Godina bez poraza

Teoretski, iza hrvatske nogometne reprezentacije je jedna od najuspješnijih godina u povijesti. Odigrali smo 10 utakmica, sedam pobijedili, tri remizirali - nitko nas u ovih 365 dana nije pobijedio! Da je godina neparna, bila bi ovo vrlo uvjerljiva izjava. Da je godina parna i da smo sudjelovali na nekom velikom natjecanju tijekom ljeta - ova bi izjava dobila još snažniju dimenziju. Nažalost, zatvorili smo godinu u kojoj se igralo Svjetsko prvenstvo, prvo od naše samostalnosti na kojem nismo sudjelovali. I to ipak baca sjenu na sve ovo dobro što smo u ovoj godini doživjeli.

Sjećate se, počeli smo godinu proljetnim pobjedama u Belgiji i Austriji, trijumfom nad Walesom u Osijeku. Slijedila su dva prijateljska remija u Estoniji i "svjetskoj" Slovačkoj, prije nego što smo krenuli u nove kvalifikacije koje su nam trebale vratiti pomalo zagubljeno samopouzdanje. A kvalifikacije - gotovo savršene. Uz domaći remi protiv Grka, igrački i rezultatski uvjerljive pobjede ostvarili smo u Latviji i Izraelu (2:0 je bilo do same završnice), uvjerljivo ispratili Maltu i još usput u prijateljskom nadmetanju dobili Norvešku.

"Ne'š ti protivnika", rekli su već oni koji polupunu čašu uvijek vide kao polupraznu. To je naše prokletstvo, naša urođena mana koja nas uvijek tjera da omalovažavamo one od kojih smo bolji, a precjenjujemo one s kojima bismo se željeli uspoređivati. OK, nismo se plasirali na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi, "ispeglali" smo stručni stožer i igrače za to prošle zime, zašto konačno ne možemo zatvoriti tu knjigu? Dokad će se svako lošije izdanje povezivati s tim podatkom i razvlačiti činjenica da smo, eto, kiksali u jednom od kvalifikacijskih ciklusa?

Prošlost je prošla, pokušajmo nešto naučiti iz nje i potrudimo se da nam se loše stvari više ne događaju. Ali idemo gledati u budućnost, ajmo vidjeti što smo naučili i napravili u ovoj 2010. godini i jesmo li iz nje izvukli išta korisno za naš budući reprezentativni život.

Slaven Bilić uspješno je ušao u svoj treći kvalifikacijski ciklus u kojemu nema alternative osim ispiranja gorke sudbine koja nas je ostavila izvan juga Afrike minulog ljeta. Poljska i Ukrajina puno su primamljivije destinacije, makar se ni za njihove vjerojatno neće "umirati zbog ulaznica", kao što je to bio slučaj u Njemačkoj i Austriji/Švicarskoj. Kuglice su nas pomilovale, kao da su nam se htjele ispričati za to što su nam se narugale poslavši nam Engleze u kvalifikacije za SP 2010., nakon što smo ih posramili u kvalifikacijama za EP 2008.

Niko Kranjčar je na pitanje "Je li zadovoljan s 10 bodova u četiri kvalifikacijske utakmice" otvoreno rekao "Ne, željeli smo svih 12". No, treba ipak biti realan i reći da savršenstvo ne postoji i da je ulazak u ovaj ciklus jedan od najboljih dosad. Jer osim što se pobijedilo u tri utakmice, iza sebe smo ostavili dva gostovanja na koja naši glavni konkurenti Grci tek trebaju otići i iščupati bodove. Riga i Tel Aviv bez ikakve sumnje bit će tvrd orah i ozbiljan izazov za društvo koje okuplja Portugalac Fernando Santos i bez obzira što Grci u rukavu imaju podatak da dočekuju Hrvatsku u Ateni, teško je reći da su u boljoj situaciji s rasporedom do kraja kvalifikacija.

Razloge za optimizam ne samo glede uspješnog okončanja aktualnih kvalifikacija, nego i mogućeg većeg uspjeha na stadionima diljem Poljske i Ukrajine, daje nam činjenica da smo stvorili jezgru igrača u najboljim godinama (Modrić (25), Kranjčar (26), Srna (28), Ćorluka (24), Eduardo (27), Petrić (29), Pranjić (28), Vukojević (27), Rakitić (22) i "ukrasili" je iskusnim, prekaljenim "vukovima" poput Šimunića, Olića, Runje, koji u posljednjim sezonama svoje karijere ne pokazuje znakove "popuštanja".

Skrivanja više nema, ova će reprezentacija svoj zenit doživjeti za godinu i pol dana i od njih ćemo u Poljskoj i Ukrajini očekivati velike stvari. Iako nas u kvalifikacijama još čeka ponešto iskušenja i "ratova" (ponajprije u Tbilisiju i Ateni), treba jasno i otvoreno reći da svi mi od Bilićeve družine očekujemo "uredan" plasman na naredni Euro, a tamo - "osvetu" za "ono" što nam se dogodilo u Beču 2008. Bez obzira tko stajano na suprotnoj strani. Daleko je još Poljska i Ukrajina, koliko će se samo stvari dogoditi i promijeniti u ovih 20-ak mjeseci koji nas dijele od početnog udarca. No, nikad nije rano početi planirati.

Bilić je u rezimeu 2010. godine rekao kako Hrvatska nikad nije bila mlađa i jača i kako je posebno zadovoljan činjenicom da se značajno proširio krug reprezentativnih kandidata u odnosu na neke prijašnje cikluse. Dobili smo Jelavića, dobili smo Schildenfelda, Strinića, Dujmovića, Iličevića, Matu Bilića, Lakića, iz U-21 reprezentacije definitivno su se doselili Kalinić i Lovren, pred vratima su Vrsaljko, Vida, Badelj, Delač.

Stoji da smo proširili krug kandidata, ali nažalost stoji i da nismo proširili krug nositelja. Ta je družina ostala ista i nije odveć široka. U prva dva kvalifikacijska ciklusa Bilić je uveo mnoštvo novih imena, među kojima su praktično i svi današnji nositelji. Ali od sredine prošlih kvalifikacija i oproštaja braće Kovač, lista "krucijalnih" igrača Hrvatske ostala je praktično ista. Neka pitanja ostala su i dalje otvorena, jer primjerice Strinić nije "zavladao" lijevim obrambenim bokom, Srna još uvijek "razmišlja" između obrambene i napadačke desne strane, a Schildenfeld se i dalje doima više privremenim, nego konačnim rješenjem na mjestu stopera.

Pred Bilićem i njegovim stožerom u novoj godini je i novi izazov - pronaći rješenja za još neka otvorena pitanja, odabrati i uigrati sustav od kojeg se više neće odstupati i zašto ne - pokušati i 2011. završiti bez poraza. A onda - svi na istok!