Zašto bi građani plaćali nesposobnost?

Više bih volio pisati o sportu. O Radoševićevom odličnom šutu s poludistance, o Vragovićevom napretku, o Zubčićevoj većoj minutaži, o tome što će za Cibonu značiti odlazak Delaša, a što povratak Rozića ili Lalića. Radije bih analizirao Cibonin učinak u NLB ligi, Radulovićeve rotacije ili Bogdanovićev skok među ponajbolje europske šutere.

Ali bilo bi to bježanje od jedine trenutno važne teme - situacije u kojoj se Cibona nalazi. Dirljive tri minute šutnje prepunog Draženovog doma i potom glasna podrška pokazali su, naizgled, da je Zagrepčanima do Cibone stalo. I da žele opstanak kluba. Bilo je jasno i koga dio prisutnih smatra odgovornim za ovakvo stanje - gradonačelnika Milana Bandića.

No, stvari nisu ni približno jednostavne da bi se svele na razinu "trebao bi Grad pomoći jednom od svojih zaštitnih znakova".

Cibona uistinu jest među glavnim sportskim brendovima Hrvatske, i europski gledano - najprepoznatljivi zagrebački klub. No to nipošto ne znači da Cibona može biti rupa bez dna u koju bi Zagrepčani bacali novac bez ikakvog reda, davali svoj novac - koji može biti novi tramvaj, zakrpa na cesti ili natkrivena autobusna stanica - da bi netko njime gospodario kao pijani milijarder.

Priča današnje Cibone je zaista višeslojna i tko god je želi prikazati jednostrano - laže.

Dio javnosti okrenuo se protiv gradonačelnika Bandića jer on samo "želi uzeti Ciboni prostore i potom je uništiti". Bandić, pak, tvrdi obrnuto, da je Grad taj koji već godinama spašava Cibonu, da su ti prostori nezakonito pripali Ciboni i da je loše vođenje odvelo Cibonu tamo gdje je danas.

Istina obično ima samo jednu verziju. U ovom slučaju istina jest da se oko Cibone i njenih nekretnina dogodilo puno nejasnoća (muljaža, netransparentnosti, političkih igara) i da polako to sve dolazi na vidjelo.

Cibona po zakonu uistinu jest vlasnik vrijednih nekretnina, no krajnje je upitno da li je pravo na njih stekla legalno - zato se Grad i tuži s klubom. Naime, sve nekretnine koje su u socijalizmu bile "društveno vlasništvo", pa tako i one sportskih klubova, u Republici Hrvatskoj postale su vlasništvo lokalne samouprave, u ovom slučaju grada Zagreba.

To je bilo i logično, jer bez obzira što Mirko Novosel tvrdi da je to "izgradila Cibona", istina jest da je tada sve izgradilo "društvo". Franck, Badel, Kraš i Voće - svi oni su bili dio "društva". I stoga je normalno da je od 1991. ono što je izgradilo društvo (pa tako i Cibona kao dio njega) ostalo u društvenom vlasništvu.

Kako i zašto, tko je napravio i omogućio to da Grad dobije samo dvoranu, a Cibona gomilu vrijednih poslovnih kvadrata - to su pitanja za pravosuđe.

Pravno, ali i političko pitanje jest zašto se Bandić sjetio toga baš ove godine? Zašto su godinama to svi znali, ali nitko nije povlačio to pitanje? Bandić je time možda (zapravo, sigurno) činio Ciboni uslugu, ali opet - na taj su način bili oštećeni Zagrepčani. To je bio njihov prostor kojim je raspolagalo Cibonino vodstvo, i to kako se pokazalo - iznimno neučinkovito.

Politika je, očito, odigrala svoju rolu u srozavanju Cibone, no što tek reći za klupsko rukovodstvo?

"Možda je bilo pogrešno što se pod svaku cijenu htjelo ostati u Europi, no to vas ponese. I kada nam je već dosadilo stalno osvajanje naslova hrvatskog prvaka, opet je u klubu bilo svađe zbog toga. Kupovalo se preko kupovne moći, s idejom da će se klub već snaći."

