Blue Moon

Robinho (32,5 milijuna funti), Jo (18 milijuna), Gareth Barry (12 milijuna), Roque Santa Cruz (17,5 milijuna), Kolo Touré (14 milijuna), Emmanuel Adebayor (25 milijuna), Carlos Tevez (30 milijuna), Nigel de Jong (17 milijuna), Craig Bellamy (14 milijuna), Joleon Lescott (23 milijuna), Shaun Wright-Phillips (8 milijuna), Wayne Bridge (10 milijuna), Vincent Kompany (6 milijuna), Pablo Zabaleta (6,5 milijuna), Shay Given (6 milijuna), Adam Johnson, Patrick Vieira, Jerome Boateng (10,5 milijuna), Yaya Toure (24 milijuna), David Silva (25 milijuna), Aleksandar Kolarov (16 milijuna), Mario Balotelli (24 milijuna), James Milner (26 milijuna).

Prije točno dvije godine, 31. kolovoza 2008., šeik Mansour bin Zayed Al Nahyan od bivšeg je tajlandskog premijera i tajkuna Thaksina Sinawatre preuzeo vlasništvo nad Manchester Cityjem i klub na rubu financijskog kolapsa u samo jednom danu pretvorio u najbogatiji klub na planetu.

Kako bi zasladio svoj dolazak, već sljedećeg je dana srušio rekordan klupski transfer i navijačima poklonio Brazilca Robinha, koji je u to vrijeme putem medija cmizdrio kako želi napustiti Real jer trava je negdje drugdje sigurno zelenija. Robinho je potom na predstavljanju izvalio kako je sretan što je došao u Chelsea, no brzo su mu priskočili u pomoć. Bila je to tek naznaka transformacije jednog kluba kakva nije zabilježena u povijesti najpopularnijeg svjetskog sporta.

Od tada, pa do danas, šeik Mansour na pojačanja je potrošio više od 350 milijuna funti, a klub se pretvorio u autobusni kolodvor s čak 47 izmjena u momčadi, što dolazaka, što odlazaka, što posudbi i otpuštanja bez ikakve odštete. Konzultiramo li srednji tečaj funte u banci guvernera Rohatinskog, jednostavnom računicom doći ćemo do svote od 3.115.000.000 kuna koje je bogataš iz Abu Dhabija prosuo na pojačanja u samo dvije godine. Tri milijarde stotinu i petnaest milijuna kuna.

Pratite li domaća dnevnopolitička zbivanja, osim što ste mazohisti kojima je pod hitno potreban hobi, vjerojatno vam je poznato kako je naslovnice svih dnevnih listova proteklih tjedana okupirala borba za rebalans hrvatskog proračuna.

Optužbe, podmetanja, napadi, obrane, pitanja bez odgovora, beskrajne količine papira i tinte i teško izbrojive minute ispraznih rasprava potrošeni su na povećanje rashoda od oko 900 milijuna kuna. Kako tužno i obeshrabrujuće mora zvučati podatak da je šeik Mansour sličnu svotu potrošio i prije isteka prve godine svog vlasničkog mandata.

Zamislite, da je taj arapski političar i polubrat Emira od Abu Dhabija umjesto igračke u obliku nogometnog kluba odlučio investirati u državu od 4,5 milijuna stanovnika na obali najljepšeg mora, u samo nekoliko godina naše bi potomke i unuke riješio potrebe da svojim radom i odricanjem saniraju štetu koju su joj političari nanijeli u dvadesetak godina neodgovorne vladavine.

Pustimo mi, ipak, politiku i vratimo se Manchester Cityju, klubu koji nevjerojatnim ulaganjima i gotovo revolveraškim dovođenjem igrača namjerava polučiti instant uspjeh, no barem zasad mu takvo što ne polazi za rukom. Proteklog vikenda Mancinijevi su plaćenici, naime, poraženi u Sunderlandu.

