Nema opravdanja za zvižduke

Nema tog spina kojim će me netko uvjeriti da je Dinamo nakon 0:0 s Hajdukom zaslužio zvižduke, a ne pljesak.

Nema šanse da postoji navijač Barcelone koji ne bi potpisao sve poraze Barce do kraja sezone ako na kraju njihova momčad bude prvak. Ili navijač Reala. Ili navijač Chelseaja, Rome, Marseillea, apsolutno bilo koje momčadi na svijetu koja vodi u svojoj ligi. Neovisno koliko su plaćeni njihovi igrači u odnosu na protivničke, neovisno koliko su se trudili ili trčali ili točno dodali.

Nema tog grada u Hrvatskoj koji bi ovako pozdravio naslov prvaka. Prvi, peti ili dvadeseti uzastopni.

Naslovi su Dinamu postali ”običan dan u uredu”, i možda je shvatljivo da se petom ne veselite kao prvom, ali ne treba ih uzimati zdravo za gotovo. Zamislite, jedan Robert Kovač, igrač Bayerna i Juventusa, osvojio je peti naslov prvaka u karijeri, s time da broji i one ”oduzete” Juventusu; tek peti naslov! Zašto to ističem? Zato jer je do naslova, bilo kojeg, teško doći. Zna to i onaj tko je osvojio lokalni malonogometni božićni turnir, a posebno to zna netko tko je igrao u Bundesligi ili Serie A.

Tomislav Butina puno je toga pametnoga rekao nakon utakmice, konstatiravši da će mnogi shvatiti kakav je uspjeh osvojiti naslov tek onda kada ih ne bude.

A kad-tad ih neće biti.

Nije bilo dovoljno lijepo protiv Hajduka? Da, Interovi navijači bili su totalno nezadovoljni nakon što je njhova momčad bunkerom prošla Barcelonu. Pa su zviždali treneru koji je s momčadi od 350 milijuna eura izgubio 11 bodova prednosti pred Romom. Ili nisu?

Preskupa je momčad da bi ”tako” igrala? Pa preskupa je i Barcelona da odigra 0:0 s Espanyolom. Preskup je i Manchester United da ispusti 29 bodova u 36 kola. Teoretski su tako svi preskupi jer u nekom trenutku igraju lošije ili ostvaraju rezultate lošije od očekivanih.

Igra nije dovoljno kvalitetna? Očito je dovoljno kvalitetna za biti prvak Hrvatske – peti puta zaredom. Nije dovoljno kvalitetna za Europu? A na temelju čega bi trebala biti? Velikog TV ugovora, broja prodanih ulaznica i dresova ili sponzora koji se otimaju za natpis na dresu Dinama? Na temelju nekih skupocjenih transfera koji su doveli velike europske zvijezde u Dinamo? S dva milijuna eura, koliko Dinamo najviše daje za nekog igrača, solidne europske momčadi kupuju rezervne bekove, a ne nositelje momčadi.

Siguran sam da ćemo u medijima idućih dana čitati kako je Krunoslav Jurčić nepravedno optužio novinare za lošu atmosferu, jer ”ne mogu novinari prevariti 10.000” ljudi.

No, u krivu je onaj tko misli da ti mediji uvelike ne utječu na sliku u javnosti. Koliko puta ste se poslužili nekim argumentom ili nekom informacijom koju ste pročitali u novinama, čuli na radiju, vidjeli na televiziji? Pa gdje drugdje uopće naći informacije? A što ako je taj argument lažiran, što ako je ta informacija loša, nekvalitetna, subjektivna, izmišljena? Medijski utjecaj je ogroman, mediji društvu nameću koje ružne ženske cipele će te sezone postati lijepe, koji film je cool, a koji ”smeće”, koji prašak za rublje najbolje čisti mrlje od krvi i - kome ćete zviždati. Ima sposobnijih odolijeti tomu, ali pod medijskim utjecajem smo baš svi. Jer, opet ću naglasiti, nema tako loše igre koja bi u normalnim okolnostima natjerala ljude da zvižde – šampionima.

Zar vam se ne čini kako komentator HTV-a koristi dvostruka mjerila kada jedan dan veliča bunker Intera na Camp Nou, a tri dana kasnije se snebiva što na Dinamo – Hajduk nema prilika? Hajduk nije Inter pa da Dinamo to bi mogao probiti? Pa ni Dinamo nije Barcelona! I Pandža i Cufre su sjajno izbijali lopte, ali nisu dobivali epitete poput Samuela ili Zanettija.

Što očekuju navijači Dinama? Učinak od 30 pobjeda, nula poraza, nula remija, s gol-razlikom 120-5? Očekuju li da Badelj igra kao Xavi, Barbarić kao Samuel? Je li to realno? Reći će svatko da nije, ali čemu onda takva očekivanja?

