Kostolomci i sinovi

Ako pomno pratite događaje u najvišem rangu hrvatskog nogometa, osim što gubite dragocjeno vrijeme na besmislice, vjerojatno ste primijetili kako su prije tjedan ili dva vrh ljestvice monopolizirali klubovi iz Zagreba i Splita. Ništa zato, povikali su složno premierligaši i preslikali situaciju na poredak Premier lige.

Rivali iz Londona i Manchestera dokazali su da i Engleska može imati svoj Zagreb i Split i nakon odigranog sedmog kola zasjeli na prva četiri mjesta. Nažalost, svaka sličnost s hrvatskim nogoloptačima ovdje i završava, što je prava šteta jer do ideala hrvatske lige engleskim klubovima nedostaje tek malo mašte i cirkuskog talenta.

Učmalu svakodnevicu, recimo, mogao je razbiti izvršni predsjednik Manchester Uniteda David Gill, da je pobjedu nad Valencijom proslavio paradirajući zračnom lukom u donjem rublju i čarapama, vičući: "Capello, rasistu! Patrice Evra i Ji-Sung Park moraju u englesku reprezentaciju!" Mogao je, da ima sluha.

Dojam su mogli popraviti i čelnici Liverpoola i nakon sedam kola uručiti otkaz Royu Hodgsonu, no niti najgori start prvenstva u posljednjih 55 godina, a usput i potpuni izostanak prepoznatljivog sustava igre nije ih natjerao na to. Kako je samo dosadna ova liga, ovdje treneri umjesto dana zbrajaju godine...

Premda bih se ovdje mogao pustiti s lanca i krenuti u ismijavanje Liverpoolova početka sezone, ovaj put to neću učiniti. Mogao bih se grčiti od smijeha nad podatkom da kladionice nude omjer 100:1 za Liverpoolov naslov prvaka, ali i 18:1 za njegovo ispadanje iz lige. Ali neću.

Poznato je, naime, da učestalim kritiziranjem i ismijavanjem u pojedincima i sportskim kolektivima budim englesku inačicu dišpeta, koju oni potom iskoriste da već od sljedećeg kola šutaju dupeta svojim protivnicima, demantirajući usput većinu mojih pomno smišljanih literarnih umotvorina.

Kako nisam dovoljno plaćen da bih pomagao Liverpoolu, a to mi ne dopušta niti (crveni) vrag na mom lijevom ramenu, u pomoć ću prizvati svoje moći samokontrole, duboko u sebi zaključati cinizam i sarkazam i potom baciti ključ. Jer, ne bih želio da mi se ponovi Frédéric Piquionne.

Napadač donedavno sumnjivih mogućnosti po prvi je put u svojoj karijeri u dva uzastopna kola zatresao mrežu i vlastoručno svojoj momčadi donio čak četiri boda. Kako ne vidim drugog razloga ovom naglom rastu preciznosti, preuzet ću zasluge i smatrati da inspiraciju za svoje nastupe nalazi u mojim kolumnama.

"Odustani dok si na vrhu", rekao je jednom netko mudriji od mene. Kako je teško vjerovati da će naš junak do kraja karijere ponoviti statistiku od dva pogotka u dvije utakmice, vrijeme je da razmisli o mirovini. Odluči li sada objesiti kopačke o klin, zauvijek će u knjigama Upton Parka ostati zapisan kao čovjek koji je srušio Tottenham i oteo bod Fulhamu.

Arsene Wenger pak nije na vrhu, a kako sada stvari stoje niti neće biti u skorije vrijeme. Sveti otac Špaco II. u nedavnim se bilateralnim razgovorima s papom Benediktom XVI. igrao idejom da božansku igru valja nagraditi i božanskim poklonima. Od vrhovnog zapovjednika katoličke crkve zatražio je malu pomoć, zanimalo ga je može li se "tamo gore" srediti da za poraze više ne mora kriviti suce ili grubu igru protivnika.