A upravo je Sunderland bio posljednji protivnik onog starog Cityja od prije dvije godine. U tadašnjem sastavu i s dugovima koji su prijetili urušavanjem kluba, svijetlo plavi su na Stadionu svjetla odnijeli glatku pobjedu od 3:0. Dvije godine, 47 igrača i 350 milijuna funti kasnije, od iste su momčadi izgubili.

Naravno, naći će se među vama i onih koji će ustvrditi da je prerano otpisati Manchester City. Dodat ćete kako je rana faza sezone i kako se do kraja može dogoditi svašta, a ja ću reći kako upravo zato treba baš sada govoriti o tome. Zamislite da se City nakon nekoliko kola probudi i stane pobjeđivati u nizu. Propala bi mi tema.

Teško je optužni kažiprst usmjeriti prema samo jednom krivcu ili jednom uzroku Cityjevih kontinuiranih problema. "Zašto smo još uvijek sranje?", zapitao se jedan navijač Manchester Cityja na službenom klupskom forumu i to je pitanje koje si postavljaju mnogi, bilo da su simpatizeri Plavog mjeseca ili tek zlobnici koji kamikaze potrošačima (copyright: Alex Ferguson) žele samo zlo.

Nije teško zaključiti da se dobre, vrhunske momčadi, spremne za velike rezultate, ne mogu stvoriti preko noći. Brojka od čak 47 izmjena u posljednje dvije godine jasno govori kako u Manchester Cityju nema planskog dovođenja igrača, već se radi o prosipanju milijuna pred noge onih koji ih žele uzeti i koji svoju karijeru žele nastaviti u klubu koji obećava, ali nikako ne uspijeva ispuniti obećanja.

Basnoslovnim ciframa City je u svoj roster privukao velik broj igrača koji su u svojim prethodnim klubovima slovili za problematične, bilo zbog neslaganja s čelnicima ili sukoba s navijačima, pa čak i suigračima, a od takvih je persona i egoista teško napraviti kompaktnu momčad.

Bit će i onih koji će reći kako Roberto Mancini nije menadžer za Manchester City, no treba biti fer i reći kako ne postoji trener koji od potpuno nove momčadi koja mu je servirana u kolovozu i s kojom nije mogao proći pripreme može napraviti stroj za pobjeđivanje. Iz Cityja se brane kako sklapaju momčad za svjetsku dominaciju u sljedeće tri ili četiri godine, no u cijeloj priči postoji jedan popriličan problem.

Osim što svake godine izmijene dobar dio momčadi, svlačionica na Eastlandsu prepuna je zvijezda koje su plaćene dobar novac i ne žele sjediti na klupi, a mnogi od njih morat će pokazati spremnost upravo na to. Najbolji primjer je upravo utakmica sa Sunderlandom, u kojoj je usprkos brojnim opcijama u napadu Mancini na travnjak poslao samo jednog napadača. Napadača koji je promašio ovo:

Čak i u trenucima kada je hvatao rezultat i dok je vrijeme nemilosrdno curilo u korist domaće momčadi, novog je napadača ubacio umjesto već postojećeg. Cityjev ulazak u elitu zato djeluje poput utrke s vremenom, samo će vrijeme pokazati ima li bogati vlasnik strpljenja dovršiti započet projekt s Mancinijem i hoće li bezbrojna ega u svlačionici iznaći načina za miroljubiv suživot.

Što ako na oba pitanja odgovor bude ne? Ah, uvijek postoji sljedeći prijelazni rok.

Propao scenarij

Ako ste ljubitelj dobrog filma, vjerojatno ste barem jednom u životu pogledali neki film o gladijatorima. Većina vas sada potvrdno klima glavom i prisjeća se Russella Crowea ili Kirka Douglasa i njihovih avantura u pijeskom ispunjenim arenama, a tada vam je poznato kako od trenutka kada su bačeni u arenu, gladijatori u idealnom scenariju imaju tek jednu svrhu. Služe kao nadomjestak prehrani gladnim lavovima i tigrovima, a tisuće gledatelja na tribine se natiskalo kako bi svjedočilo njihovim posljednjim trenucima.