Citat je nedavna izjava Jure Klarića, jednog od onih koji su godinama u Ciboni donosili odluke. I tu je više nego dovoljno rečeno o modelu poslovanja kluba, posebno u ovoj riječi "možda". Čini se da ni dan danas ljudima koji vode klub nije posve jasno da su s osnovnim nerazumijevanjem prihoda i rashoda odveli Cibonu u minus koji se broji u desecima milijuna kuna. 50 ili 70, tko će ga znati.

Nedavno provedena revizija kristalno je jasno iskazala neznanje i lopovluk koji je vladao pod Tornjem godinama. 28 milijuna kuna plaćeno je za intelektualne usluge u 2009. godini! Što tomu dodati? Kako to objasniti u situaciji kada godinu kasnije u klubu nema struje? Evo jedan intelektualni savjet, besplatan - ne može se trošiti ono čega nema.

Cibona je svojim nekretninama gospodarila katastrofalno. Cibona je s igračima potpisivala štetne ugovore, pa se teško sjetiti kada je Cibona za nekoga dobila odštetu - zarađivali su svi, menadžeri, agencije, igrači, samo ne klub. Iskoristilo se Cibonino ime, Cibonin ugled, Cibonin euroligaški status, napumpalo se cijenu igraču i onda "ćao đaci". Igračima su se u najam uzimali stanovi što je dugoročno potpuno neisplativo i glupo, kada se iste stanove moglo graditi ili kupiti, odnosno, na svemu tome ne izgubiti već zaraditi.

Cibonu je vodila uprava koja je poslovne prostore iznajmljivala za dva eura po kvadratu. Uprava koja je dopustila da se određenim tvrtkama nakupi i po milijun kuna dugova za najam prostora, koje sada ne može naplatiti. Uprava koja nije provodila javne natječaje za održavanje, uprava koja je igračima davala predujmove koje nikada nije mogla naplatiti (Michael Anderson), uprava koja je prodala Radio Cibonu bez ikakve procjene koliko taj radio vrijedi.

Uprava koja godinama nije mogla Ciboni (CIBONI!) priskrbiti jakog sponzora.

Popis grijeha je podugačak, a nismo se još ni dotaknuli sportskog dijela priče zbog kojeg mnogi ljubitelji košarke izvan Zagreba smatraju da je Cibona "grobar hrvatske košarke".

Klub koji je bio ponos Zagreba postao je omražen u Zadru, Splitu, Rijeci, a godinama nije stvorio igrača za hrvatsku reprezentaciju.

Svoj doprinos dali smo i mi u medijima. Nedovoljno smo razmišljali o budžetu, prekasno smo počeli ukazivati na probleme. Uvijek smo tražili konkurentnu Cibonu, a nismo se previše obazirali na financijsku situaciju. Jednostavno, nismo bili dovoljno kritični prema rukovodstvu, nismo prepoznali sve što je vodilo današnjem problemu.

A i navijači koji su ispunili Draženov dom protiv Barcelone - gdje su bili protiv Radničkog? Zagrepčani nisu jučer pokazali da im je toliko stalo do Cibone koliko im je stalo do Barcelone, Montepaschija, CSKA ili Partizana - pokazuju to svih ovih godina. I lani i svake godine kad dođe - a čest je gost - Barcelona napuni dvoranu. I navijači su svojom šutnjom svih ovih godina opravdali Miličeviće i Jelušiće koji su vodili klub u propast. Neka samo u Ciboni igraju Anderson ili Penn, a otkud lova - nije bitno.

Dakako, odgovornost medija i navijača ne može se mjeriti s onom uprave i politike. Uprave koja je donosila taj niz loših odluka, i politike koja je sve to dopustila. Štoviše, Jelušić, koji je kao Bandićev čovjek sve trebao počistiti, napravio je veći minus nego svi predsjednici uprave do tada.

