Kukuriku koalicija

- "Home, sweet home", uzdahnu domaćin. "Raskomoti se, fino je toplo", reče svom gostu kimnuvši glavom prema raskošnom kaminu u kojem su plameni jezici plesali oko debelog komada drva.

- "Prazno je bez glazbe, voliš li Verdija?", upita domaćin i razbije tišinu pucketanjem starog gramofona. "Pusti ti Verdija, Brucie, idemo mi pit'!", viknu Alex Ferguson i spusti na pod sanduk najboljeg francuskog vina.

- "Alex, čitaš mi misli, tu plemenitu tekućinu valja pokrstiti", nasmiješi se Steve Bruce i pruži svom mentoru otvarač za boce. Nekoliko vještih poteza kasnije, kristalnih dodira čaše o čašu i nasmiješenih pogleda uz povik 'cheers', nosevi dvojice menadžera poprimiše veselu boju.

- "Brucie, drži se mene i mojih savjeta i daleko ćeš dogurati", reče Sir Alex mašući kažiprstom nakon otvaranja osme boce. "Prodao sam ti Kierana Richardsona, posudio ti Dannyja Wellbecka, kazao ti kako treba igrati na Stamford Bridgeu, a usput na Chelsea bacio i kletvu!"

- "Fergie, uvijek ću ti biti zahvalan, ne znaš kako mi je bilo teško nakon one katastrofe u Newcastleu", podigne čašu menadžer Sunderlanda i potom se diskretno nagnu prema sugovorniku: "Ali, majke ti, kakvu to kletvu spominješ?"

- "Vidim ja da su ti Svrake zabile pet komada i usput popile i mozak, moj Brucie", našali se Ferguson i značajno zastane kako bi se Bruce nasmijao, premda mu nije bilo jako smiješno. "Ne sjećaš se da sam 2006. godine u šali izjavio kako nikad ne znaš što se može dogoditi i kako Chelseajev kamp može pogoditi malarija, pa se nikad ne treba prestati nadati?"

- "Iskreno, ne sjećam se", nevoljko prizna Bruce i stane zamuckivati. "Ali, Dro... Drogba ima...".

- "Malariju! Točno, Drogba ima malariju i ne, nije bila šala", zacvrkuta Ferguson otvorivši devetu bocu.

- "Ali, to je bilo 2006. godine, što si čekao dosad?", znatiželjno će Bruce.

- "Ne pitaj! Zadatak bacanja kletve dao sam Garyju Nevilleu, a svi znamo kakvi su njegovi startovi", odgovori Ferguson i podigne obrve.

- "Zakašnjeli!", uglas povikaše obojica i prasnuše u nezaustavljivi smijeh valjajući se po podu poput dvojice osnovnoškolaca. Pauzu između dvije eksplozije smijeha odjednom prekine glasni zvuk. Pa još jedan. Gurnuvši kažiprstom naočale s vrha nosa, od smijeha još uvijek zajapurena lica, Ferguson upita: "Jesi li čuo?"

- "Jesam, ali ne znam što...", odvrati Bruce, no prije nego je završio rečenicu prekine ga još jedan oštar zvuk. "Netko baca kamenje u prozor."

Bruce otrči prema prozoru, otvori ga širom i za dlaku izbjegne još jedan kamenčić. - "Što je ovo, tko je?", šapnu strateg Sunderlanda u mrak koji se mogao nožem rezati.

- "Wenger!", začu se iz šipražja.

- "Što ti sad hoćeš, ti nisi naš! Idi kritiziraj suce negdje", odvrati mu Bruce i okrenu se prema Fergusonu, koji ponovno prasne u smijeh, ispljunuvši gutljaj vina na domaćinov skupocjeni sag.

- "Znam što radite", prošapnu Wenger. "Pustite me da uđem, mi smo kukuriku koalicija. Kucnuo je čas!"

- "Kukuriku što...?, okrenu se naglo menadžer Sunderlanda i opali glavom o rub prozora, natjeravši Fergusona na novu salvu smijeha.

- "Kukuriku koalicija! Ako nismo zajedno, opet će Chelsea biti prvak, pustite me unutra da objasnim, hladno je vani", procijedi Wenger izgubivši strpljenje.

