Naši i vaši

Poslušali smo, pročitali i pokušali provariti sve ono što su nam iz Kuće hrvatskog nogometa servirali prošlo tjedna nakon one "veličanstvene" sjednice IO HNS-a. I do danas u glavi svira alarm koji se pali kad vas "zablesi" količina nečije gluposti. Ono što je IO HNS-a pustio u javnost nakon prošlotjedne sjednice tek je najnovije poglavlje u knjizi budalaština koju marljivo pišu vođe našeg nogometa. Nažalost, vjerojatno ne i posljednje.

Ako za trenutak stavimo na stranu podatak da nitko iz IO HNS-a nije našao za shodno (o)braniti izbornika Slavena Bilića od rasističkih napada od strane Zdravka Mamića, nego su Mamićeve uvrede podveli pod "znate kako je on emotivan" ili "ma nije on to rekao", ako za trenutak zaboravimo da jasne pravilnike o registraciji igrača objašnjavaju sa "tumačiti u širem kontekstu, a ne doslovno shvaćati" (dakle ako ste uvjereni da su 2+2=4, e nije nego je onoliko koliko kaže "tumačitelj"), prijeći preko odluke o izgnanstvu reprezentacije iz svih gradova osim Zagreba i arogantne poruke kako će "Marković ostati dokle bude htio" nitko objektivan i razuman ne može i neće.

Odvratna je arogancija kojom Vlatko Marković od sebe odbija sve ono što ne valja, a sebi pripisuje zasluge za onu jednu jedinu stvar koja u hrvatskom nogometu funkcionira - uspjesi A reprezentacije. Odvratna je samozaljubljenost kojom Marković omalovažava sve koji misle suprotno od njega, a takvih je u Hrvatskoj jaaako puno. Odvratna je bahatost kojom 75-godišnji autokrat vrijeđa svih 4,5 milijuna stanovnika RH naglašavajući kako će "biti predsjednik HNS-a dokle god to bude htio" i "ako se bude htio kandidirati zna se tko će pobijediti". Tako bezobrazne izjave danas si vjerojatno ne bi dozvolio ni Ahmadinejad - sve i da misli da su istinite.

Jasno je već duže vrijeme da Marković obraza nema, pa mu se nema što ni crveniti. Ali nakon blamaže koju je doživio pred cijelim državnim vrhom i državnim auditorijem u Cardiffu na glasovanju za domaćinstvo Eura 2012. i nakon što je vlaga izgrizla nekoliko kamena temeljaca "reprezentativnog kampa u Tuhelju", nakon afera s namještanjem koje potresaju hrvatski nogomet - čovjek s imalo morala u najgorem slučaju osjećao bi se neugodno.

A Marković se osjeća i više nego ugodno vječno obilazeći za hrvatski nogomet potpuno besmislene inozemne destinacije, bez ikakvog jasnog objašnjenja gdje se nalazi, što radi i u čijem interesu. Dok mu kuću proždire plamen, ukućani se svađaju i dijele, a policija traži koga bi odvukla u zatvor - Marković kod susjeda pijucka šampanjac i sliježe ramenima. "Nema nikih problema".

Dokad? Kažu Markovićevi miševi kako "njega i Platini podržava". Tko kupuje tu maglu? Pa naravno da Platini podržava svaku legalno izabranu nogometnu vladu u Europi, a Marković je u svojih nekoliko mandata barem naučio kako ostati na vlasti. Najtragičnija je u cijeloj priči činjenica da će i na narednim izborima biti dovoljno podguzina koji će dignuti ruku za "velikog roaming vođu".

Hajduk je prošlog tjedna najavio kako će na narednoj Izbornoj Skupštini predložiti svog kandidata za predsjednika HNS-a. Komentirao je već Tomislav Pacak prošlog tjedna - a ja se apsolutno s tim slažem - hrvatskom nogometu ne treba "dalmatinski kandidat". Ne treba mu ni "zagrebački kandidat", ni "slavonski", ni bilo koji "polovni". Hrvatskom nogometu treba snažan kandidat koji će predstavljati nove vjetrove u hrvatskom nogometu, koji će predstavljati alternativu ovom usmrđenom mastodontu koji nema pojma kuda i kako povesti hrvatski nogomet, ali jako dobro zna što je za njihovu stražnjicu najbolje.

Hajduk jest taj koji treba povesti kolonu. Jer Hajduk jedini ima dovoljnu snagu i moć da bi se borio s "višeglavim zmajem". Ali Hajduk ne smije upasti u zamku izolacije i vođenja samostalne bitke za nekakvu "prevlast". Hajduk i njegova baz moraju stati na čelo cijele Hrvatske koja se osjetila uvrijeđenom zbog maćehinskog odnosa kojeg HNS ima prema njima. U tom vlaku ne smije biti samo mjesta za Hajdukove interese, jer ta bitka nema nikakve izglede. Hajduk mora okupiti kritičnu masu koja će zajednički viknuti "Dosta je!" i koja će ponuditi zajednički program za hrvatski nogomet u 21. stoljeću. Današnja vlast ga još drži u 19.

Tragično je da u dva desetljeća hrvatske samostalnosti jaz između sjevera i juga zemlje nikad nije bio veći. Ne stvara njega samo nogomet, niti samo sport, ali ovo što HNS radi je praktično dolijevanje benzina na već goruće stanje. Svojim besmislenim i bezobzirnim odlukama proizveli su situaciju u kojoj čitava jedna hrvatska regija stvara otpor prema reprezentaciji koju nedvojbeno nosi u srcu i zbog nje strepi bez obzira gdje igra.

No, kad se ovoliko ljudi priključi inicijativi najžešćih navijača o odbijanju gostoprimstva svojoj nacionalnoj momčadi, kad se dolazak reprezentacije u neki hrvatski grad koji nije Zagreb proglašava "gostovanjem", kad se stvori rezignacija i otpor, kad se u priču uključuju čelnici Hvidre i potežu ono užasno pitanje "Jesmo li se za to borili?", kad se država zbog odluka HNS-a podijeli na "Zagreb i sve ostalo", onda bi netko za to nekome morao odgovarati. No, kod nas se, znate, zakoni "tumače u širem kontekstu". I to oni napisani i ovjereni - pa kako onda s njima ne bi i zakoni logike?

Dajte da vidimo što je to Markovićeva vlada dobroga donijela hrvatskom nogometu u svim ovim mandatima u kojima se nije makla iz svojih fotelja? Ajmo - točku po točku, crticu po crticu. Imamo li ligu kojom se ponosimo? Imamo li stadion kojeg se ne sramimo? Imamo li reprezentativni kamp u svojoj zemlji? Imamo li konstantu sustava natjecanja? Imamo li jasnu viziju što želimo, šest stranaca ili šest klinaca u prvoligašima? Imamo li sudačku organizaciju kojoj vjerujemo? Imamo li u vrhu nogometa ljude kojima vjerujemo ili ljude kojih se nikako ne možemo riješiti?