Minus i plus

Plusevi

Tri utakmice, dvije pobjede, tri postignuta i niti jedan primljeni pogodak rezime su hrvatskog učinka protiv osrednje Austrije, hendikepiranog Walesa i slabašne Estonije. Sveukupno taj učinak može zaslužiti plus prvenstveno na snazi dobrog nastupa u Klagenfurtu, dok je ovo ostalo uglavnom bilo za zaborav. Protivnici su bivali sve slabiji, a hrvatski kadar sve tanji (i neozbiljniji), što je kulminiralo nastupom bez ijednog napadača u Tallinu.

Tako je ta posljednja proba ispala ipak prilično beskorisna, bez obzira što su priliku za skupljanje reprezentativnog iskustva dobili momci poput Badelja i Vide koji bi inače svoju šansu duže čekali. Problem je - koliko je ta momčad mogla pokazati kada je igrala u sastavu koji se neće opet pojaviti ni na treningu, i to bez ijednog igrača koji može proći kao napadač? I samim time, koliko je mogao pokazati Badelj, koliko je mogao pokazati Vida ili bilo tko drugi?

Ipak, kako je ovo dio teksta s pozitivnim predznakom, fokusirajmo se na pluseve.

Činjenica da nismo primili gol u tri utakmice (ukupno pet utakmica zaredom) svjedoči da smo obrambeno vrlo solidni, bez obzira na kadrovske rošade.

Taj podatak zapravo direktno vodi najvedrijem razvoju događaja u odnosu na prethodne kvalifikacije - posjedu lopte. Hrvatski posjed lopte je u posljednjih nekoliko utakmica (ok, sa slabijim protivnicima) bio vrlo dobar, na trenutke i odličan, posebno u ogledu s Austrijom. Hrvatska se sprijateljila s loptom, nije je olako prepuštala protivniku i težila je pas igri kakvu njeguje puno danas ponajboljih ekipa svijeta. Da li smo sposobni odigrati i pokretljivu obranu s jakom kontrom - što je također odlika velikih ekipa - teško je bilo saznati protiv suparnika ovakvog renomea.

U svakom slučaju, kvalitetan posjed lopte bit će i bolji uz Niku Kranjčara u srednjem redu, te zdravog Eduarda u napadu, i na toj pas-igri možemo graditi taktiku za uspješne kvalifikacije.

Kada smo već igrali protiv slabijih protivnika, pozitivno je što smo pobjeđivali (sve do Tallina) i tako gradili pobjednički mentalitet (kojeg je "ozlijedila" petarda na Wembleyju), a pobjede će pomoći i za FIFA renking, koji će sigurno doživjeti udarac nakon SP-a.

Izostanci brojnih prvotimaca otvorili su šansu brojnim mladićima da upišu prve (ili prve ozbiljnije) minute, jer Lovren, Strinić, Subašić, Badelj i Vida sigurno su budućnost reprezentacije.

Iako nitko nije odigrao slabo (i to treba tri puta podvući), najviše su za svoj status učinili Mario Mandžukić i Ivan Strinić. Mandžo se približio prvoj momčadi i sada je vjerojatno prva zamjena za Ivicu Olića, a Strinićevi solidni i energični nastupi (ne treba pretjerivati s hvalospjevima) pojačavaju dvojbu na lijevom beku.

U pluseve treba pribrojiti i Tomislava Dujmovića. Zašto to ne reći - Dujmović je u ovim nastupima pokazao više od Ognjena Vukojevića, jer uz sličan trkački učinak Dujmović čini više korisnoga za već spomenuti posjed lopte. Stoga je utrka za poziciju drugog središnjeg veznog igrača, uz nedodirljivog Luku Modrića, otvorena, posebno ako će zahvaljujući Felixu Magathu, kandidat za to mjesto biti i Ivan Rakitić.

Minusi

Najveći minus sigurno je ogled u Tallinu jer smo ispali - neozbiljni. Toliki izostanci - od kojih nekolicina nema ozbiljno opravdanje - napravili su "cirkus" od te zadnje utakmice, koliko god to pokušali zakamuflirati u "dobili su prigodu oni koji inače ne bi". Reprezentacija je svetinja, a zahvaljujući brojnim otkazima ispalo je da nije. Sada je očito da planiranje ovih utakmica nije bilo mudro, i da bi dvije utakmice bile svrsishodnije od tri.

Ipak, treba istodobno konstatirati da se ova serija prijateljskih ogleda ne može usporediti sa "slavnim" Barićevim eksperimentima na početku mandata jer Bilić, za razliku od tada Barića, ima definiran kadar i njemu su ovi "pokusi" poslužili za detektiranje 14., 15. ili 22. igrača, a Bariću za detektiranje prve momčadi.

