Kultura kakofonije

U ponedjeljak je bio Dan medijske slobode, koji se već godinama obilježava petominutnom medijskom šutnjom točno u podne. Na taj način mediji nastoje skrenuti pažnju na ugrožavanje slobode medija i novinara diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, koja na toj listi kotira jako nisko. Ne znam po kojem kriteriju, ali znam da bi mnogi voljeli kad bi se medijska šutnja nekih novinara produžila i znatno dulje od pet minuta.

Novinarom se danas naziva svatko. Sportskim pogotovo. Sportski je novinar i netko tko dnevno napiše 30 vijesti, provede 10 sati istraživajući i informirajući se, kao i netko tko tri minute dnevno čita nekoliko agencijskih rečenica i onda prenosi "ekskluzivnu ispovijest lajfstajl magazinu tijekom foto sešna" kako zbog preopterećenosti pada u nesvijest tijekom snimanja. Zamislite što bi se tek događalo da se dnevni sportski prilog produži i na četvrtu minutu?

Novinarima se nazivaju i oni što bez imalo samopoštovanja trče za nekim bezimenim likovima i guraju im mikrofon/diktafon pod nos pitajući idiotska pitanja, čekajući da im ispadne sisa ili da obuku cipele koje nisu u skladu s bojom obrva pa da o tome naprave "lajfstajl rijeliti šou".

Ne, nije mi nepojmljivo da neki priglupi tipovi i cure dvoznamenkastog kvocjenta inteligencije žele pod svaku cijenu doći u medije, bez obzira što nemaju apsolutno nikakvog prava, ni povoda za to. Nepojmljivo mi je kako uvijek postoji armija istih takvih likova sa suprotne strane s mikrofonom ili diktafonom u rukama, vječno spremnih postaviti neko glupo pitanje ili dati još gluplji komentar. Uvijek me zanimalo o čemu ti "novinari" razmišljaju navečer dok se spremaju na počinak i jesu li ponosni na svoju "karijeru" postavljatelja besmislenih pitanja nevažnim ljudima? Kad je i kako profesija "novinar" stigla u isti koš s ostalim"red-carpet-zanimanjima" poput "djevojka nogometaša" ili "stilist"?

Ali da se mi ipak vratimo sportu. Dinamov trener i izvršni dopredsjednik prošlog su vikenda za sve svoje probleme optužili - medije. Jurčić i Mamić smatraju da se na Maksimiru pojavilo malo ljudi zbog medija i da im se na kraju utakmice zviždalo isključivo zbog medija. Priča ipak nije tako jednodimenzionalna. Za zvižduke i lošu posjetu puno veći komad odgovornosti leži u Dinamovoj lošoj igri (koju kreira Jurčić) i poslovnoj politici (koju kreira Mamić).

Kad bi svi više meli ispred svog praga, a manje ocjenjivali nečistoću tuđeg, lakše bismo došli do prave istine. Ali svatko lakše vidi dlaku u tuđem oku, nego balvan u svom. Kad bi Jurčić svoju poznatu rečenicu "Ne tražim alibije..." završavao bez onog "...ali...", imao bi više "municije". Zrno samokritike tijekom sezone i Jurčiću i Mamiću dalo bi puno veći legitimitet u trenutku kad odluče prokazati medije kao jedine krivce za opću kakofoniju koja je zadesila njihova djela. Ovako - barut im je prilično mokar. Posebno iz razloga što su sve one Dinamove navijače koji su im u subotu zviždali posredno prozvali ovcama, koji valjda sami ne vide ništa nego samo gutaju i slijepo vjeruju onome što će reći ili napisati novinari.

A da i mediji imaju svoj dio krivice za loš marketing hrvatskog sporta, druga je velika istina. A to je žalosno, jer mnogi sportski novinari ne shvaćaju da pljuvanjem i potenciranjem samo negativnih stvari i priča zapravo lome ruku koja ih hrani. Tko će dolaziti na sportska borilišta ako im se stalno servira priča kako ništa ne valja? Tko će čitati njihove tekstove? Tko će slušati njihove komentare?

Nitko od Ivana Blažička nije tražio da 90 minuta pjeva budnice i zahvalnice veličanstvenoj kvaliteti hrvatskog nogometnog derbija. Ali nismo, brate mili, ni tražili da 90 minuta slušamo kako je sve to tragično, besmisleno, nekvalitetno, jadno, bijedno, ružno, tužno, pa onda ispočetka.

Zar je svaka utrka Formule 1 spektakularna? Zar je svaka utakmica engleske lige senzacionalna? Konačno - ako kvalitetu Hajduka i Dinama mjerimo prema kvaliteti Barcelone ili Manchester Uniteda, hoćemo li napokon znanje i profesionalnost naših novinara (ne samo sportskih) i kvalitetu naših medija početi ocjenjivati prema New York Timesu ili BBC-u? Hoćemo li razinu hrvatskih sportskih TV prijenosa mjeriti s kvalitetom TV prijenosa jednog ESPN-a?

Da, znam da je teško gledati lošu utakmicu u kataklizmičkom ambijentu maksimirske ruševine nakon što ste par dana prije bili na Nou Campu, San Siru ili Old Traffordu. Znam da je lakše zapamtiti svako od šest imena nekog pričuvnog brazilskog braniča nego jedno Pandžino i da je teško naći nešto lijepoga u onome što smo gledali u Maksimiru. Ali se treba truditi! Jer drugoga nemamo!

Mnogima od nas je i loš derbi Hajduka i Dinama važniji i vrjedniji od onoga što nam se želi nametnuti kao neki novi "standard kvalitete". Jer Hajduk i Dinamo će biti tu i kad se ispuše hokejski balon i kad preostali Kostelići odu u zasluženu mirovinu i kad Bernieva igračka bankrotira zbog Slavičinog života na visokoj nozi i kad Jakov Fak konačno odluči je li Hrvat ili Slovenac.

Hajduk i Dinamo bit će tu i kad mnogi koji su zalutali u nogomet ili u sportsko novinarstvo shvate da se ni jedan od ta dva posla ne može raditi samo radi novca i samo radi sebe. Hajduk i Dinamo bit će tu kad mnogi od nas više ne budu. A to je činjenica prema kojoj se svatko, od Mamića i Jurčića preko Blažička i Židaka pa sve do onih na tribinama, mora odnositi s poštovanjem.