Želja mu se ostvarila. U sljedeće dvije utakmice s West Bromom i Chelseajem upisao je dva poraza nakon kojih zaista ne može kriviti ni suce, ni grubu igru protivnika, već pogreške u vlastitim redovima. Istina, igrao je Arsenal, prtljao loptom, uknjižio 32.572 dodavanja samo u prvom poluvremenu, no od toga slabe vajde jer amaterizam u obrani i topnička noćna mora Didier Drogba ponovno su im došli glave. Zasluženo, mogao bih dodati.

"Zadovoljan sam rezultatom, sretan sam što nismo primili pogodak", procijedio je u mikrofone menadžer malenog kluba iz provincijskog grada dvjestotinjak kilometara udaljenog od Londona, nakon utakmice sa Sunderlandom. Lažem! Rekao je to Alex Ferguson nakon što je Manchester United u Sunderlandu pukom srećom izvukao bod iz utakmice koju je po svim pravilima logike, statistike, matematike i fizike morao izgubiti.

Uoči utakmice u svlačionici Uniteda pukla je cijev, urušio se dio stropa, a nekolicini igrača tekućina nesnosnog smrada natopila je i upropastila garderobu. Igrači su potom s dvadesetak minuta zakašnjenja izašli na travnjak i igrom jednako intenzivnog vonja došli do nezasluženog boda.

Da je takvu izjavu dao menadžer Scunthorpe Uniteda, smatrao bih je logičnim slijedom nakon teškog gostovanja, ali kuda to ide ovaj svijet – ili još bolje, kuda to ide Manchester United – kada se menadžer jednog od najtrofejnijih svjetskih klubova zadovoljava "nulom" u Sunderlandu?

Ta, nulom u Sunderlandu ne bi se više zadovoljio ni Roberto Mancini, menadžer kluba koji je prije nekoliko dana bez srama objavio stanje svog tekućeg računa i javnosti predočio minus od 120 milijuna funti, dnevni trošak vođenja kluba od 688.000 funti i tjedne plaće od 2,5 milijuna funti.

Ništa zato, dok ima nafte, bit će i šeikova,pa i prvenstvenih bodova. Manchester City je za dišpet meni i posvećenoj im kolumni zasjeo na drugo mjesto, a sada mu preostaje tek pronaći ekonomski model kojim bi učetverostručio klupske prihode i pokušao poslovati s profitom.

I na kraju ovog jedinstvenog i iznimno poučnog pregleda kola, jedna poruka onima kojima je čaša uvijek napola prazna i koje ovo kišno vrijeme tjera u depresiju. Stavite se u kožu nogometaša Birminghama, koji su od St. Andrewsa stvorili Stamford Bridge, godinu dana ili 18 uzastopnih utakmica polirali auru nepobjedivosti, a potom izgubili od momčadi u ružičastim dresovima, što je debakl kakvog bi mogao nadmašiti tek poraz od ekipe Barbie lutaka.

Kostolomci i sinovi

Nastavi li se trend žestokih prekršaja, nogomet bi u Engleskoj mogao postati manje lukrativan posao od, recimo, ortopedije. Dok u zaborav potiskujemo teške ozljede Eduarda da Silve i Luke Modrića, a još uvijek su nam svježi u sjećanju prijelomi kostiju Bobbyja Zamore i Antonija Valencije, nizozemski pit bull Nigel de Jong i Wolverhamptonov Karl Henry našli su način kako okupirati naslovnice.

Priznat ću, a i nije neka tajna, da nisam bio fan nizozemske reprezentacije na nedavno završenom Svjetskom prvenstvu. Demoniziranju Oranja u mojim očima najveći su doprinos dali igrači poput Marka Van Bommela i Nigela de Jonga, čijom igrom je od početka do kraja natjecanja dominirao motiv "cilj opravdava sredstvo".

Ne zvuči li stoga tragikomično da je najveći De Jongov odvjetnik upravo Van Bommel, koji je na jednako tragikomičan način pokušao obraniti čovjeka koji je istinski mesar modernog nogometa, igrača od kojega bi i Gennaro Gattuso imao što naučiti i kojemu bi Martin Taylor vjerojatno služio tek kao vodonoša.

