Nemate se pravo skrivati

Košarkašu Rađi svaka čast, predsjedniku Rađi svaka pokuda. Ovako otprilike zvuči odgovor na upit o liku i djelu jednog od najvećih sportaša u hrvatskoj povijesti. Sedmogodišnji Rađin mandat na čelu (negdašnjeg) košarkaškog giganta s Gripa neće ostati upamćen po dobrim stvarima. Dapače, povijest će Rađu pamtiti kao najdugovječnijeg i najneuspješnijeg predsjednika.

Pitanje koje mnogi danas pitaju glasi: "Što je to Dinu trebalo?" Pitanje koje odmah pokazuje i status kojeg danas u hrvatskoj uživaju ljudi koji su nečim zadužili hrvatsko društvo. A malo je onih koji su ga zadužili više od vrhunskih sportaša.

Dino Rađa zacijelo bi bio puno pametniji i popularniji da je na kraju svoje igračke karijere prijavio porez u Monte Carlu, uplovljavao u splitsku luku sa svojom jahtom jednom godišnje i s udaljenosti dijelio pamet i znanje "kako bi to trebalo raditi". Sigurno bi bio puno manje vrijeđan i pljucan da je napravio što i mnogi naši sportaši koji u miru žive svoju sportsku mirovinu bježeći od funkcije i odgovornosti u hrvatskom sportu kao vrag od tamjana.

Dino Rađa je griješio, Dino Rađa je bio loš predsjednik, Dino Rađa je mogao puno stvari napraviti drugačije, možda i bolje. Ali Dino Rađa je bio tu. Dino Rađa nije bježao i skrivao se dok mnogi drugi jesu, Dino Rađa je odlučio barem pokušati napraviti nešto dobroga. Financijski nije dobio ništa, plaću nije tražio, a svojim je privatnim novcem toliko puta "krpao rupe". I onda je - budala. Najpametniji i najsposobniji bi bio da je poput mnogih svojih kolega rekao "Ja se neću miješati, kad se stanje sredi zovite me".

U Splitu, ali nažalost i u cijeloj Hrvatskoj, danas je za svakoga sposobnog i pametnog čovjeka pametnije biti anoniman i daleko od problema. Kod nas se puno više hvali i slavi one koji pokazuju naknadnu pamet, koji su generali nakon bitke i koji sa sigurne distance komentiraju i kritiziraju, od onih koji se bore, koji se hvataju u koštac sa stvarnim problemima i ne bježe od neugodnih tema i problema. U Hrvatskoj je i od nogometa i od košarke i od atletike i od tenisa popularniji sport koji se zove "daljinsko pljuvanje" iz anonimnosti svog doma pod zaštitom pseudonima, avatara ili anonimnog bloga. Takvi kreiraju stavove, takvi kreiraju mišljenja, klimu našeg društva, bez da osjećaju potrebu ponuditi konkretno rješenje ili se uhvatiti u koštac s rješavanjem bilo kakvog problema.

Zašto je Dino Rađa sedam godina bio (loš) predsjednik Splita? Zato što to nitko drugi nije htio. Zašto se nitko drugi iz one zlatne generacije splitske i europske košarke nije priključio Rađi, dao mu ruku i rekao "Evo me, prijatelju, ajmo napraviti nešto dobroga"? Zašto se njihova ljubav prema splitskoj košarci svodila na dan posjete i druženja tijekom ljetnih praznika, kad bi sa svih strana prštale velike riječi i priče, a na kraju bi opet sve ostalo na Rađi i klupskom "rudaru" Petru Škovrlju? Zašto nitko od zaljubljenika u taj klub (a ima ih, itekako ih ima) nije rekao Rađi "Odlazi majstore, nemaš pojma, ja sam pametniji i sposobniji, ja ću voditi klub dalje"?

Zašto Markovići, Srebrići i Brlekovići vladaju hrvatskim nogometom već "sto godina"? Zašto Davor Šuker ne udari šakom o stol i kaže "Dosta je bilo, ja ću se uhvatiti posla"? Gdje se skriva Zvone Boban i dokad misli čekati "da se stvari riješe"? Gdje je Toni Kukoč i svodi li se njegova odgovornost prema hrvatskoj košarci na sat vremena predavanja igračima na pripremama reprezentacije za SP? Svi su oni legende, svi bi u trenutku dobili jedinstvenu potporu javnosti za sve što bi pokušali, ali što čekaju? Otkud im uopće pravo da se skrivaju? U svojim igračim karijerama nikad nisu išli prečicama i lakšim putevima, zašto sad dozvoljavaju da njihovi sportovi propadaju, a oni nezainteresirano gledaju sa strane?

Jasno je zašto. Zato što glasniji dio medijskog šljama koji kreira dojam o poroznosti hrvatskog društva 21. stoljeća samo čeka s napetim strijelama, napunjenim spremnicima i uperenim ciljnicima. Samo čeka "otkriti turbo-ekskluzivu" kako je Šuker egoist, iskompleksirani Boban glumi nekog profesora, Amerikanac Kukoč cicija, hedonist Rađa ionako nikad ne sjedi u uredu, preljubnik Ivanišević visi iz ženinog džepa, mafijaš Štimac zatvara kafiće i razbija glave, wannabe roker Bilić uzima provizije i tako dalje i tako dalje i tako dalje...

Izvrsnost bi trebala biti temelj svakog društva, kao što bi vođe svake nacije koja želi kvalitetnu budućnost i iskreni napredak na svim razinama trebali biti ljudi koji su dokazali svoju sposobnost i zaslužili poštovanje. A tko ga je zaslužio više od sportaša koji su podigli ugled zemlje, a posredno i svih nas koji mašemo zastavom koju su oni proslavili?

Uvijek je lako biti zajedljiv, kritičan, nezadovoljan. Za to vam ne treba ni talenat, ni žestoki rad. Uvijek je lakše napisati kritički nego afirmativni tekst. Uvijek se lakše skriti iza mase i širiti vlastite frustracije na sve oko sebe, nego se izdignuti iznad svih i povesti masu prema naprijed. Riješiti neki problem, odgovoriti na neugodno pitanje, uzeti metlu i lopatu pa počistiti smeće, negoli prčkati po njemu i gunđati zašto ga nitko nije pokupio.

Zato se i kaže da se vođe rađaju, a ne stvaraju. Gen i talent koji su naši sportski velikani iskoristili da bi sebi stvorili velike karijere i lijep život, morali bi pretočiti i u svoj sportski angažman unutar Lijepe naše i nakon što sudac odsvira kraj njihove posljednje utakmice. Bez obzira što su pljuvači i kompleksaši glasni, ne znači da su u većini i ne znači da su moćniji.

Ima nas još uvijek jako puno koji znamo gledati svojim očima i misliti svojim glavama. Ima nas još uvijek jako puno koji mislimo da naše društvo mora i može biti bolje i da se za to isplati truditi bez obzira što se ponekad čini besmisleno. Ima nas još uvijek jako puno koji nismo digli ruke i pustili da nas bujica negativnosti povuče sa sobom. Ako "mali čovjek" ne odustaje, onda naše sportske veličine pogotovo nemaju pravo dignuti ruke i pobjeći od odgovornosti.

Kakvu Hrvatsku želimo ostaviti djeci? Onu u kojoj hrvatski nogomet vodi Vlatko Marković ili onu u kojoj to rade Boban i(li) Šuker?