Bruce zatvori prozor, navuče zavjese i povuče se natrag u sobu. Nakon nekoliko minuta dugih poput vječnosti poznato četvrtasto svjetlo još jednom naruši dvorišnu tamu. - "Ulazi", kimnu glavom prema predsoblju, a potom podignu dlan i zaustavi Wengera na pragu. "Jesi li ponio?", upita ga.

- "Naravno, pun sanduk", odvrati Wenger i zakorači u kuću.

- "Vive la revolution!", viknu Ferguson prije nego je dvorište opet okupao mrak.

Stamford Bridge Blues

Od Chelseaja su izgubili zadnjih 11 utakmica, devet godina nisu se osladili bodovima u susretu s londonskim velikanom, a prošle su sezone na istom stadionu primili sedam pogodaka. Kladionice su im nudile omjer 125:1, a oni su doputovali na Stamford Bridge i aktualnog prvaka, koji ove sezone kod kuće nije primio ni pogodak, razbili s 3:0.

Njihovo ime je Sunderland, a bez obzira na uobičajeno neozbiljni uvod ove kolumne, svoju pobjedu nad liderom prvenstva izborili su sami, bez kletvi i pomoći "kukuriku koalicije" ili napuhanih lopti za plažu. Usprkos opasnosti da se kući još jednom vrate s punom mrežom pogodaka, pritisnuli su Chelsea, stjerali ga u kut i nemilosrdno kažnjavali greške.

Tek sada postaje jasno da do odluke o ovosezonskom prvaku, koliko god se u početku sezone činila izvjesnom, još uvijek predstoji dalek put. Bez nekoliko ključnih igrača Chelsea se pokazao ranjivijim nego u bilo kojoj utakmici u proteklih nekoliko sezona, no naznake ovakvoga pada mogle su se zamijetiti i minulih tjedana.

Bez Johna Terryja i Alexa kao stoperskog para, bez kažnjenog Michaela Essiena, ozlijeđenog Franka Lamparda i s malarijom pogođenim Didierom Drogbom, Londončani su odigrali najlošiju utakmicu ove sezone i zasluženo upisali visok poraz.

Posebno je bolan izostanak Essiena, jedinog strijelca protiv Fulhama, koji se neopreznim startom eliminirao iz ove utakmice. S Essienom u ekipi Chelsea pobjeđuje, bez njega gubi utakmice, najbolji dokaz tomu upravo je dvoboj sa Sunderlandom, ali i onaj s Liverpoolom.

To nipošto ne znači da su se nad Stamford Bridge nadvili tamni oblaci, porazu unatoč Chelsea je i dalje prvi, i dalje ima bodovnu prednost, no razlog za zabrinutost sigurno leži u činjenici da niti u sljedećim kolima neće biti ni suspendiranog Essiena, ni ozlijeđenog Terryja. Dodatan bi problem mogao stvoriti i odlazak pomoćnog trenera Raya Wilkinsa, kojeg su se riješili bez ikakvog pravog objašnjenja.

"Ray je jedan od nekolicine odabranih, uvijek prisutan, plemenita duha, istinske plave krvi, Chelsea teče u njegovim venama. Bez njega ne bismo osvojili ništa, a sasvim sigurno ne bismo i ovu godinu počeli brzinom zvuka", napisao je Carlo Ancelotti u svojoj autobiografiji u kolovozu ove godine, a nepuna tri mjeseca kasnije Wilkinsa više nema.

U svakom slučaju, prvenstvo je upravo postalo daleko neizvjesnije...

Može li se od dosade zaista umrijeti?

Premda vjerujem da je takav ishod nemoguć i da se dosadi može pripisati svašta, ali u konačnici ne i oduzimanje života, moram priznati da sam protekle srijede došao opasno blizu takvome kraju gledajući jedan od najdosadnijih derbija u povijesti nogometa.