Mario Mandžukić previše zarađuje? Pa nije kriv Mario Mandžukić što se bavi takvim zanimanjem koje je tako plaćeno na takvoj razini. Možda i Gisele Bundchen zarađuje previše da bi se samo šetala po pisti u donjem rublju, ali – ima takav posao (i takvo tijelo).

Ne može nitko reći da Dinamo preplaćuje igrače; štoviše, jedino Dinamo može reći u HNL-u (pa možda i hrvatskom sportu) da ih plaća primjereno jer jedini zarađuje ozbiljan novac od tih igrača, i to ne zbog nekog prinosa od gledatelja, od televizije ili od sponzora (dakle svih koji su nezadovoljni tom igrom), već od drugih europskih klubova (koji su, očito, zadovoljniji). Ako Mandžo Dinamu donese sedam milijuna eura – nije li logično da ga Dinamo može plaćati milijun? I na kraju krajeva – što to mene ili nekog navijača treba biti briga? Što govori o meni ako se opterećujem vozi li Mandžo Mercedes ili Bubu?

Ne trude se dovoljno? Ne trče dovoljno? Ne znaju dovoljno? Nisu dovoljno dobri da nose Dinamov dres? Sve to možemo reći prema razini očekivanja koju imamo, a ona je – očito – nerealna. Nema drugog objašnjenja, jer radi se o očigledno najboljoj momčadi u Hrvatskoj, već godinama, i sve što rade – u Hrvatskoj rade najbolje. Tko još od onih koji im zvižde to može reći za sebe, da je među 11 najboljih u tom poslu u Hrvatskoj? A nogometom se bavi jako puno ljudi.

Peti naslov prvaka, zaista puno domaćih mladih igrača kojima je Dinamo u srcu i na koje se klub u potpunosti orijentirao – iako upravo i zbog toga igra trpi – čini se da bi trebalo biti dovoljno razloga za veselje. Ali kako je jedan Sportnetov forumaš napisao, ”koštice nisu iz ličkih bundeva, a gume na kolicima za hitnu pomoć nisu odgovarajućeg proizvođača”.

Sjetite se samo veselja u Splitu nakon prolaska Hajduka u finale Kupa, i recite mi da je onda normalno i shvatljivo ovo što se dogodilo u Zagrebu. A Hajduk je podjednako skupa (ili jeftina) momčad kao Dinamo.

Igra li Dinamo ispod razine očekivanja? Da. Je li ta razina realna? Gotovo sigurno ne. Očekuje li se usprkos tome da Dinamo igra dopadljivije i lepršavije? Da. Ima li Jurčić olakotne okolnosti zašto igra nije na toj razini? Da. Mogu li se pronaći zamjerke u Jurčićevom vođenju momčadi i pristupu novinarima? Da. Možemo li o svemu tome raspravljati? Jasno da da, i moramo, i u tome je čar nogometa. Možemo i kritizirati (argumentirano i konstruktivno), možemo, zamislite, ponekada i pohvaliti. Ajmo pričati o nedovoljno dobroj kombinatorici, o slabom učinku krila, o sustavu 4-4-2, o slabostima obrane ili razvoju Kramarića i Tomečaka. Ajmo pričati o nogometu, zato ga i volimo.

Ali što god bilo i što god mislili o treneru ili bilo kojem igraču ili direktoru, naslov se mora pozdraviti pljeskom, a ne zviždukom, a za ovo drugo nema opravdanja ni dobrog objašnjenja. Titula je titula, uostalom, hrvatska titula je i jedina koju Dinamo može osvojiti.

I kako je Stanko Poklepović nakon utakmice rekao – osvojili ste petu uzastopnu titulu prvaka, što još vi ljudi hoćete?

Dinamovi navijači trebaju shvatiti važnu istinu – njih svakodnevno o klubu izvještavaju ljudi koji o nogometu ne znaju puno (čast iznimkama), i još više urednici koji ne samo da ne znaju ništa o nogometu, ne samo da im do Dinama nije stalo, već im je cilj na tom Dinamu zaraditi. A zna se kako se danas u medijima zarađuje,; sigurno ne pozitivom.

Oni koji imaju utjecaja u navijačkim udrugama trebali bi upregnuti sve snage da protiv Karlovca u posljednjem kolu dođe 30.000 ljudi koji će pljeskom nagraditi Dinamo za šampionsku sezonu.

Sto posto sam siguran da bi i ta famozna Dinamova igra u takvom slučaju bila puno bolja, kao što je jako dobra bila u Zaprešiću kada je Dinamo bio domaćin Osijeku (5:0) i kada je jedini puta ove sezone atmosfera na Dinamovoj utakmici bila isključivo pozitivna i nogometna.