"Činjenica da je dvaput u šest mjeseci protivnicima slomio nogu velika je nesreća", ustvrdio je Van Bommel i natjerao me na razmišljanje da svoje odvjetničke sposobnosti crpi iz "Zakona u Los Angelesu". Jer samo na televiziji može proći obrana "nisam ja, 20 puta je pao na nož".

"Nigel je dobar dečko", dodao je Van Bommel, a ja povikao: "Pffffffffff!" Nigel de Jong je igrač koji pozornost ne plijeni velikim igračkim djelima, već malicioznim, pogrešno tempiranim i brutalnim startovima, od kojih stradavaju kosti, mišićna i vezivna tkiva.

Van Bommelov loš pokušaj opravdavanja nije ništa novo, kao što nije nova niti izjava pomoćnog trenera Manchester Cityja Briana Kidda: "Nije bilo nikakve zle krvi u De Jongovom prekršaju, on nije takav tip igrača." Sve je to ista mantra koju smo već čuli nakon Taylorova prekršaja nad Eduardom ili brutalnog starta Ryana Shawcrossa na Aaronu Ramseyju.

Ostavljam prostor i mogućnost da Nigel de Jong izvan travnjaka možda i nije takav momak, možda voli životinje, možda starijim osobama pomaže u prelasku ceste, možda radi kućanske poslove ili prijateljima dopušta da ga pobijede u Fifi 11. No, Nigel de Jong na travnjaku jest takav momak, Nigel de Jong na travnjaku jest prljav igrač. U njegovom prekršaju vjerojatno nema namjere prelamanja protivnika na pola, već zastrašivanja beskompromisnom igrom, no kada se pogibeljni startovi koji prijete prekidom nečije nogometne karijere ponavljaju češće nego je to normalno, tada je nešto iz korijena krivo u nogometnom odgoju tog 25-godišnjeg Nizozemca.

Nažalost, veliku ulogu u pogrešnom odgoju ima i sudačka organizacija, koja nizozemskog pit bulla redovito propušta kazniti na način kako to zaslužuje. Howard Webb morao mu je pokazati crveni karton u finalu Svjetskog prvenstva, Cuneyt Cakir morao ga je isključiti za lom noge Stuarta Holdena, a Martin Atkinson morao je izvući barem žuti karton za prijelom tibije i fibule Hatema Ben Arfe.

Tračak nade da ovakvi prizori ipak ne mogu proći nekažnjeno vratio mi je izbornik nizozemske reprezentacije Bert van Marwijk, udaljivši De Jonga iz nacionalne vrste na neodređeno vrijeme uz komentar: "Smeta mi način na koji bespotrebno prelazi granicu, moram porazgovarati s njim."

Korak u pravom smjeru napravio je i sudac Lee Mason, pokazavši Karlu Henryju bez razmišljanja crveni karton zbog zaista neviđenog prekršaja nad Jordijem Gomezom, koji je pukom srećom prošao bez težih posljedica. Bila je to jedina moguća kazna za čovjeka koji je nedavno slomio nogu Bobbyju Zamori i koji iz toga baš ništa nije naučio. Martine Atkinsone, tako se to radi.

Pet brzopoteznih

1) Dok čelnici Tottenhama razmišljaju o preimenovanju stadiona u White Vaart Lane, sve manje Hrvata nalazi svoje mjesto u momčadi koju smo donedavno poznavali kao Crottenham. Dok Čarli, Niko i Plete gledaju sa strane, čast hrvatske reprezentacije brani još jedino Luka Modrić, koji se vrlo brzo našao u sjeni sjajnih uvodnih nastupa Rafaela van der Vaarta.

Nizozemski reprezentativac ujedno je i krunski dokaz da se za samo osam milijuna funti može dovesti igrač koji odlučuje utakmice. Usporedbe radi, Liverpool je za 18 milijuna funti doveo Glena Johnsona, koji također odlučuje utakmice, ali u korist protivnika.

