Što kaže CNN?

Tamo, u zagušljivoj rupi bez struje, vode i satelitske televizije, budućnost nije izgledala ružičasto. Pomisao na 24-satni boravak u istoj prostoriji uz Josea, koji se pretjerano znoji i Estebana, koji hrče poput pneumatske bušilice, beznadnu je situaciju činila još težom.

Jedini predah između puštenih vjetrova, nesnosnog zadaha i borbe s destruktivnom ljudskom prirodom predstavljale su vijesti s površine, svojevrstan Dnevnik bez televizije, Zoran Šprajc u obliku smotuljka papira gurnutog niz cijev koju su rudari u šali nazvali CNN, a niz koju bi se mogla spustiti jedino gladna Angelina Jolie.

"Manuel!", odjeknuo je podzemljem gromki glas smjenovođe Luisa. "Što kaže CNN?", dodao je dok su se riječi odbijale od zidova podzemne tamnice.

Manuelu, 19-godišnjem šegrtu, povjerena je dužnost ministra za komunikacije, zaduženog za prenošenje i interpretaciju poruka spuštenih niz CNN. Ne zato što je za to bio najbolji i najsposobniji izbor, već zato što je vonjao više od ostalih i valjalo ga je smjestiti što dalje od dnevnog boravka.

Prije nego se pojavio i prije nego je mogao i čuti njegove korake, Luis ga je mogao namirisati. "Stani smrdljivče, ni koraka dalje, ostani gdje jesi ako ti je moj život mio!", povikao je, svejedno iz predostrožnosti zadržavši dah.

"Smjenovođo, ako ćemo tako, niste ni vi Chanel 5", uzvratio je Manuel iz mraka, iskoristivši činjenicu da se ne nalazi na dohvat šake svoga šefa. Njegovo hihotanje prekinuo je odrješit povik: "Manuel! Vijesti!"

"Odlične vijesti, šefe! Zamislite, dobili smo poziv da po izlasku iz ove rupetine odemo na Anfield i pogledamo jednu utakmicu Liverpoola", ushićeno je skakutao Manuel. "Sve nam je plaćeno, put, hrana, jedini je uvjet da se prije moramo okupati."

"Šefe, nije li to divno, Steven Gerr..., zaustio je ministar komunikacija, trenutak prije nego će ga nadglasati bolan urlik.

"Liverpool?", zavapio je Luis. "Ta, radije ću ostati zatrpan pod zemljom nego gledati Liverpool, zar netko gore zbija šale nad našom sudbinom? Je li itko od njih vidio Liverpool ove godine? Ne vraćaj se bez boljih vijesti, jesi li me čuo", bacio je kamen u kmicu, sjeo na hladno tlo i tiho zaplakao.

Plakao je Luis i sljedećih nekoliko dana, povukao se u sebe i izgubio vjeru u Stvoritelja. Kako ne bi podigao kamen na sebe, ostali su rudari pored njegove rupe u zidu organizirali dežurstva, nadajući se kako će s vrha stići spasonosne vijesti. A onda...

"Šefe, probudite se, ovo ćete htjeti čuti", šapnuo je Manuel smjenovođi na uho jednoga jutra. Mogla je biti i večer, ondje dolje ionako nije bilo važno.

"Tko ti je dopustio da se približiš, smrdljivče, ja ću…", potražio je rukom šiljati kamen kako bi ga zavitlao prema drzniku, no mlađahni ministar komunikacija ovaj put nije ni trepnuo.

"Pozvao nas je Manchester United da dođemo na Old Trafford i gledamo derbi s Arsenalom", izustio je u jednom dahu, uz širok osmijeh kojemu je gore nedostajala dvojka. Očiju punih suza Luis ga je pogledao, trenutak je trajao kao vječnost, a zatim mu se bacio u zagrljaj.

"Dios mio, gracias Manuel", prozborio je kroz sretne jecaje i potom mu šapnuo na uho: "Ovo će ostati naša mala tajna, mislio sam da nikada nećemo dobiti ulaznice."

Povratak na vrh

Točno dva mjeseca nakon što ih je spasilačka kapsula jednog po jednog izvukla na površinu, 26 od 33 rudara (preostala sedmorica valjda nisu mogli dobiti slobodan dan) koji su 69 dana proveli pod čileanskom zemljom, na poziv Manchester Uniteda stigli su na Old Trafford kako bi upoznali klub i uživo svjedočili derbiju s Arsenalom.

