Jednostavno nema boljih

Izgubili su prvu utakmicu, što se nikada niti jednom prvaku nije dogodilo. Postigli su samo osam pogodaka, najmanje od svih prvaka. Sve utakmice u doigravanju pobijedili su s minimalnih, ”bunkeraških” 1:0. Imali su tek tri strijelca na cijelom turniru. Vratar Casillas spašavao ih je u ključnim trenucima četvrtfinala, polufinala i finala. Prvi napadač Fernando Torres bio je potpuno izvan forme. Kroz cijelo SP provlačilo se da Španjolska nije ”prava”. Tko zna kako bi finale završilo da Robben nije zabio zicer.

Pa ipak, takva Španjolska je apsolutno zasluženo na krovu svijeta.

Ta činjenica puno govori o kvaliteti te momčadi. Možda smo očekivali od Španjolske još više neke atraktivnosti, više pogodaka, više nogometne romantike, no Španjolska je na kraju dana napravila ono što se od nje očekivalo – osvojila je svjetski naslov i pridružila ga europskom. Nije bilo lako igrati s tim pritiskom na leđima, a posebno nije bilo lako igrati nakon početnog kiksa koji je minimizirao prostor za pogreške.

Iako je izostao ”VAU efekt” prilikom gledanja španjolskih predstava, zasluženosti naslova ne može nitko prigovoriti. U svakoj utakmici – Španjolska je bila bolja. Možda samo za jedan pogodak, ali jednako bolja je bila i protiv Portugala i Paragvaja i Njemačke i Nizozemske, pa i od one Švicarske od koje je izgubila. Nitko joj se nije mogao nametnuti, nitko joj nije mogao malo sakriti loptu, nitko joj nije mogao napraviti pravi pritisak pred golom.

Taj španjolski presing svakom je protivniku omogućio jednu, dvije ili najviše tri dobre šanse, ali ništa više od toga. Jednu takvu Švicarska je iskoristila, ostali to nisu uspjeli. S druge strane, španjolsko kombiniranje ponekada je preraslo u ono ”wengerovsko”, možda bi postigli više golova da su češće pucali (ugledajući se na Villu), ali to je bio njihov stil. I s tim stilom postali su svjetski prvaci.

Prema svemu viđenom, Španjolska bi na sličan način bila bolja i od Argentine, Brazila ili nekog drugog pretedenta za naslov. Tu i tamo neki protivnik (poput Švicarske) iskoristi svoju šansu, a Španjolska niti jednu svoju, no znate koliko rijetko se to događa? Od studenoga 2006. godine, Španjolska je u 55 utakmica izgubila dva puta. Što je još nevjerojatnije, još tri puta je odigrala bez pobjednika, što će reći da je čak 50 utakmica pobijedila. To je čudesna statistika kojoj će se teško netko približiti u vremenu kada ”svi igraju nogomet”.

A kada toj statistici pridružimo europski i svjetski naslov onda nitko zdravog razuma ne može reći da to nije, bez ikakve dvojbe, najbolja reprezentacija svijeta. Nogometna pravda ovoga puta nije izostala, iako je uz malo (ne)sreće ulogu Švicarske mogao imati Portugal, ili Paragvaj, ili Njemačka, ili Nizozemska.

Puno je junaka španjolske priče. Izbornik Del Bosque imao je krajnje nezahvalan zadatak, jer samo je svjetski naslov bio dovoljno dobar za nasljednika Luisa Aragonesa. No, kao i u Real Madridu, samozatajni trener ostvario je uspjeh koji se i očekivao. Naizgled je lako reći momcima ”igrajte kao Barcelona”, ali Del Bosque je odradio veliki posao, pomogao je stvoriti pobjedničku atmosferu, imao je hrabrosti staviti Torresa na klupu u dvije završne utakmice i na kraju je, u svom stilu, sav kredit dao igračima.

