Navijači: Mudar vojskovođa bira svoje bitke

Navijački pokret u Hrvatskoj oduvijek je bio puno više od samog identificiranja s brojnim istomišljenicima koji navijaju za isti klub. Navijački pokret u godinama komunističke represije često je bio jedini mogući ispušni ventil za brojne stvari koje je pojedinac želio reći, a masa mu je to omogućavala. Navijačka masa vrlo je često bila "lakmus-papir" stanja u društvu.

Mnogi su se u tu masu uključivali i bez prave "inficiranosti" u klupske boje, nego iz nekog svog nezadovoljstva, nerealiziranosti, frustracije osobnim životnim promašajima. Takvi su danas zapravo najveći problem navijačkog pokreta, jer pravi, iskreni navijači, a njih je (uvjeren sam) 90% unutar svake navijačke grupe, uvijek na prvo mjesto stavljaju interese kluba zbog kojeg se okupljaju. Onih 10% koji su tu iz nekih drugih razloga ne prezaju ni od čega, čak ni od stvari koje će najviše štete nanijeti onome u koga se najviše kunu. Klubu.

Torcida je pomno isplaniranim i još bolje provedenim sistemom pritiska uspjela Hajdukovoj upravi nematnuti usvajanje Kodeksa upravljanja, koji u svojoj osnovi zapravo i nije smio biti sporan, jer obuhvaća sve ono čega bi se trebao pridržavati svaki sportski klub na svijetu, pa čak i svaki drugi oblik organizacije bilo kojeg tipa.

Način inzistiranja na Kodeksu Torcidi je pribavio mnoštvo simpatija u društvu, jer inovativan i nenasilan način borbe za svoje ciljeve privukao je i šire mase koje su u navijačkim porukama prepoznale pravu stvar i još važnije - pravi način. Ova garnitura vodećih ljudi KNH Torcida pokazala je da se navijači mogu i znaju boriti i pravnim sredstvima, argumentima i jasnim porukama, umjesto onim ultimativnim navijačkim klišeom - nasiljem - od kojeg ostali ljudi zaziru i generiraju otpor prema organiziranim navijačkim skupinama.

Torcidinim putem krenuli su i njihovi najveći rivali, koji su kiši argumenata i ispravno postavljenih pitanja glede Dinamovog poslovanja pridodali i još jednu ekstremniju mjeru - bojkot dolaska na utakmice. Na njihovu nesreću - baš u vrijeme kad se Dinamova momčad stabilizirala, klub "poljubio" rezultat, a maksimirske tribine nakon njihovog demonstrativnog odlaska uopće nisu toliko prazn(ij)e kao što se očekivalo.

Pitanje koje se danas nameće jest - koliko će "tvrdokorni" BBB-i izdržati u svojoj odluci o neodlasku na utakmice i koja im je alternativa? Osobno moram priznati da mislim kako neodlaženje na utakmice svoje momčadi nije pravi način borbe za svoje stavove, jer ako nisi na tribini - tko će čuti tvoj glas? Oni protiv koji se BBB-i tim bojkotom pokušavaju boriti zapravo su na poklon dobili mir i tišinu i mogu otvoriti šampanjac jer s tribina dolaze samo pozitivni klicaji i potpora. Riješili su se neugode bez da su morali išta ružno napaviti.

Što BBB-ima uopće preostaje? Da li se vratiti na sjevernu tribinu i pogaziti svoju riječ koja je digla čvrsti zid "ili mi ili on(i)" ili daleko od Maksimira ranjene duše gledati pobjede svog kluba i ne moći u njima uživati? A opet s druge strane - imaju li BBB-i uopće mandat za borbu u koju su se upustili, ako je Maksimir nakon njihovog bojkota puniji i radosniji nego što je bio prije? Teška pitanja i teška situacija.

Iako iz trenutne perspektive izgleda da je Torcida u boljoj situaciji od BBB-a jer je dobila ono što je tražila, a Hajduk posluje transprentno i "očišćen" od svih mutnih interesa - ima i Torcida otvorenih pitanja na koja mora reagirati. Jedno od najvažnijim među njima jest - želi li zaista ići u "rat" s Uefom?

Ulaskom u Europsku ligu i općenito snivanjem snova o igranju u elitnim europskim klupskim natjecanjima, navijači Hajduka posredno moraju prihvatiti i činjenicu da ako želiš ući u nečiju kuću - onda moraš prihvatiti domaćinova pravila ponašanja. Ako želiš igrati u Ligi prvaka ili Europskoj ligi - onda moraš prihvatiti uzuse koji tamo vladaju.

A neka od pravila jasno kažu - nema baklji, nema dimnih kutija, nema petardi. Osobno mi zaista nije jasno zašto uopće tako snažna skupina glasova i dlanova uopće mora tražiti potporu u bakljama i posebno dimnim kutijama, jer Hajdukove navijače se hvali zbog glasa, pjesme, zastava, a ne zbog tih baklji koje su bile hit tamo negdje osamdesetih i devedesetih godina. Sve je ušlo u 21. stoljeće, zar ne bi trebali i navijači?

Zvižduci onim neodgovornim pojedincima koji su bacili poneku upaljenu baklju u teren tijekom ljetnih utakmica ostavljali su osjećaj ponosa zbog malog, a zapravo velikog koraka našeg društva. Na isti način Torcida bi trebala reagirati i glede dimnih rekvizita zbog kojih se prekidaju utakmice, a teško zarađen novac umjesto u klupsku prosljeđuje u Uefinu riznicu.

Takvim prkosom se Hajduk ne voli, takvim neodgovornim ponašanjem samo se stvaraju problemi koji nikome ne trebaju, a na navijače Hajduka, ne samo one okupljene u Torcidi, kači se loša etiketa i nameću budući problemi i tamo gdje ih ne bude. Zar je zaista pametno 84 minute bilstave atmosfere nagrditi dimnim zavjesama i u dvije minute srušiti sve lijepo što se na poljudskim tribinama događalo?

Želi li Torcida Hajduka u Europi? Želi li Torcida da Hajduk nešto i zaradi u toj Europi? Želi li Torcida samo najbolje za svoj klub? Vjerujem da želi. Ali onda treba prihvatiti da ne može Europi nametati neka svoja pravila ponašanja, nego se pridržavati onoga što je propisao organizator natjecanja. Siguran sam da Torcida nikome ne bi dozvolila da krši pravila natjecanja na njihovom malonogometnom Torcida kupu. Isto tako moraju shvatiti da će Hajduk imati samo štetu od njihovog neprihvaćanja pravila koje UEFA propisuje za natjecanja koja ona organizira.

Mudar vojskovođa uvijek zna procijeniti u koje bitke (ne)treba ulaziti. U ovoj bitci Torcida i Hajduk mogu samo (iz)gubiti. Torcidine vojskovođe to što prije moraju shvatiti. Isto vrijedi i za BBB-e.