Tu i tamo, međutim, dogodi se da nestašni scenarist u priču ubaci i redak koji mijenja ishod bitke i gledatelje ostavlja u čudu. Gladijator svladava izgladnjele životinje i na opće razočaranje auditorija odšeta u sumrak, u potrazi za boljim životom, poslom, obitelji, kreditima...

Upravo se takav scenarij odigrao proteklog vikenda na White Hart Laneu. Četrdesetak tisuća gledatelja natiskalo se na tribinama stoljetne gladijatorske arene kako bi svjedočilo borbi Davida i Golijata. Ta, tko je mogao vjerovati da preplašeni, pregaženi i obeshrabreni Wigan može uteći pandžama gorostasa iz sjevernog Londona?

Od prvog sučevog zvižduka masa se navijača zabavljala predviđanjem ishoda, pogađanjem broja pogodaka u mreži gostiju i razmjenjivanjem high-fiveova uz široke osmijehe, koji su sa svakom minutom dvoboja blijedili poput fotografije ostavljene na suncu.

"Netko je promijenio scenarij", sijevnulo je kroz misli mnogih. "Spurs always let you down", prisjetili su se navijači poznate izreke i u završnici utakmice dobili i potvrdu. "Što činimo u životu, odzvanja u vječnosti", povikao je Hugo Rodallega i riješio utakmicu, ukravši citat poznatijem gladijatoru. Wigan je odšetao u sumrak, u potrazi za boljim životom, bodovima i opstankom u Premier ligi.

Nemate pojma!

Kad smo već kod Tottenhama, iskoristit ću priliku kako bih se obratio svima vama koji tvrdite kako će dolaskom na White Hart Lane hrvatski reprezentativni vratar Stipe Pletikosa biti osuđen na klupu za pričuve. Nemate pojma!

Budući da u zapisniku svih službenih utakmica u engleskom nogometu ima mjesta za prvog vratara i jednog pričuvnog vratara, sasvim je jasno da naš vratar uopće neće sjediti na klupi jer će uz prvog vratara Heurelha Gomesa to mjesto zauzeti drugi vratar Tottenhama Carlo Cudicini.

Stipe Pletikosa, štovani čitatelji, sjedit će na VIP mjestima iza klupe za pričuve, otkud je zajedno s Lukom Modrićem i Vedranom Ćorlukom proteklog vikenda pratio debakl s Wiganom i gledao u potiljak Niki Kranjčaru, koji se pak našao na klupi.

Šalu (u kojoj ima dosta istine) na stranu, doista mi je teško razumjeti logiku iza Pletikosinog dolaska u London, posebno uzme li se u obzir njegova želja da ponovno odjene reprezentativnu jedinicu. Status drugoga vratara zamijenio je statusom trećeg, pa se iza potpisivanja za Spurse mora kriti razlog koji nema previše veze s nogometom.

Osim očite činjenice da je život u Londonu atraktivniji od onoga u Moskvi, dolazim do zaključka da je za dobar dio kartaških igara potreban četvrti igrač, a Pictionary nije ni izbliza zabavan kao kad se igra u parovima. Ne dogodi li se kakvo čudo, to su ujedno i jedine igre u kojima će Pletikosa nastupati zajedno s trojicom kolega iz reprezentacije.

Uz iskrene želje da sam u krivu i da će se Pletikosa od samog početka nametnuti Harryju Redknappu te uskoro i preuzeti dužnost prvog vratara, vratio bih se prošlotjednim utakmicama Premier lige i spomenuo učinak jednog drugog čuvara mreže, kojeg će biti teško nadmašiti.

