Nositelji, nosite!

Hrvatska u Izrael putuje svjesna da poraz nije prihvatljiva opcija, ne samo zato jer bi nas doveo u neugodnu situaciju već u prvoj fazi kvalifikacija, već i zbog mira u kući. Pritisak na Bilića sve je žešći, u manjoj mjeri opravdan, u većoj mjeri plod hrvatske zbilje da nekoliko milijuna izbornika misli da zna bolje od onog koji je na klupi. Bilić je griješio, ali Bilić je ista osoba i sličan trener onome kojem smo se klanjali, s razlogom. I ne možemo to prebrisati i zaboraviti samo tako.

No, ne može samo trener snositi odgovornost za partije koje su bile ispod očekivanja, moraju to snositi i igrači. Ne sporedni, nego oni najvažniji. Ako se netko naziva nositeljem igre, onda je to zato jer momčadi odlazi tamo gdje je taj igrač, ili ti igrači, odvedu.

I Hrvatska je na velika natjecanja odlazila tamo gdje su je odveli Šuker, Boban, Prosinečki ili Bokšić, pa Pršo, pa Eduardo da Silva. Da, momčad je iznad svakog pojedinca, i da, svaki je lanac jak koliko njegova najslabija karika, i da, niti jedan igrač ne može ništa u timskom sportu osvojiti sam. Sve je to istina.

Ali najbolji igrači određuju gornji limit momčadi, i za hrvatski neodlazak u JAR veću odgovornost moraju snositi nositelji momčadi i njeni najbolji igrači od onih na koje se često ljutimo i koje smatramo slabijim karikama. Hrvatska je 1998. imala odličnu momčad s puno velikih igrača, ali gdje bi oni svi završili da nije bilo Davora Šukera?

U Hrvatskoj su zvijezde nedodirljive i često se tim "božanstvima" ne smije prigovarati niti dovesti u pitanje njihov status, pa to vrijedi i za nogometnu reprezentaciju.

No, kada je Luka Modrić zadnji puta odigrao veliku utakmicu za reprezentaciju? Kada je Modrić odigrao za "8,5 ili 9", a ne svojih uobičajenih 7? Po mojoj računici, zadnja velika predstava u važnoj utakmici bila je maestralna partija protiv Njemačke na Euru, nakon koje je Bilić izjavio da je Modrić među tri najbolja europska igrača.

Je li tako igrao u zadnjim kvalifikacijama i na početku ovih? Pročitao sam sve pojedinačne analize "kako su igrali", koje na Sportnetu piše više različitih autora s različitim osobnim preferencijama, no kod Modrića gotovo uvijek piše varijacija na temu "nije to bila predstava na kakvu smo navikli, usprkos nekoliko dobrih poteza". Bio je "korektan" protiv Grčke, "neuvjerljiv" protiv Bjelorusije u gostima, strijelac, ali i "vrlo slab" protiv Ukrajine doma (promašio šansu za pobjedu), loš protiv Engleske doma, a jedinu zaista pozitivnu ocjenu zaslužio je u Harkivu. Gdje su pogoci, gdje su asistencije, gdje su izvedbe koje nose reprezentaciju?

Ovo ne znači da Luka Modrić nije među najboljim hrvatskim nogometašima; dakako da jest. No, trebali bismo se zapitati je li Modrić tako dobar kako često mislimo (među tri najbolja na svijetu, ukupno ili po pozicijama, sigurno nije) i treba li uvijek njega opravdavati s "naporna je sezona" ili "vratio se nakon ozljede" ili "nije tio bio njegov dan" - ako želi status najboljeg hrvatskog nogometaša, Modrić mora nositi reprezentaciju.

Nije, jasno, cilj ovoga teksta napasti Luku Modrića, jer on nije Zinedine Zidane da se sve vrti samo oko njega. Gledajući po nastupima i standardnosti u tri Bilićeva mandata, njihovim statusima u europskom nogometu, tržišnoj vrijednosti i plaćama, uz Modrića su u prvom redu hrvatskih nogometnih zvijezda Darijo Srna i Ivica Olić.

Olić je kao napadač Hrvatske u 70 nastupa zabio 14 golova. U prošlim kvalifikacijama zabio je dva gola u Minsku i jedan Andori, a razočarao je dva puta protiv Engleske, napromašivao se protiv Ukrajine, ostao suh i protiv Grčke, nakon gola u Rigi. Previše Olićevih "kako su igrali" započinje s "rastrčan i borben" samo da bi se nastavilo s "ali". Mogli ste lani pročitati stotine tekstova s pohvalama na račun Ivice Olića i forme u Bayernu (opravdano), ali se malo tko usudio na dnevni red staviti temu - Olić u reprezentaciji: Učinkovit ili ne? Jer brojke ne lažu, niti dojam vara - Olić je često neučinkovit u relativno sporoj igri Hrvatske.

