Zidanes y Pavones iliti Ibričići i Vukušići

Tribine i dalje ne žive u ljubavi s Hajdukovim predsjednikom Joškom Svagušom, niti vjeruju u njegovu stručnost i sposobnost za vođenje "najvećeg splitskog brenda". Međutim - Svaguša je zasad isporučio. Odmah po dolasku na čelno mjesto splitskog kluba, prvi čovjek najvećeg splitskog pekarskog carstva najavio je žestoko rezanje proračuna i stezanje remena. Šest mjeseci kasnije - brojke koje je tada najavio su i napravljene.

Preskupa svlačionica, koju je u napadu "pijanog milijunaštva" potpuno nerealnim probijanjem svih novčanih gabarita u kojima živi Hajduk i hrvatski nogomet iza sebe ostavila uprava koja je odradila posao preoblikovanja u športsko dioničko društvo, prijetila je potpunim financijskim brodolomom splitskog kluba samo nekoliko godina nakon "briljantnog primjera uspješnog preoblikovanja sportskog kluba iz socijalističkog u kapitalistički model poslovanja". Koliko god dobri bili u pravnom dijelu - financije im nisu išle. Preoblikovana Hajdukova blagajna brzo je presušila, a svlačionica se nakrcala bogatim "grickačima kokica".

Mic po mic, Svaguša ih je uspio "srediti". Neke rezanjem plaće, neke otpremnicom za negdje drugdje. Koštalo je to Hajduka, nitko od onih koji su otišli nije propustio uzeti svoj dio kolača - a i zašto bi? Nikoga nisu prisilili da im daju tolike ugovore. No, nešto novca ipak je spašeno, Hajduku danas više oko vrata ne stoji višemilijunska financijska omča plaća "skupim nekretninama", a momčad se u principu i nije nešto posebno oslabila.

Poneki navijač možda će uzdahnuti za Skokom, poneki možda i za Rubilom, neki će se još ponekad sjetiti Pandže, neki reći da bi jeftiniji Cernat i Šerić možda i prošli, a imena Jerteca, Rodića i Smoje većina je već zaboravila. Međutim, ni jedan od njih nije bio vrijedan gubljenja najvrjednijeg Hajdukovog para nogu trenutno. Onih Senijada Ibričića. A malo je nedostajalo da se dogodi upravo to.

Naime, na početku ljeta Hajduk je imao dvije opcije. Prodati Ibru i njegovim novcem "hraniti nekretnine" ili se riješiti "balasta" i zadržati dragulj koji ima u svojoj svlačionici i oko njega graditi šampionsku momčad za kraj prvog Hajdukovog stoljeća. Mislite o Svaguši što god hoćete - ali činjenicu da je uspio pobijediti u ovoj "ljetnoj utakmici" nitko mu ne može osporiti.

Je li se pretjeralo, je li se nekoga od spomenutih moglo i zadržati, je li igrački kadar pretanak za dugačku sezonu u kojoj se love oba trofeja i po mogućnosti poneka europska pobjeda, je li se moglo dovesti neko pravo pojačanje na nekim mjestima - pokazat će sezona u koju smo upravo zagazili. Hajduk se, izgleda, ovog puta konačno odlučio napraviti ono što u teoriji svaka uprava papagajski ponavlja, a onda brzo gurne u zaborav. "Izmiksati" domaće snage s vrhunskim pridošlicama. Neku splitsku inačicu Realovog "Zidanes y Pavones", recimo - "Ibričići i Vukušići".

U tu priču trebala su se sjajno uklopiti i dvojica "svjetskih talenata", "igrača za deset milijuna", "splitskih tića koji će se vinuti u nebo". Nažalost, obojicu daleko od neba, ali dosta blizu oblaka, drže čudne odluke koje su tinejdžeri donijeli ili je netko punoljetan donio u njihovo ime. Mario Tičinović će izgubiti ključnu sezonu svog razvoja ako njegov menadžer ne popusti u uvjetovanju produženja ugovora brojem nastupa u prvoj momčadi, a Marko Livaja će se brzo izgubiti među desecima, čak i stotinama jednako nadarenih tinejdžera koje milanski Inter poziva u svoje okrilje. Baš je Inter poznat po velikom protoku igrača iz vlastitog pomlatka u prvu momčad...

Ono što bi Hajduk morao braniti svim silama je posao kojeg je u svoje ruke uzeo Goran Vučević. Rekli bismo da je njegova misija trenutno čak i važnija od one koju ima Stanko Poklepović. Vučević je odlučan u potpunoj redefiniciji Hajdukove omladinske škole, koja bi morala biti temelj bilo kakvog promišljanja Hajdukove budućnosti. Vučević je odlučio "otvoriti smrdljivu konzervu", pustiti crve da izmigolje, oprati posudu i napuniti je svježim, hranjivim sastojcima.

Spreman progutati i poneku nogu u guzicu od strane premabicioznog oca, slušati prijetnje raznih švercera dječjih nogu ili "prijatelja obitelji", trpjeti uvrede onih koji ne mogu prihvatiti da njihov sin nije baš toliko nadaren koliko su mislili, Goran Vučević jednu stvar nikako ne smije izgubiti. Apsolutnu i bezrezervnu podršku svih klupskih struktura. Mnogi mu podapinju nogu, guraju na njegovo mjesto neka "svoja rješenja", ali Svaguša bi morao biti prvi koji će stati ispred svog šefa omladinske škole i dati mu ključeve u ruke kao što je Zdravko Mamić dao Romeu Jozaku. Rezultati će se vidjeti i to vrlo brzo.

U međuvremenu, svoj dio posla mora obaviti i Poklepović. Jedan "poslić" zove se Ahmad Sharbini. Igraču koji je prije 26. rođendana zabio 50-ak golova u HNL-u nekad će ipak morati dati nešto ozbiljniju prigodu da djelom pokaže je li ili nije igrač za Hajduk. Ako je već značajan novac za njega iskrcan, ako napadački problemi još uvijek postoje, ako "klinci" poput Vukušića ili Čopa još nisu igrački sazrijeli - zašto ne pokušati s igračem koji se nameće kao logična opcija? Dati mu 6-7 utakmica u nizu da se vidi je li on "taj" ili nije. Ako jest - super. Ako nije - zbogom. Ali onakav tretman kakav je imao u Superkupu, ulazak u drugoj od tri minute sudačke nadoknade, ne donosi korist nikome. Ni Ahmadu, ni Poklepoviću, ni Hajduku.

Što se "starog vuka" na Hajdukovoj klupi tiče, navijački korpus i dalje je podijeljen u odgovoru je li 72-godišnji strateg zaista pravo rješenje za ovogodišnje rezultatske imperative. Njegovu stručnost i nogometno znanje nitko ne može osporiti, no mnogi će reći da bi "Špaco" u ovoj fazi svog života trebao nogometu učiti hrvatske trenere, a ne igrače. No opet - nogomet je u svojoj suštini jako jednostavan. Ako ostvari rezultat, Poklepovića nitko neće pitati koje je godište i ima li problema s prostatom. A ako ga ne ostvari, neće mu pomoći ni da ima 27 godina, umjesto 72.