Rivali grada Manchestera odlučili su zaigrati na sigurno, a usput i video montažerima olakšati slaganje sažetka u kojem su na kraju završila tri dodavanja, dva žuta kartona i jedan udarac na gol. Ogled koji je prošle sezone u samo jednom svom izdanju polučio čak sedam pogodaka, ovaj put završen je nulom, a najuzbudljiviji trenutak utakmice bio je ovaj:

"Da Premier liga završi sutra, bio bih zadovoljan", rekao je Roberto Mancini uoči toga dvoboja i uoči dva uzastopna remija u kojima njegova momčad nije postigla ni pogodak, premda je sastavljena od igrača na koje je potrošeno tričavih 500 milijuna funti.

Čime je točno zadovoljan Mancini, vjerojatno nije jasno nikome, a svijetloplave može mučiti i okrutna istina koja kaže da su isti ti igrači postigli manje pogodaka od, primjerice, Boltona, Newcastlea i Blackpoola, koji niti u zadnjih pet godina nisu potrošili takav novac, a pritom mislim i na klubove i na gradove.

Tko zna, možda je Manciniju dosta svega, možda je spomenuta izjava tek zakrabuljena poruka šeiku Mansouru da potraži gdje je pospremio radnu knjižicu talijanskog stratega. Kako bi ga dodatno potaknuo na takav potez, Mancini je samo nekoliko dana kasnije, pri rezultatu 0:0 s Birminghamom, povukao s travnjaka Carlosa Teveza i svog jedinog napadača zamijenio veznim igračem.

Što je točno o tom talijanskim mentalitetom pogonjenom potezu rekao nestrpljivi auditorij, ne trebam posebno naglašavati. Reći ću tek da je bilo glasno.

Što se pak Uniteda tiče, sve je manje stanovnika planeta kojima je jasno kako još uvijek nije izgubio utakmicu, a nakon ogleda na Villa Parku za odgovor na takvo pitanje morao bih se vjerojatno zaputiti ka tibetskim visoravnima.

Tko je pomislio da Fergusonovi izabranici ne mogu odigrati lošije nego u gradskom derbiju, prevario se. Deset minuta prije kraja gubili su s 2:0, potom ostvarili pothvat svojstven upravo njima i na kraju kući odnijeli bod.

"Kad su postigli prvi pogodak, znao sam da dolazi i drugi", slegnuo je ramenima menadžer Aston Ville Gerard Houllier i nasmiješio se, vjerojatno i sam u potrazi za jeftinim smještajem na Tibetu.

Propao plan

Nakon pobjede nad Chelseajem i prvog pozitivnog niza ove sezone, Liverpool je na gostovanja u Wigan i Stoke otputovao "with hope in their heart", no ubrzo je shvatio da će i na gostujuće utakmice morati povesti prošloga tjedna spomenutu Lindu Pizzuti, jer bez nje očito ne ide tako lako.

Nakon što su u Wiganu osvojili samo bod, nadali su se kako barem s Britannije mogu odnijeti sva tri. Ohrabrila ih je i svečana najava Roya Hodgsona kako je napokon pronašao protuotrov za dalekometne ubačaje rukom Roryja Delapa.

Pritom ga nije smetao ni podatak da Stoke City već 22 uzastopne utakmice nikome nije zabio pogodak nakon ubačaja rukom, što bi značilo da su prethodno već 22 momčadi došle do tog zemljotresnog otkrića.

Nakon nekoliko besanih noći Hodgson je svoju ideju prenio igračima, a oni je potom otkrili medijima. "Moramo biti na pravom mjestu u pravo vrijeme", zborio je Martin Škrtel, a novinari marljivo zapisivali. " Moramo biti blizu njihovim igračima i onda Pepe mora pokušati uhvatiti loptu."

Prije nego su izdavači nogometnih udžbenika stigli promijeniti poglavlje o Roryju Delapu i proglasiti ga riješenom zagonetkom, ovaj je lansirao loptu u srce šesnaesterca, gdje se našao Ricardo Fuller i iz gužve je gurnuo u mrežu. Igrači Liverpoola nisu se našli na pravom mjestu, a Pepe nije uspio uhvatiti loptu. Uspjeli su tek u naumu da se nađu blizu protivničkim igračima, pa su iz neposredne blizine mogli svjedočiti pogotku domaćina.

