Dokad će trajati naše (m)učenje?

Sjećam se kako sam iznenađen bio kad smo nakon godina uglavnom brončanih medalja u Španjolskoj 1997. ostali bez ičega. Jedanaesto mjesto smo tada smatrali privremenim posrtajem, dogodilo se, što ćeš. Već smo godinu dana prije u Atlanti shvatili da više nismo toliko jaki, pa poneko natjecanje "regrupiranja" neće škoditi.

Sjećam se kako sam začuđen bio kad nam je izvjesni njemački Hrvat Dražan Tomić ukrcao 32 i ostavio nas bez četvrtfinala 1999. u Francuskoj. Tko je taj? Zar je moguće da nas jedan čovjek sam može dobiti, bez bzira kako se zvao? Kasnije sam saznao da nas protiv Njemačke zaista jedan čovjek može dobiti sam. Dirk Nowitzki. I Dražan Tomić.

Sjećam se kako sam ljut na Acu Petrovića i Nikšu Prkačina bio u Turskoj 2001. Jedna-dvije lopte napravile su razliku od mogućih +30 za nas do konačnih +2 za Tursku. Eh, da se danas vratiti u to vrijeme. Da se vratiti u stanje kad smo bili šokirani načinom na koji smo izgubili.

Sjećam se koliko su me živcirala promašena slobodna bacanja u odlučujućim trenucima osmine finala protiv Rusije u Švedskoj 2003. Koliko sam se pitao - pa treniraju li ovi naši slobodna bacanja pod punim opterećenjem ili su jednostavno š***?

Sjećam se koliko sam zamrzio košarku u Beogradu 2005. Zbog "ljudi na zadatku" koje je predvodio talijanski šminker s brojem 1 na leđima Luigi Lamonica. Sjećam se svog gnjeva, sjećam se da su mi oči bile pune suza, ali ne zbog poraza, nego zbog nemoći. Nemoći da promijeniš nešto što je očito. Nemoći da se odupreš unaprijed definiranoj situaciji u kojoj ne smiješ pobijediti. Prošlo je pet godina, glava je hladnija, ali ništa različito ne razmišljam danas nego tada. A svi oni koji su tada vrištali kako smo pokradeni, pa onda iz ovog ili onog razloga podvili rep neka sami sebe gledaju u ogledalo. Ja ću Lamonicu, Dovidavičiusa i Drabykowskog uvijek smatrati lopovima.

Sjećam se zrake sunca koju je donijela Tomasova pobjednička trica sa zvukom sirene dvije godine kasnije protiv Španjolaca na njihovom terenu. Zrno slatke osvete živjelo je tu večer u meni, ali nije ni izbliza ispralo onu gorčinu koju su Španjolci i njihovi paževi u sudačkim dresovima kreirali dvije godine prije. Opet smo ipasli u četvrtfinalu, iako smo opet sami sebe hvalili jer smo "dali sve od sebe".

Sjećam se da sam u Poljsku 2009. reprezentaciju po prvi put nakon puuuuuno godina i Europskih prvenstava ispratio s optimizmom. Skupili su se najbolji igrači, najbolja atmosfera, najbolje pripreme. I najbolji trener. Trener koji se, nažalost, nije dobro nosio s dodijeljenom mu ulogom "najveće zvijezde hrvatske košarke". I koji je uprskao sve dobro što je dotad s reprezentacijom izgradio. Najprije lošim potezima, a zatim odbijanjem priznavanja da ih je napravio.

Sjećam se da sam prošle subote utakmicu protiv Srbije dočekao mirniji nego ikad kad su naši košarkaši igrali takvu odlučujuću predstavu. Ne zbog toga što mi je bilo svejedno, ne zbog toga što me nije zanimalo, nego zbog toga što sam na list papira uoči početka utakmice napisao scenarij kako će se utakmica razvijati.

Dobro otvaranje utakmice i naše vodstvo. Malo popuštanje u drugoj četvrtini i ulazak u rezultatski egal na poluvremenu, kad ćemo konstatirati kako smo "igrali puno bolje nego što izgleda rezultat, ali igra nam daje nadu i optimizam". Onda raspad sustava na otvaranju treće, protivnik prelazi u vodstvo i drži ga do kraja. Pred kraj ćemo opet malo stisnuti, možda doći blizu egala, ponadati se da je to ono što čekamo desetljeće i pol i onda - izgubiti zbog nečije gluposti, krivo izvedenog auta, promašenog slobodnog bacanja ili napravljenih koraka.

Vjerujte, nisam nikakav prorok, ne igram kladionicu i jedva sam dočekao završetak onih prognoza koje smo pisali tijekom nogometnog Svjetskog prvenstva. Ali za prognozirati rasplet važne utakmice naše košarkaške reprezentacije ne trebate biti nikakav kladioničar, tarot-majstor ili gledač u kristalnu kuglu, poput onih koji preko TV-ekrana muljaju lakovjerne u kasnim noćnim satima.

Što sad? Koga optužiti, što pametno reći? Koga kritizirati, koga pohvaliti, za što se uhvatiti? Mijenjati igrače, mijenjati izbornika, mijenjati boju dresova? (Puno) bolje igrače od ovih nemamo. Da podijelimo desetak putovnica nekim mladim Amerikancima? Šalim se, naravno, nemojte da netko kaže "evo ideje".

Što sad s Jokom Vrankovićem? Slažem se s argumentacijom našeg košarkaškog urednika Branimira Koraća koji je objasnio zašto se u košarci treneri ne bi smjeli učiti na reprezentaciji. U košarci trener može puno više toga napraviti i promijeniti tijekom utakmice, nego recimo u nogometu. Iskustvo je nezamjenjivo, broj vođenih utakmica neprocjenjiv. U dvoboju dvije slično nadarene momčadi mlađi trener nikad nikad neće pobijediti starijeg i iskusnijeg. Ali baš nikad.

Ali ako smo potrošili jedno Svjesko prvenstvo da bismo "školovali" Joku Vrankovića, zašto ga onda sad micati? Ako smo potrošili još jedno veliko natjecanje zato da bismo naučili kako se postavlja obrana pri izvođenju lopte sa strane u završnom protivničkom napadu pri neriješenom rezultatu - hoćemo li to iskustvo konačno moći iskoristiti dogodine u Litvi kad nam netko drugi pokuša napraviti ono što su nam za dvije sekunde napravili Srbi s iskusnim Dušanom Ivkovićem na klupi?

Hoćemo li jednom napokon naučiti nešto iz naših slinih pogrešaka, propusta i promašaja ili ćemo i na narednom Europskom prvenstvu opet učiti nešto novo? Možemo li već danas kuvertirati gornji scenarij za eliminacijsku utakmicu koja nas čeka dogodine u ovo vrijeme u Vilniusu ili Kaunasu?