Šukerova greška u koracima

Davora Šukera većina je Hrvata dugo zazivala kao jednog od onih koji će spasiti hrvatski nogomet. Karizma njegovog imena pomest će sve negativnosti koje se već desetljećima gomilaju i nakon što najpoznatiji predstavnik hrvatske države diljem svijeta preuzme konce u svoje ruke, našem će nogometu zasjati sunce. Dugo je u našem auditoriju živjela ta apstrakcija, koja je toliko lijepo izgledala da su su mnogi ponekad znali zapitati hoće li ikad ta moguća realnost biti tako lijepa kao iluzija.

Davor Šuker napokon se odlučio vratiti u hrvatski nogomet, ali način na koji je odigrao svoju povratničku kartu rasplinuo je mnoge iluzije koje su sugerirale da s dolaskom Šukera u Hrvatsku napokon dolazi i vrhunska nogometna budućnost.

Davor Šuker treba hrvatskom nogometu. Davor Šuker odavno je morao biti u njemu. Ali Davor Šuker je na potpuno krivi način ušao u cijelu priču i na potpuno krivim temeljima pokušava sagraditi svoj budući funkcionerski autoritet. Bez obzira kakve mu ideje bile, bez obzira što sve držao u rukavu, Davor Šuker već je na svom prvom koraku stvorio otpor barem polovice onih koji bi mu u drugačijim uvjetima dali apsolutnu podršku. I to puno snažniju i puno iskreniju nego Igoru Štimcu.

Šuker je činjenicom da se u predsjedničku utrku uključio kao maneken Vlatka Markovića i Zdravka Mamića izgubio veliki dio simpatija i podrške onih koji su i dosad govorili da bi radije na čelu HNS-a vidjeli njega, nego Štimca. I Šuker je svojim lošim odabirom izgubio onu prednost koju je sve donedavno imao i pred Markovićem i pred Štimcem. Ovakvim ulaskom u Marković/Mamić stožer i posuđivanjem onog najvrjednijeg što ima - svojeg imena i prezimena - kao zalog svoje buduće koristi, Šuker je kompromitirao značajan dio svog autoriteta i identiteta.

Zašto sad, zašto ovako? Ako je svima jasno zašto se Zdravko Mamić ne može sam kandidirati nego se iz petnih žila upinje kako bi na vlasti sačuvao Vla(s)tka Markovića, potpuno je nejasno zašto Davor Šuker nije otvoreno rekao "Želim biti predsjednik HNS-a!" i postao službeni kandidat još prije dva mjeseca? Zašto nije sam krenuo u otvoreni, demokratski i javni "rat programima" s Igorom Štimcem ili bilo s kim tko mu stane nasuprot i pokazao kako ima i snagu i argumente za dokazati svima kako je najbolje rješenje za čelnog čovjeka HNS-a? Siguran sam, apsolutno siguran, da bi zaradio puno više simpatija, autoriteta i podrške sa svih strana, nego što je zaradio ovakvim ulaskom na mala vrata, kao spasitelj Vlatka Markovića. Kako će se ikad Davor Šuker oprati od javnog dojma kako je na ovakav način u sve ovo ušao iz samo nekog svog interesa, a ne zato da konačno pod njegovim vodstvom profitira hrvatski nogomet?

Šukerova izjava kako će "U slučaju da pobijedi Štimac zauvijek otići iz hrvatskog nogometa", još je jedan žestok autogol nekoć velikog centarfora. Najprije - kako uopće može otići iz hrvatskog nogometa kad ga u njemu (barem što se javne funkcije tiče) nema još tamo otkad se oprostio od reprezentativnog dresa? A zazivali su ga mnogi, uključujući i autora ove kolumne.

Drugo - ako mu je doista važan isključivo progres hrvatskog nogometa, onda je naprosto dužan javno reći svima u Hrvatskoj koja se to katastrofa sprema hrvatskom nogometu ako Štimac dođe na njegov vrh? Što on to zna i vidi, a mi "mali" ne vidimo? Zašto Štimčev program ne valja (osim što ga je predložio Štimac) i što će se to dramatično nagore promijeniti? Dužni ste nam reći svi vi koji znate i koji "vidite budućnost"! Isto kao što je Štimac dužan reći što ne valja kod Markovića.

I konačno - zar sam Šuker nije toliko puta u raznim medijima rekao da hrvatskom nogometu trebaju promjene i da hrvatski nogomet propada? Pa tko ga je odveo u propast? Tko vlada hrvatskim nogometom već više od 10 godina? Kako su sad odjednom Marković i Mamić "jedini spas hrvatskog nogometa", a donedavno im je i Šuker pronalazio tisuću mana? Ako su hrvatskom nogometu potrebne promjene, zašto je onda ušao u stožer onih koji su ga doveli tu gdje je sad i koji u budućnosti neće ništa značajno promijeniti? Jer da hoće - mogli su već odavno.

Šukerovu ulogu u cijelom procesu treba gledati posve različito od one Slavena Bilića, Aljoše Asanovića ili Roberta Prosinečkog, koji su u delikatnoj situaciji kao zaposlenici onoga na čijem su predstavljanju bili. Ali gledajući iz druge perspektive - zar se vodstvo reprezentacije uopće moralo uklapati u čitavu predizbornu priču? Što bi se dogodilo da je Igor Štimac aktivirao "svoje ljude" unutar reprezentacije da stanu na njegovu stranu? A znate da ih ima, počevši od kapetana Darija Srne, preko Nike Kranjčara i Stipe Pletikose nadalje. Zar je ova predizborna utrka vrijedna unutarnjih previranja i klanovskih borbi u svlačionici reprezentacije čija se iskonska snaga crpi upravo u jedinstvu i nepodijeljenosti?

Štimac je očigledno napravio ogroman korak prema pobjedi, čim je Zdravko Mamić u samoj završnici utrke morao isukati najvećeg aduta iz svog rukava. Međutim, Davor Šuker je odabrao krivo vrijeme, krivo mjesto i prije svega - krivi put kojim bi napokon uslišao mnoge molitve i odlučio zasukati rukave u hrvatskom nogometu. Davor Šuker zaslužio je biti predsjednik HNS-a, ali ne na ovakav način. Ne kao nečiji paž ili nečiji "jezičac na vagi".

Umjesto da u hrvatski nogomet uđe trijumfalno, ponosito, uzdignute glave na bijelom konju i s mačetom u ruci kojom će autoritativno i glasno sjeći sve negativnosti, uhljebe, privatne interese i amoralnosti, jedno veliko nogometno ime, možda i najveće koje je Hrvatska u svojoj povijesti imala, na binu se dogegalo plaho poput nesigurnog djeteta, držeći se čvrsto za ruku onih koji bi njemu trebali biti sluge, a ne obratno. Ni najmanje slično onom Davoru Šukeru kojega smo dosad znali i poštovali. Onome koji bi pogodio 50 ponovljenih penala Rumunjskoj da je trebalo.