svira tehnička Ciboninoj klupi i da je Kecmanov šut završio u prvom redu tribina?

Stoga iz cijele priče treba izvući ono što je dobro, pozitivno, ono što će ostati zauvijek. Činjenica da se nikad u Hrvatskoj na jednoj košarkaškoj utakmici nije skupilo više gledatelja. Činjenica da smo svjedočili utakmici koju ćemo prepričavati godinama, čak i desetljećima. Činjenica da je košarka opet bila u centru pažnje cijele zemlje. Makar samo jedan vikend...