Dva desetljeća ponosa i slave

Smatram se sretnim što sam rođen dovoljno davno da se sjećam Jugoslavije, a dovoljno kasno da mogu punim plućima svjedočiti izgradnji nove hrvatske države i društva. Znam da su današnji "fejsbuk klinci" u brojnim prednostima pred svima nama koji se sjećamo Commodorea 64, ćirilice u trećem osnovne i voleja Marca van Bastena kroz uši Rinata Dasajeva, ali imamo i mi svoje adute. Uspomene su lijepa stvar i mogu vas zagrijati u svakoj situaciji kad vam treba drug koji nije blizu.

Svi vi koji se sjećate tog 17. listopada 1990., sjetit ćete se i gdje ste bili i s kim ste gledali prvi izlazak hrvatske nogometne reprezentacije na svjetsku scenu nakon puno desetljeća u kojima su hrvatske nogometne veličine na prsima nosile bakljeg "naroda i narodnosti". Bila je to uistinu posebna utakmica, poseban događaj koji je davao naznake da će se nešto veliko uskoro dogoditi.

Povijest

Grozim se kad vidim da netko hrvatsku povijest (ne samo sportsku) broji od početka devedesetih, kao da prije toga nije bilo ni Hrvatske, ni Hrvata. Što, zar su do 1990. ove prostore nastanjivali pingivini? Nitko se ne mora, štoviše - ne smije - sramiti činjenice da smo 45 godina bili dio SFRJ. I nitko se tog dijela naše povijesti nema pravo odricati. Jer onda bismo se odrekli Bajde Vukasa, Dražana Jerkovića, Frane Matošića, Franje Wölfla i brojnih drugih velikana koji nisu imali tu sreću i čast kakvu imaju današnji Bobani, Kranjčari i Rakitići. Nastupali su u plavim, umjesto u crveno-bijelim dresovima, ali to nimalo ne mijenja činjenicu da su bili hrvatski velikani.

Jednako tako se nemamo pavo odricati ni one još ranije prošlosti i vremena kad je hrvatska nogometna reprezentacija igrala utakmice za vrijeme Drugog svjetskog rata, jer i druge reprezentacije u svom skoru broje te nastupe. HNS je osnovan još davne 1912., a mnogi ne znaju da je još 1941. primljen u Fifu. U povijesti smo odigrali 215 utakmica (prvu 2. travnja 1941. protiv Švicarske 4:0), pobijedili u njih 113, remizirali 61, izgubili 41. Skor od 1990. i utakmice s Amerikancima koja je obnovila hrvatsku nacionalnu momčad je još bolji - 103 pobjede, 57 remija i 35 poraza u 195 nastupa.

Natjecanja

Već i vrapci na grani znaju da smo u 20 godina neovisnosti propusitli tek dva velika natjecanja (EP 2000. i SP 2010.) i da smo po tome jedna od najuspješnijih nogometnih nacija na svijetu. Od šest nastupa na Europskom i Svjetskom prvenstvu, svima nam najviše emocija izaziva Francuska 1998. Tada je zapravo rođen navijački zanos i emocija prema nogometnoj reprezentaciji koja nadjačava brojne druge "sporedne ljubavi". Tijekom tog nezaboravnog ljeta 1998. Hrvatska je živjela uz Ćiru i "brončane", život je na mjesec dana potpuno stao, a sreću i ponos samo je na trenutak presjekao nesretan i nikad prežaljeni poraz od budućeg svjetskog prvaka.

Slavlje/tuga

U životu mnogih od nas ne postoji veće razočaranje i tuga od tog poraza od Francuza u polufinalu 1998. Suze su tekle u potocima, a sve do danas obaramo pogled u pod pitajući se kako bi sve završilo da nismo već nakon poalska Francuza s centra primili gol za izjednačenje. Turska i Semih Sentürk 2008. u Beču izmamili su još gomilu emocija, nije ni to bilo lako pregrmjeti (posebno kad vam se dogodi na rođendan), ali meni će odobno Francuska i Thuram ostati puno veća rana od Turske i Sentürka.

Sa suprotne strane emotivne skale, dvije utakmice se u mom životu ističu kao nedodirljive. Pobjeda protiv Nijemaca 1998. i trijumf na Wembleyu 2007. Pobjeda protiv Njemačke donijela nam je polufinale Svjetskog prvenstva, pobjeda u Engleskoj slavu ponos, vječnu zahvalnost Rusa koje smo poveli sa sobom na EP, ali i činjenicu da su nas tek tada mnogi u svijetu počeli doživljavati u skladu s mjestom koje već duže vrijeme zauzimamo na Fifinoj listi. Tek trijumfom na Wembleyu koji nam bodovno nije trebao svijet se složio da je mala Hrvatska velika nogometna sila.

Igrač/izbornik

U 20 godina kroz reprezentativni dres prošlo je mnoštvo velikana, ali jedno ime zauvijek je urezano kao prvo koje svijet povezuje s Hrvatskom. Pustite Kralja Tomislava, pustite Ruđera Boškovića, Bana Jelačića, Ivana Meštrovića, Franju Tuđmana i sve među njima - najpoznatiji simbol hrvatske države zove se Davor Šuker. Njegovi pogoci konačno su svijet naučili razliku između "Kroejša" i "Raša", a mnoge na svijetu upoznali s informacijom da postoji neka zemlja koja se zove Croatia.

Redati imena umjetnika poput Zvone Bobana, Roberta Prosinečkog, Aljoše Asanovića, ratnika poput Nike Kovača ili Dade Prše, napadača poput Alena Bokšića ili Eduarda da Silve, izbornika Ćire, Jozića, Barića, Kranjčara, Bilića s kojima smo se i radovali i tugovali, nabrajati silne momčadi i igrače koji su nas činili ponosnima težak je i nezahvalan posao. Jer uvijek ćete nekog zaboraviti.

Savez i njegovi vladari

Iako se današnji predsjednik Vlatko Marković često hvali uspjesima reprezentacije, realniji pogled na situaciju je da je reprezentacija ostvarivala dobre rezultate usprkos kaotičnom i loše organiziranom savezu. Savezu u kojemu se i nakon 20 godina nikome ne crveni obraz što se igra na maksimirskoj ruševini, Savezu u kojemu nikoga ne zabrinjava polarizacija i podatak da im jug zemlje odbija gostoprimstvo zbog desetljetog ignoriranja, Savezu u kojemu nikome ne pada glava što se jedino hrvatska nogometna reprezentacija za svoje domaće utakmice priprema u inozemstvu.

Savezu u kojemu je normalno da se ne obilježava uspomena na 20. godišnjicu od prve utakmice nove reprezentacije, Savezu u kojemu nikome nije palo na pamet podijeliti prigodne hrvatske dresove hrvatskim reprezentativcima Jugoslavije između 1945. i 1990., Savezu koji nije obilježio 10. godišnjicu od osvajanja bronce u Francuskoj, Savezu čiji je predsjednik vječno na putu i brine fiktivne svjetske umjesto realnih hrvatskih problema.

Kad sve to shvatimo, tek se tada možemo ponositi onim što nam je reprezentacija ostvarila u ovih 20 zadnjih godina.