Klupski čelnici dočekali su ih poput heroja i organizirali im obilazak stadiona i klupskih prostorija. Iz vlastita iskustva znam da su hodnici pod tribinama Old Trafforda neočekivano uski i skučeni, pa ne znam koliko je takav obilazak stadiona bio u skladu s terapijom i oporavkom od dugotrajnog boravka pod zemljom. Ako je kakvih problema i bilo, sama je utakmica definitivno imala terapijski učinak.

Vidjevši početne postave obiju momčadi plašio sam se, naime, da će utakmica s desetoricom ljudi u veznom redu nalikovati bojnim poljima iz američkog građanskog rata, gdje su se prsima zaustavljali bajuneti. Strahovao sam da će simpatična čileanska škvadra pretrpjeti dodatnu i bespotrebnu traumu izazvanu lošim nogometom, no već početne minute otklonile su moju brigu za njihovo zdravlje.

Štoviše, prema naznakama i najavama iz stožera londonske momčadi, očekivao sam da će Arsenal na travnjaku učiniti sve ne bi li Unitedovim gostima prezentirao nogometnu inačicu izlaska iz duboke rupe, u kojoj Topnici ipak broje nešto više dana od kolega iz čileanskog podzemlja. Jer, sve su rjeđi oni koji se sjećaju posljednjeg osvojenog trofeja.

Razvoj događaja i rekordan broj remija ove je sezone doveo Arsenal u situaciju da se ni kriv ni dužan nađe u poziciji favorita za osvajanje naslova, a kad god momčad s Emiratesa dovedete u takvu situaciju, momčad pretrpi neobjašnjivu blokadu, upadne u beskonačnu petlju vlastitih dodavanja i svoje navijače podsjeti na godine frustracija i izgubljenih utrka.

Ovaj put ni putokaz iz moje nedavne kolumne Topnicima nije bio od pomoći. Premda su Laurent Koscielny i Sebastien Squillaci odigrali iznenađujuće dobru utakmicu i suzdržali se od međusobnog razbijanja glava, United je pronašao put do mreže i jednim pogotkom riješio utakmicu.

Inače vrlo potentan sastav Topnika, koji se u stanju poigrati s gotovo svakom obranom, u sudaru s Riom Ferdinandom i Nemanjom Vidićem djelovao je nemoćno. Gotovo nestvarno zvuči podatak koji su u ponedjeljak strelovito prenijeli svi engleski mediji, da je Ferdinand svoj posljednji prekršaj skrivio prije 246 dana, 11. travnja u susretu s Blackburnom. To sve govori o sigurnosti s kojom možda i ponajbolji stoperski par Premier lige upravlja obranom Uniteda.

Arsenal je utakmicu završio gotovo bez prave prilike i udarca na gol, natjeravši i one najvjernije da priznaju poraz od boljeg protivnika, uz obvezno isticanje da se prvenstva ne osvajaju u derbijima, već u malim utakmicama, sve dok protivnik ne nosi crno-bijeli prugasti dres.

Vrijeme darivanja

Upravo takav dres na sebe su ovoga vikenda navukli igrači Newcastlea, ovaj put pod vodstvom novog menadžera Alana Pardewa. Sapunica oko otkaza Chrisu Hughtonu je time završena, a vlasnik kluba Mike Ashley nastavio je prkositi volji navijača, jer to mu ipak najbolje ide od ruke. Darivanje Hughtona radnom knjižicom objasnio je potragom za iskusnijim trenerom, no pritom nije dodao kako iskustvom smatra i otkaze u Charltonu, Southamptonu i West Hamu.

U jednoj anketi provedenoj među građanima Newcastlea o tome tko bi trebao biti novi menadžer kluba, od tisuću ispitanika Pardew je odnio ni manje ni više nego 14 glasova, pa postoje sumnje da se radi upravo o glasovima Mikea Ashleyja i njegove uže obitelji. Brojnim sličnim anketama i navijačkim prosvjedima usprkos, Pardew je došetao na St. James Park i impresionirao već u startu, nagovorivši Ashleyja da mu ponudi ugovor do 2016. (!) godine.

Na sreću vjernih navijača Newcastlea, treneri odlaze i dolaze, ali Kevin Nolan i Andy Carroll ostaju. Barem zasad, dok netko ne pošalje ponudu kakva se ne odbija. Njih su dvojica razmontirali Liverpool i svom novom menadžeru u prvoj utakmici na novom radnom mjestu donijeli pobjedu nad nekad velikim protivnikom. Taj se ishod, međutim, teško može smatrati uspjehom jer – tko ovih dana ne može pobijediti Liverpool?