Vratar Stoke Cityja Thomas Sorensen profilirao se u pravog stručnjaka za obranu jedanaesteraca, od posljednjih je pet udaraca s bijele točke, naime, uspio zaustaviti čak četiri! U susretu na Stamford Bridgeu obranio je prvi od dva jedanaesterca, a način na koji je skrivio drugi tjera me na pomisao da je to učinio namjerno, tek kako bi popravio svoju ionako impresivnu statistiku.

Sudačka nadoknada

Prošle srijede spomenuo sam rat kojeg putem Twittera vode Rio Ferdinand i Robbie Savage i moram priznati da me niti tijekom proteklog tjedna nisu razočarali svojim virtualnim smicalicama. Za najbolju od njih opet je zaslužan Savage, koji čini se bez ikakvih problema nadmudruje stopera Manchester Uniteda i izvrgava ga javnom ruglu.

Savage je prije tri dana na svoj profil postavio link na fotografiju Rija Ferdinanda odjevenog u zaista teško shvatljivu odjevnu kombinaciju. Sliku možete vidjeti ispod, a Savageov komentar je bio: "Izvanredne vijesti, Rio izvan stroja još šest tjedana zbog problema s cirkulacijom u nogama."

Prije nego bacite pogled na sliku koja slijedi, moram upozoriti da biste u dogledno vrijeme mogli patiti od noćnih mora. Kako slika zorno otkriva, i više nego što bismo to željeli, jedan je navijač Newcastlea na St. James Parku tijekom prošlotjedne utakmice s Aston Villom s cijelim svijetom podijelio svoje najintimnije tajne.

Premda je na ovom mjestu stajala samo fotografija jer su svi video clipovi na YouTubeu bili obrisani (Premier liga očito polaže prava i na snimke debelih navijača Newcastlea s rupom u hlačama), zahvaljujući vjernom čitatelju Edinu Ikanoviću, u mogućnosti sam vam prezentirati i cijelu video snimku. Hvala Edinu u moje ime i ime svih čitatelja!

A kad smo već kod Newcastlea, rijetki su dani kada njihov veznjak Joey Barton ispadne žrtva, a njegovi protivnici nasilnici i negativci. Upravo takvom odnosu snaga svjedočili smo tijekom subotnje utakmice između Wolverhamptona i Newcastlea, tijekom koje su domaći igrači odlučili testirati živce poznatog bad boya u redovima Svraka i pokušali ga natjerati na reakciju za crveni karton.

Na njihovu nesreću, silan novac uložen u psihoterapije ipak se isplatio, pa reakciju od Bartona ipak nisu dobili jer on je muški izdržao sve prekršaje, od kojih su neki izgledali prilično brutalno. O težini prekršaja najbolje govori i podatak da su ga liječnici u jednom slučaju poput grogiranog boksača k svijesti prizvali mirisnom soli.

Premda je od susreta Tottenhama i Young Boysa prošlo već dosta vremena, tehnički i datumski gledano taj susret ima svoje mjesto u ovoj kolumni. Neću vas zamarati bespotrebnim analizama, a kako slike govore više od riječi podijelit ću s vama dva razloga zašto je Peter Crouch bacio na koljena "Mladiće" iz Švicarske.

Zakleo bih se da je nešto pogrešno u prethodnoj rečenici.

Za kraj sam ostavio biser Harryja Redknappa, koji je na sebi karakterističan način reagirao na pitanje reportera Sky Sportsa ima li kakvih zakulisnih dogovora o dolascima na White Hart Lane prije kraja prijelaznog roka. Reporter je upotrijebio izraz "wheeler-dealer" (u slobodnom prijevodu onaj koji je u poslu premazan svim mastima), što se menadžeru Tottenhama nimalo nije svidjelo.

Iscrpio sam još jednom sve teme o kojima sam ovaj tjedan s vama htio porazgovarati, pa vas upućujem sportski pozdrav, a do sljedeće srijede i novog izdanja Engleskog pacijenta čitajte Sportnet i klikajte na "Like" kako biste mi se pridružili i na Facebooku.