Biliću su se tako nametnuli spomenuti igrači, a usput je saznao da na neke druge može računati - iako su i dalje klasa ispod onih koje nazivamo prvotimcima. Naime, bez obzira na pozitivno ocijenjene predstave, Schildenfeld, Bilić, Jelavić i Pokrivač i dalje mogu jedino biti alternativa boljima od sebe.

Slično vrijedi i za Gabrića, iako je on zanimljiviji od prije spomenutih, prvenstveno jer Hrvatska ima problem s prodornim krilima (problem je taj što ih nema) - pa se tu bivši Hajdukov veznjak nameće kao opcija.

Minus je i činjenica da uz dobar posjed lopte ne stvaramo baš zavidan broj šansi, čak ni protiv slabijih protivnika. Prve dvije trećine terena kontroliramo dobro, ali u onoj posljednjoj treba još raditi. To nije ništa čudno, jer svaka momčad najteže igra pred protivničkim golom, ali morat ćemo poraditi na idejama kako probiti protivnika kada već s loptom dođemo na 30 metara od gola.

Iako od "viška glava ne boli", potencijalni minus je i činjenica da su sada kroz ovo proširenje kadra mnogima narasle reprezentativne ambicije, a u kvalifikacijama će ipak biti ograničen broj mjesta - nadajmo se da će Bilić znati kroz kvalitetnu komunikaciju izbjeći nečija nezadovoljstva koja mogu biti pogubna za atmosferu.

Ovih nekoliko prijateljskih utakmica može poslužiti i kao prilog tezi kako neki igrači ne uspijevaju reprizirati igru iz kluba u reprezentaciji.

Nije to sramota reći - Vukojević, Pranjić i Petrić na "tržištu" vrijede više nego što pokazuju u reprezentativnom dresu. Znamo da su bolji od onoga što pokazuju - vidimo to u Dynamu, Bayernu i HSV-u - zato i jesu važni članovi A selekcije, ali morat će i oni pokazati više u kontinuitetu kako bi opravdali svoj status. Ovo vrijedi i za Hrvoja Čalu, iako njegova pozicija u reprezentaciji ionako nije sigurna - Čale je bolji, čak i puno bolji igrač nego što pokazuje u reprezentaciji, ali to mu neće puno vrijediti ako konačno i u "kvadratićima" ne zaigra kako može. Blijedih 45 minuta u Tallinu nije mu pomoglo ni u očima izbornika, a još manje navijača.

To čak djelomično vrijedi i za kapetana Darija Srnu, iako njegov učinak protiv Austrije i Walesa valja promatrati i kroz prizmu vjenčanja te potencijalnog transfera.

I na kraju, minus je to što se Bilić (u kombinaciji s HNS-om) sve više odlučuje za oglede sa slabašnim ili slabijim reprezentacijama. Njegova trenerska statistika će izgledati bolje, ali koliko ćemo odgovora na pitanja dobiti? I dalje ne znamo može li naš lijevi bek (recimo da je to Strinić) zaustaviti opasno desno krilo poput Walcotta. I dalje ne znamo mogu li Dujmović ili Vukojević pokrpati rupu nastalu odlaskom Nike Kovača protiv jakog suparnika.

Zlatko Kranjčar je u svom mandatu igrao s Brazilom, Portugalom, Argentinom, Španjolskom, Poljskom, Južnom Korejom... Otto Barić je igrao s Engleskom, Švedskom, Danskom, Njemačkom, Turskom, Rumunjskom, Poljskom...

A Slaven Bilić je u dva mandata od momčadi iz svjetskog vrha odigrao tek s B momčadi Italije te Nizozemskom, koja nas je nakantala u Splitu s 3:0. Od Škotske do Belgije, da ne govorimo o Moldaviji, Kataru, Walesu, Estoniji ili Lihtenštajnu, dojam je da Hrvatska izbjegava jače protivnike.

Pitanje je - zašto? I kada smo gubili nešto smo naučili (vjerojatno više nego u pobjedi nad Katarom), a nerijetko smo - pobjeđivali. Uostalom, malo koja reprezentacija na svijetu se može pohvaliti s pozitivnim učinkom protiv Hrvatske.

Kada podvučemo crtu - minusa je možda brojčano i više, ali ukupan dojam je ipak u plusu.

Ciklus je odrađen korektno, dok smo bili barem donekle kompletni (Klagenfurt) odigrali smo dobru utakmicu, malo smo proširili kadar i uhvatili pobjednički ritam za nove kvalifikacije.

Sve ovo ionako će biti nebitno kada na red dođe ono pravo - Svjetsko prvenstvo.

Ups, tamo nas nema. Gledat ćemo ga na TV-u.

Upravo osjećaja dok gledaju SP na TV-u trebaju se prisjetiti naši reprezentativci prije svake kvalifikacijske utakmice. Vjerujem da onda ova klasna momčad može pronaći put do Ukrajine i Poljske...