Gledajući Redse, čovjek se zapita kakvu bi to momčad mogli pobijediti, kada nisu bili u stanju iskoristiti situaciju posvemašnjeg rasula na St. James Parku? Roy Hodgson je nakon utakmice novinarima podijelio uobičajenu pošiljku izraza "unfortunately" i "hopefully", što prosječnom navijaču Liverpoola malo znači. Primjetnog napretka i dalje nema, a momčad s Anfielda s devet se gostovanja samo jednom vratila s punim plijenom.

Valjda je onda razumljivo zašto su odabrali menadžera čiji je score na gostovanjima još pogubniji, s 27 gostovanja kao menadžer Fulhama i Liverpoola samo se jednom vratio kao pobjednik. Bez obzira na probleme, Hodgson se i dalje ne mora brinuti za svoj status, barem zasad njegovo radno mjesto nije pod znakom pitanja, premda sve ostalo u Liverpoolu – jest.

Da se Hughton u ovo blagdansko doba ne osjeti usamljenim u svojoj muci i nevjerici, vrijeme darivanja iskoristili su i indijski kraljevi piletine Venky's i otjerali Sama Allardycea s Ewood Parka, premda su mu par tjedana ranije obećali budžet za siječanjski prijelazni rok.

U svlačionicama diljem Engleske ta je odluka popraćena uzdahom olakšanja jer vratari će se u susretima s Blackburnom napokon riješiti terora i prebrojavanja rebara, no u predsjedničkim prostorijama velikih europskih klubova nastao je metež.

"Što ćemo s Mourinhom", pitat će se ovih dana Florentino Perez. "Kako Guardioli objasniti da mora otići", mozgat će Sandro Rosell, a ništa lakše neće biti ni predsjednicima Milana, Intera, Bayerna, Manchester Uniteda, Chelseaja, Arsenala. Za Big Sama nema zime, on je svjestan kako sada treba sjesti, uživati u božićnim delicijama, masnim prstima otvarati ponude i javljati se na telefon.

Poker prosinačkih trenerskih problema završit ću Carlom Ancelottijem, koji se polako, ali sigurno počinje trzati na svaku zvonjavu mobitela, nadajući se kako na ekranu neće biti ispisano ime Romana Abramoviča.

Da je na White Hart Lane ovoga vikenda doputovao Chelsea iz kolovoza ili rujna, Spursi bi parkirali autobus pred Heurelha Gomesa i posvetili se molitvi, no protivnici Chelseaja odavno su namirisali slabost i situacija se iz korijena promijenila.

Samo šest osvojenih bodova od mogućih 21 u proteklih sedam kola forma je koja Chelsea smješta među posljednjih pet momčadi Premier lige, pa stoga ne čudi da je Ancelotti u očajničkoj potrazi za rezultatima.

Da sam još jednom, po tko zna koji put, bio u pravu, potvrdila je i izjava Florenta Maloude, koji je novinarima priznao kako je odlazak Raya Wilkinsa itekako utjecao na momčad. "Ray je bio blizak sa svim igračima i na treninzima je sudjelovao kao animator, nismo bili pripremljeni na njegov odlazak. Bio je to šok", rekao je Malouda, koji je zajedno sa svojim suigračima na White Hart Laneu tek na trenutke podsjećao na igrača iz kolovoza i rujna ove godine.

Farewell to Manchester

Otkad se u uredske prostorije Eastlandsa uselio Šeik Mansour, Manchester City u mnogočemu pokušava preslikati uspjehe svog slavnog susjeda s Old Trafforda. Osim namjere da u sljedećih 20 godina osvoje petnaestak naslova prvaka, nekoliko europskih kruna i tome dodaju sitniš od desetak pobjeda u kupu, odlučili su od Crvenih vragova plagirati i krizne situacije.

Krenuvši stopama Waynea Rooneyja, Argentinac Carlos Tevez, kojemu često ni samome nije jasno što želi i kako to priopćiti novinarima, uputio je čelnicima kluba pismeni zahtjev za transfer i donio čvrstu odluku da na Eastlandsu neće dočekati povratak roda.

Zapravo, nije jasno je li takvu odluku donio on ili njegov robovlasnik Kia Joorabchian, koji još od Tevezova dolaska na Otok i epizode u West Hamu poput kakvog dosadnog komarca u sparnoj ljetnoj noći jednostavno odbija nestati.

