Ibro je postao Miki

Hajduk je nakon sušne četiri sezone opet osvojio trofej i to je najdominantnija činjenica u analizi sezone koja je početkom ovog tjedna i službeno okončana. Iako je riječ "samo" o kupu, četiri i pol sezone dug niz neuspjeha natjerao je Hajdukovce da s radošću prihvate bilo kakvu nagradu. Trofej je trofej. A u Hajdukovom slučaju osvojeni kup često znači i naslov prvaka u narednoj sezoni.

Taj "sveti cilj" za sezonu 2010./2011. zacrtan još prije nekoliko godina, kad su se počele planirati aktivnosti za proslavu stotog rođendana splitskog kluba. I sav dekor koji ide uz tu proslavu, sve Barcelone, Juventusi, konfeti i torte, neće se u konačnici moći mjeriti s osvajanjem naslova najboljeg u Hrvatskoj. Pozicije koja već pola desetljeća živi u prostorijama Hajdukovog najvećeg rivala.

Sezona koju je klupski Izvršni odbor "blagoslovio" na sjednici u ponedjeljak, produživši povjerenje treneru Stanko Poklepoviću i za naredni period, Hajduka je bacala od samog dna, do samog vrha. Ove sezone bili su i pretposljednji i drugi, doživjeli još jedno europsko kup-razočaranje i hrvatsko kup-oduševljenje, promijenili četiri trenera, dva predsjednika, isplatili nekoliko milijuna eura igračima koje su kasnije posjeli na tribine i izgubili trenera kojeg je iz Splita odvukao - Lazio. Burna je bila 99. godina Hajdukova postojanja i puno će paragrafa morati ispisati pisači Hajdukovih povijesnih almanaha o njoj.

Kasno ljeto i jesen za Hajduk su već godinama katastrofalni. Toliko loši da ih ni jedno vrlo dobro proljeće više ne mogu "oprati". Danas se kao davna prošlost čini stiskanje šaka Ante Miše i Ivana Buljana kad je na ekranu iskočilo ime slovačke Žiline u trećem pretkolu kvalifikacija Europske lige. Poljubac sreće zadesio je "bile", činilo se, jer je u Split stigao najslabiji mogući protivnik, barem po klupskom rejtingu.

No, ni to nije bilo dovoljno da Hajduk osigura još poneki europski spektakl svojim spektakla gladnim navijačima. Žilina je "izrezala" Hajduk iz Europe, Ivicu Kalinića poslala u bolnicu, < b>Matu Peroša natrag u svoj odvjetnički ured. Nova lica stigla su na Poljud, a punu kontrolu preuzeo je gradonačelnik Željko Kerum, koji je u vrhovnu fotelju posjeo svog prijatelja poduzetnika Joška Svagušu.

Navijači Svaguši nisu dali nikakav vremenski kredit, stpavši ga odmah u rubriku nekompetentnih. Njegov prvi potez bio je dovođenje braće Sharbini iz Rijeke u najskupljem transferu u povijesti kluba, za kojeg je velika većina rekla kako će se kad-tad sam isplatiti. Barem na mlađem bratu Anasu. No, do danas ni Anas, a posebno Ahmad, nisu dokazali da su sposobni nositi se s pritiskom koji vam je za vratom ako nosite dres Hajduka. U novoj sezoni od obojice će se očekivati da podmetnu leđa i postanu barem dio onoga što je u zadnje dvije sezone postao Senijad Ibričić.

A Ibro je posebna priča koja zaslužuje poseban paragraf. Njegov dolazak iz Zageba također nije bio jeftin, no ni jedan navijač nije zažalio ni za jednom lipom koja je uložena u njegove noge. Reprezentativac BiH postao je posljednja Hajdukova "ikona", jedan od onih igrač koje navijači bezuvjetno obožavaju i kojima skandiraju bez obzira kako odigrali.

Ibro je u dvije sezone postao prvi nogometaš koji se u srcima Hajdukovih navijača približio liku i djelu posljednjeg pravog Hajdukovog navijačkog "mezimca" Mikija Rapaića. Iako je Hajdukova desetka najskuplji klupski eksponat trenutno i za njega na stolu stoji ponuda ruskog prvaka Rubina iz Kazana, teško će Hajdukov predsjednik potpisati njegovu ispisnicu, jer navijači Ibričićev odlazak uoči sezone u kojoj se ultimativno traži naslov prvaka navijači sigurno ne bi dobro prihvatili.

Ironija Hajdukovog aktualnog trenutka leži u činjenici da iako ima platnu listu od 50-k nogometaša koje plaća, bilo u svom kadru, bilo na svojim tribinama, bilo na posudbama po raznim klubovima na koje više objektivno ne računaju, u Hajduku zapravo nemaju dovoljno igrača za narednu sezonu. Onih "ozbiljnih", na koje se uistinu može računati za nošenje igre ima možda taman za zapisnik, a "pat-pozicija" i dalje daleko od svlačionice drži šestoricu iskusnih igrača kojima će Hajduk i naredne sezone morati isplatiti gotovo milijun i pol eura plaće. Ako se ne pronađe neki kompromis.

Ipak, ova je sezone donijela neke pozitivne obrise za budućnost. Prije svega, momčad koja je zablistala na proljeće sastavljena je u najvećem dijelu od Hajdukovih "proizvoda", a neki koji su ponijeli najveći teret tek su u svojoj prvoj pravoj seniorskoj sezoni. Puno im je značilo iskustvo i zanje Josipa Skoke, koji se oprostio od kluba s osvojenim kupom i vratio u Australiju u mirniju ligu i ambijent od našeg HNL-ovskog.

Ljeto, a posebno jesen koji su pred Hajdukom dat će odgovor na mnoga pitanja. Najvažnije među njima - hoće li momčad napokon "proraditi" već na početku i ne izgubiti europsku bitku već u srpnju, a prvenstvenu već u rujnu? A odgovorit će i na još jedno pitanje na koje se novi/stari trener Poklepović lako i brzo ražesti. Pitanje tko je uistinu zaslužan za tjelesnu moć koju su Hajdukovi igrači pokazivali tijekom proljeća: Talijani Reja i Febbrari ili "Špacina administracija". Svi koji su vidjeli "bile" ove sezone slažu se da momčad odavno nije bila ovako dobro tjelesno spremna, a puno pogodaka postizanih u samim završnicama utakmica najbolja su potvrda tog dojma.

Pred Hajdukom je mjesec dana mirovanja, barem što se igrača tiče. Proljeće je kupilo malo mira na pripremu nove sezone, no iskustvo nas uči da su najburniji i najzahtjevniji mjeseci Hajdukove sezone srpanj, kolovoz i rujan. Hoće li Stanko Poklepović znati i moći dovući Hajdukov brod do šampionske proslave stotog rođendana? Puno toga znat ćemo i prije nego što lišće zažuti...