Sudačka nadoknada

Nisam ni trepnuo i već je vrijeme za još jednu sudačku nadoknadu, a kako su uz "kukuriku koaliciju" proteklog vikenda vino krstili i mnogi drugi stanovnici ovoga planeta, sučevo vrijeme otvorit ću pričom o alkoholu.

Već sam jednom davno u ovoj istoj kolumni spomenuo kako rijetko konzumiram alkohol, iz jednostavnog razloga što bih mogao otkriti kako u alkoholiziranom stanju pišem i funkcioniram puno bolje nego trijezan, čime bih krenuo na put bez povratka kojim su prije mene krenuli neki drugi velikani pisane riječi poput, recimo, Charlesa Bukowskog.

Tim je putem već odavno krenuo i Paul Gascoigne, legendarni nogometaš Newcastlea, Tottenhama, Lazija, Glasgow Rangersa i poznati engleski reprezentativac, koji je oduvijek volio zaviriti u čašicu i zatim iz nje posrkati sav sadržaj.

Popularni Gazza zavirio je u koju čašicu previše, pa je tijekom vožnje automobilom odlučio isprazniti sadržaj želuca na kolnik. Ako ste naivni i blesavi poput mene, znam što mislite. Ne, nije vozio, u Engleskoj je upravljač s desne strane.

Kad već pričamo o zločestim dečkima engleskog nogometa, u tu kategoriju definitivno spada i Joey Barton. Svaku nadu da se smirio, doveo svoj život u red i počeo kontrolirati emocije i urođenu agresivnost bacio je u vodu u susretu s Blackburnom, kada je razmiricu s Mortenom Gamstom Pedersenom odlučio razriješiti preciznim udarcem šakom u prsa.

Uvijek je dobro kad nam u posjet kolumni dođe menadžer Blackpoola Ian Holloway, čija momčad i dalje igra hrabro i napada bez obzira o kojem se protivniku radi. U susretu s Aston Villom odigrali su odličnu utakmicu, tri minute prije kraja postigli pogodak za 2:2, ali ga ubrzo zatim i primili i nesretno izgubili dvoboj.

Holloway je nakon pomne analize došao do zaključka da pogotke olako primaju zato što ih prekratko slave. "Trebali bismo duže proslavljati svoje pogotke, pogledao sam snimke i bili smo previše uzbuđeni nakon pogotka. Požurili smo natrag na centar i nastavili igrati već nakon 30 ili 40 sekundi", rekao je Holloway, komentirajući pogodak DJ Campbella iz 87. minute, nakon kojeg je uslijedio pobjednički pogodak Ville.

No, prava je gužva uslijedila tek nakon utakmice, na konferenciji za medije, kada je jedan od novinara insinuirao kako bi Ian Holloway mogao podijeliti sudbinu Micka McCarthyja i biti kažnjen jer je na travnjak poslao oslabljenu momčad s deset izmjena u odnosu na prošlo kolo. Eksplozija koja je uslijedila teško se opisuje riječima, pa prilažem audio zapis uz ispriku onima koji bez titlova ne razumiju o čemu se radi.

Recimo tek da je petominutno izlaganje, slično onome o Wayneu Rooneyju prije nekoliko tjedana, započeo riječima: "Neka mi netko iz Premier lige samo pokuša reći koga ću izabrati u svoju momčad, ja sam menadžer nogometnog kluba Blackpool i ja biram ljude koji će doći u ovaj klub i igrati kada ja to odredim!" Ollie, mi te volimo.

Nakon ovako srčanog izljeva emocija, sve što ja kažem bit će "kamilica", pa dopustite da ovime i završim ovotjedno izdanje Engleskog pacijenta. Ponovno smo na istom mjestu i sljedeće srijede, a ako ne želite propustiti svako sljedeće izdanje, pridružite nam se i na Facebooku.

Ne još? Dobro, još samo jedan video, i to briljantnog autogola iz irske Combined Counties Football League, divizija 3, što je samo manje uvredljiv izraz za "svjetlosnim godinama daleko od prve lige". Tko igra? Zar vas zaista zanima?