2) Nekadašnji izbornik engleske reprezentacije i menadžer Manchester Cityja Sven Goran Eriksson pao je na niske grane. Preuzeo je dužnost menadžera Leicester Cityja i sjeo u fotelju koju je do prije nekoliko dana grijala stražnjica Paula Souse. Sirotom je Sousi klupski predsjednik Milan Mandarić još prošloga četvrtka izrazio podršku i rekao kako ne može tek tako, bez razloga dati mu otkaz, da bi mu samo 24 sata kasnije pokazao izlazna vrata. Ipak može.

3) Još niže pao je Juande Ramos, nekadašnji grim reaper Tottenhama kojemu je nakon te neslavne epizode sjekira neshvatljivo upala u med, pa je administrativnom greškom završio u madridskom Realu. Kako se takve pogreške ipak ne ponavljaju dvaput, Ramos je ovaj put završio u ukrajinskom Dnipru, što će samo po sebi biti posebna avantura jer Španjolac nikada nije uspio naučiti engleski jezik. Ukrajinski je navodno nešto teži, a i piše se ćirilicom.

4) Robert Green je u prošlom kolu neverbalnom porukom počastio novinarsku ložu (vidi prošlotjednu Sudačku nadoknadu), no nije poznato jesu li mu ovog tjedna stanovnici iste lože na jednak način uzvratili. Green je u susretu s Fulhamom opet primio pogodak, no važnije od toga je da ga je postigao Clint Dempsey, isti igrač koji je sada već bivšem engleskom reprezentativcu na komičan zapaprio i na Svjetskom prvenstvu i započeo medijsku hajku na West Hamova vratara.

5) Sol Campbell i Ryan Giggs imali su po mnogočemu različite, ali i svaki na svoj način bogate karijere. Od ovoga vikenda zauvijek će ih spajati još jedan statistički podatak. Nakon Unitedova veznjaka, Campbell je nakon Giggsa drugi igrač koji je zaigrao u baš svakoj dosadašnjoj sezoni Premier lige. Giggs je pritom bio nešto vjerniji, pa je čitavo vrijeme proveo u istom klubu. Campbell je pak često mijenjao garderobu i zaigrao u pet različitih dresova.

Sudačka nadoknada

Tehniku okretanja leđa zbivanjima na travnjaku i propuštanja pogodaka u izravnom prijenosu već je usavršio Chris Kamara, a njegov kolega Alan McInally nešto je slično ponovio u utakmici Blackpoola i Blackburna. Usred prilično žustrog izvještavanja s lica mjesta, reportera Sky Sportsa iz studija su morali upozoriti da je Blackburn poveo. Premda malo kasnim s videom, nećete mi zamjeriti, a stvari o kojima pričam počinju od 1:00 nadalje.

Već je dobro poznata činjenica da automatske prevoditelje poput Googleovog ne treba shvaćati ozbiljno, no još uvijek ima onih koji se oslanjaju na prevoditeljske algoritme strojeva kojima je jezična sintaksa još uvijek nepoznat pojam.

Naši kolege iz meksičkog časopisa Record pokušali su novom napadaču Manchester Uniteda Javieru Hernandezu dodijeliti nadimak "ubojica dječjeg lica", kojeg je s ponosom dugo godina nosio Ole Gunnar Solskjaer. Na njihovu nesreću, automatski prevoditelj simpatičnog je Chicharita proglasio – ubojicom djece!

Tottenham se pridružio ekološkoj kampanji 10:10, kojoj je cilj svakoga od nas nagovoriti na smanjenje emisije ugljika za najmanje 10 posto. Spursi su se rado odazvali akciji, promijenili žarulje na stadionu u štedne, a navijače potaknuli da na utakmice dolaze autobusima ili podzemnom željeznicom. No, kako zaista natjerati ljude da se odgovornije ponašaju prema okolišu? Pa naravno, dizanjem u zrak bivše legende kluba Davida Ginole!

U nadi kako nikome neće pasti na pamet raznijeti me eksplozivnom napravom, napuštam vas do srijede, 20. listopada. U međuvremenu uživajte u kvalifikacijskim utakmicama hrvatske i ostalih europskih reprezentacija, a zatim i u osmom kolu Premier lige, za koje se igrači Liverpoola već sada pomno pripremaju, kako bi pobjedom impresionirali novog vlasnika.