A među njima je puno onih koji će zaslužiti svoje mjesto na naslovnicama. Kapetan Casillas sada može reći da je osvojio zaista sve što se može osvojiti, a tome je itekako i sam pridonio obranama ključnih lopti protiv Paragvaja (jedanaesterac), protiv Njemačke (Kroos) i protiv Nizozemske (Robben).

Stoperski par Pique-Puyol zaslužuje posebno poglavlje, jer obrana s njima na čelu primila je samo dva pogotka, iako njih dvojica – baš kao i u Barceloni – često sami pokrivaju golemi prostor. Nekom drugom paru stopera puno bi se češće događali bijegovi poput dva Robbenova, jer jako je nezahvalno biti stoper u takvom sustavu.

David Villa nosio je Španjolsku kada je loše krenulo, on ih je svojim briljantnim pogocima izvukao iz skupine, potom svojim golgeterskim umijećem oplodio dominaciju protiv Portugala i Paragvaja. Da nije promašio jedanaesterac protiv Hondurasa bio bi sam ”Zlatna kopačka”, ali je i ovako pokazao da se Barcelona itekako usrećila što ga je kupila PRIJE početka SP-a.

Xabi Alonso, Capdevila, Sergio Ramos, Busquets, Pedro i Fernando Torres također su odradili golem posao u španjolskom trijumfu, svoj doprinos dali su i Jesus Navas, Cesc Fabregas, David Silva, Llorente, Mata, pa čak i Pepe Reina koji je savjetovao Casillasu gdje će pucati Cardozo.

I nimalo slučajno, za kraj sam ostavio dvojicu genijalaca nogometne igre. Genijalaca čije znanje i čiju sposobnost ne može zbrojiti niti jedna statistika, niti može prikazati jedan youtube filmić.

Xavi Hernandez i Andres Iniesta srce su i duša Španjolske, ali i Barcelone. Nipošto njih dvojica nisu jedini zaslužni za nevjerojatne uspjehe i dominaciju svojeg kluba i svoje reprezentacija, ali su sigurno prevaga koju nitko drugi nema. Nitko ne čuva loptu bolje od tog dvojca, nitko ne griješi toliko malo u predaji, nitko se toliko ne nudi, otkriva, ubacuje, nitko tako dobro ne vidi i osjeća prostor kao njih dva.

Xavi je i na ovom SP-u pokazao da nema većeg gospodara nad nogometnom utakmicom od njega, koliko god i kako god ga protivnici pokušali zaustaviti – on je os oko koje se sve vrti. No, Xavi je već na Euru bio priznat kao najbolji igrač, pa je možda prigodno što je u u finalu pobjednički pogodak postigao Iniesta. To će biti način da i mnoge kasnije generacije pamte Iniestu kao velikog igrača, jer kratki isječci neće moći sažeti njegovo nogometno znanje, kao ni Xavijevo.

Zanimljivo je da je Iniesta – koji nije veliki strijelac, štoviše, i u finalu je u nekoliko navrata ”zaboravio” da se smije i pucati po golu, postigao dva super pamtljiva pogotka za svoj klub i reprezentaciju – za Barcelonu je zabio protiv Chelseaja u polufinalu Lige prvaka, za Španjolsku u finalu Svjetskog prvenstva.

Nisu njih dvojica jedini igrači koji su obilježili ovo SP, štoviše – i Forlan i Mueller i Sneijder i Villa imali su više trenutaka za pamćenje, a bilo je i još igrača koji su odigrali zaista maestralno, poput Schweinsteigera ili Klosea. Ali Xavi i Iniesta u protekle su četiri godine nadigrali svakog svog protivnika, predvodili svoj klub i svoju reprezentaciju do zaista čudesnih visina i moraju biti zapamćeni kao ponajbolji igrači svoje generacije.

Kao što će ova Španjolska zasluženo biti zapamćena kao jedna od najboljih reprezentacija svih vremena.