Srna je, pak, za Hrvatsku skupio već velikih 19 golova i ima veću konstantu kvalitetnih nastupa od Modrića i posebno Olića, no daleko od toga da Srna u reprezentaciji ponavlja izvedbe iz Šahtara. Ni Srna u prošlim kvalifikacijama nije briljirao, zabilježio je nekoliko slabih nastupa, posebno u ključnim utakmicama - protiv Ukrajine doma, dva puta protiv Engleske, doma protiv Bjelorusije. Ne brojimo puno Srninih opasnih ubačaja i prekida, a skupilo se i obrambenih pogrešaka, skupilo se i zaista puno svađanja sa sucima i prgavog ponašanja koje nervira puno navijača, posebno jer Srna nosi kapetansku traku koju su s puno više dostojanstva nosili Zvonimir Boban i Niko Kovač.

Opet - to nije packa Srni i Oliću, jer oni su svoj status u Šahtaru i Bayernu, svoje plaće i ugovore, zaslužili svojim igrama i radom, već je samo podsjetnik da ne mogu zvijezde biti lišene kritike, već baš naprotiv - oni prvi moraju biti na udaru, baš kao što su prvi kada ih slavimo, hvalimo i dijelimo nagrade.

U redu do njih nalaze se Eduardo, Ćorluka, Kranjčar i Šimunić koji se, zanimljivo, češće mogu pohvaliti dobrim nastupima za reprezentaciju od ovih koji trenutno imaju nešto bolji status u javnosti.

Dudu je, dakako, u "drugom planu" samo zbog ozljeda i neigranja, jer njegova kvaliteta, njegove brojke i njegove utakmice u reprezentaciji neupitno ga čine prvim hrvatskim napadačem. U više nego dvostruko manje nastupa, Eduardo je zabio četiri gola više od Olića, a bez obzira što je protiv Grčke propustio šansu za pobjedu - u tih je dvadesetak minuta kao napadač učinio više od Olića i Petrića. No, jasno je da ni on nije pravi, i da i za njega moraju vrijediti isti standardi - kada se pobjeđuje, Eduardo će biti među najhvaljenijima, ali kada se gubi - i Eduardo mora biti među kritiziranima, jer ozljeda više ne može biti opravdanje. Ona jest objašnjenje zašto Eduardo ne igra kao prije, ali ne može biti opravdanje ako iza Eduarda čekaju napadači u formi, a on puca "ćorke".

Ćorluka i Šimunić također su imali i slabijih nastupa - Šimunić se posebno namučio s Heskeyjem, a Ćorluka veliku utakmicu nije odigrao kroz cijele kvalifikacije - i svejedno su lišeni kritika, ako zanemarimo povremeno nezadovoljstvo Šimunićevim poigravanjem u opasnim situacijama.

Niko Kranjčar se od navedenih razlike po dva segmenta. Prvo, iako je s 55 nastupa među najiskusnijima, i iako je kod Bilića redovito prvotimac, mnogi vide Kranjčarovu poziciju u prvom sastavu kao upitnu. Drugo, Kranjčara mnogi ne vide kao nositelja igre (pa sukladno tome on nije zaštićen od kritika), iako puno toga govori da Niko često igra zapaženu ulogu.

Ne samo to, Niko je u prvim Bilićevim kvalifikacijama sudjelovao kod najvećeg broja hrvatskih golova, a u drugima je propustio tri susreta u kojima je Hrvatska najviše razočarala - kod kuće protiv Engleske, i dva puta protiv Ukrajine. U najjačim prijateljskim ogledima, i drugim kvalifikacijskim koje je igrao, uknjižio je puno dobrih izdanja - asistent u Bjelorusiji, strijelac za pobjedu u Kazahstanu, strijelac za pobjedu u Belgiji, strijelac za pobjedu u Rumunjskoj, a čak i na Wembleyju gdje smo se osramotili - Niko je bio korektan. No, Kranjčar i dan danas u javnosti pati zbog odlaska u Hajduk, a sigurno je da mu trenutna pozicija u Tottenhamu neće olakšati status u reprezentaciji.

Kada sve zbrojimo i oduzmemo, puno je jasnije kako Hrvatska nije završila u JAR-u: zato jer nas tamo nisu odveli oni od kojih to možemo očekivati.

Isto kao što su nas ti isti nositelji igre, dvije godine prije, nosili do pobjeda na Wembleyju, na Euru, protiv reprezentacija klase Njemačke i Engleske.

To znači da mogu i to znači da s pravom očekujemo da nas Srna, Modrić, Olić, Ćorluka, Eduardo, Kranjčar i Šimunić odvedu u "dvije obećane zemlje", Poljsku i Ukrajinu.

Ali odgovornost moraju ponijeti upravo oni, a ne Strinić, Rakitić, Runje, Petrić, Vukojević, Mandžukić, Jelavić ili Pranjić. Zna se tko su gazde, u pobjedama ili porazima.

Za početak - još jednom osvojite Izrael!