Kako nitko od tih osoba ne odgovara kazneno za takve poslovne poteze, to mi nikada neće biti jasno, ali od prošlosti je važnija budućnost. I na nju se treba koncentrirati, a prošlost ostaviti pravosuđu "koje treba raditi svoj posao".

Što je danas Cibona? Veliko ime, da, ali i loš, vrlo loš klub.

I zato, kada netko poziva na sanaciju kluba od strane Grada - a ispada da samo Zagreb može spasiti Cibonu - mora biti svjestan da zapravo poziva građane grada Zagreba da i dalje odvajaju novac za jednu nesređenu instituciju koja guta novac i na kojoj zarađuje puno malih duša potkradajući dušu Cibone.

Zašto bi građani to platili?

Klub ne može dobiti i ovce i novce. Ako se može spasiti sam, neka se spasi. Neka strukture ostanu kakve jesu, neka se klub i dalje vodi kako se do sada vodio, ako to skupštinarima - koji su svojevrsni 'vlasnici' kluba - odgovara i ako je to njima na ponos.

No, klub se očito ne zna i ne može spasiti sam.

Ako je tako, onda građani grada Zagreba - ako već moraju plaćati sanaciju štete - imaju pravo na to da za svu učinjenu štetu netko odgovara, politički, ali i kazneno. Netko je njihovim novcem raspolagao neodgovorno i netransparentno. Otkud ikomu to pravo?

U tom slučaju, građani imaju pravo i na ozbiljno rukovodstvo. Odgovorne i sposobne ljude koji mogu dovesti sponzore, koji mogu godišnje poslovanje završiti "u zelenom", koji mogu pametno gospodariti nekretninama, koji znaju iskoristiti Cibonin brend, koji mogu vratiti publiku na tribine, koji mogu srediti omladinsku školu, koji mogu iz sezone u sezonu složiti momčad sukladnu budžetu i onda klupske ambicije realno i pametno postaviti te ih isto tako predstaviti javnosti.

Zagrepčani zaslužuju upravu koja će od Cibone napraviti zdrav projekt koji im neće biti financijski teret, već štoviše - projekt koji će Zagrebu donositi novac. Cibona treba poslovati u plusu i višak sredstava vraćati Gradu dok ne vrati ono što bi Zagreb uložio u njen spas. Makar bila sedmoplasirana u 1. HKL i makar taj plus iznosio jednu kunu.

Utopistički? Nije, to je moguće napraviti jer sportski projekt može funkcionirati i u tržišnim uvjetima ako je postavljen na zdravim nogama (vidi pod Medveščak) i ako se iz njega odstrane sve metastaze.

Realno? Također nije. Naučili smo da Grad (država, općina) ne traži odgovorne i sposobne, nego politički podobne. Među takvima je najmanje odgovornih i sposobnih; zašto bi netko s tim osobinama (i moralnošću) želio raditi u javnom, a ne u privatnom sektoru? Lova je puno bolja u privatnom sektoru, osim ako nemate ništa protiv "crnih torbi", a samim time diskvalificirani ste po ovim načelima odgovornosti i moralnosti.

Što onda jest realno? Osim ako je politička igra zaista takva da se želi srušiti Cibona, a na njeno mjesto "instalirati" politički dobro potkovani KK Zagreb, onda će Cibona prije doživjeti scenarij u kojem je Grad spasi i postavi novu upravu, nego da se klub ugasi.

Ali ako će ta uprava funkcionirati kao ove dosadašnje, za Zagrepčane bi bio bolji ovaj drugi scenarij. Crnih rupa koje gutaju novac ionako već imaju dovoljno - neka Cibona bude prva koju će zatvoriti.

Pa neka na nadgrobnim spomenicima svima "zaslužnima" piše što su napravili s dvostrukim prvakom Europe i klubom čija dvorana nosi ime Dražena Petrovića.