"Odlučio sam, odlazim i ništa ne može promijeniti moju odluku", napisao je tako u priopćenju Tevezov menadžer, a siroti Argentinac potpisao, vjerojatno sto posto uvjeren kako klubu i njegovom vlasniku zapravo šalje božićnu čestitku.

Kako drugačije objasniti sve nebuloze koje proizlaze iz Tevezova zahtjeva, u kojima navodi raskol s dužnosnicima i zaposlenicima kluba, pa potom drobi o nostalgiji za rodnim domom i kćerima i o ljudima zbog kojih nogomet više nije što je bio, da bi završio tvrdnjom kako čitava stvar nema veze s novcem, iako iz kluba dolaze informacije kako je zatražio produženje ugovora i još izdašniju mjesečnu plaću.

Dodamo li tome i da je prije nekoliko mjeseci u Manchesteru izabrao i svoju novu rezidenciju, te meni posve nejasan razlog zašto svoju ženu i kćeri ne dovede u Englesku, gdje im uz plaću od 250.000 funti tjedno može sagraditi repliku Buenos Airesa, teško je dokučiti što točno muči Cityjevog kapetana.

Jedno je sigurno, dok rezultati idu na ruku Robertu Manciniju, situacija u svlačionici Cityja daleko je od idealne. Nakon Tevezova incidenta s Mancinijem iz završnice utakmice s Boltonom, nešto slično u ogledu s West Hamom napravio je i Mario Balotelli, ljutito produživši u svlačionicu nakon zamjene.

"What a waste of money", orilo se u tom trenutku s tribina Upton Parka, a bojim se da bi, nastavi li kupovati problematične igrače i buntovnike, Šeik Mansour uskoro i sam mogao zapjevati istu pjesmu.

Za to vrijeme, probleme Cityja objeručke su prihvatili navijači Uniteda i svoju radost iskazali minimalnim retuširanjem plakata kojim je Manchester City poželio dobrodošlicu Tevezu po odlasku s Old Trafforda.

Sudačka nadoknada

U prvim sekundama sučevog vremena vraćamo se Carlosu Tevezu i naslovnici "ManC" magazina, službene tiskovine kluba s Eastlandsa, koji u svom prosinačkom broju, vrlo vjerojatno pripremljenom za tisak prije stresnih zbivanja na Eastlandsu, donosi veliki intervju sa svojim kapetanom uz naslov "Carlos Tevez Unplugged". Gotovo proročanski, zar ne?

Ležite li ikad u krevetu prije nego će vas svladati san i pitate li se što biste sve mogli kupiti za dvjestotinjak tisuća funti tjedno? Evo vam ideje...

Prije nego je pod božićnu jelku dobio otpusno pismo iz kluba, Sam Allardyce je svojim igračima u susretu s Boltonom na slikovit način pokušao dočarati kojom bi taktikom trebali zaigrati. Kako nitko nije bio raspoložen za pantomimu, Big Sam se ipak morao poslužiti glasnicama.

Čini mi se kako sam ovaj tjedan gotovo cijelu kolumnu posvetio menadžerima, pa zašto od toga odustati. Ako ste se ikad pitali kako je to biti na čelu kluba kao što je Liverpool, Roy Hodgson se na St. James Parku pobrinuo predočiti vam svu frustraciju.

Premda nije imao razloga za frustraciju, Joey Barton ponovno se potrudio pronaći svoje mjesto u medijima. Nakon što ga je Fernando Torres napao jer nije izbacio loptu dok je jedan igrač Liverpoola ležao na travnjaku, Barton ga je počastio psovkama i nepristojnom gestom. Ostaje tek pitanje misli li Newcastleova sedmica da će pored tolikog broja kamera i fotoreportera ovakvi potezi proći neprimijećeni?

Kad smo kod neprimijećenih trenutaka, čovjek ponekad poželi da neki od njih doista ostanu takvima. Kao da nije bilo dovoljno što nas je prije nekoliko tjedana razveselio vrlo maštovitim razgibavanjem, Emmanuel Eboue se vratio kako bi nam pokazao da za zagrijavanje nije potrebno napustiti klupu za pričuve.

Pozdrav do sljedećeg srijede, a u komentarima ispod teksta, na Facebooku ili jednostavno mailom možete mi dostaviti odgovore na pitanje čega se to uplašio menadžer Wolverhamptona Mick McCarthy.