Ima li nade za nas?

U 2010. smo se nakon 16 godina vratili na Svjetsko prvenstvo i vjerovali da je započela bolja budućnost koju toliko čekamo. Kako i inače nismo poznati kao dobri realisti, već uglavnom živimo negdje između dva oblaka, tako nam je i realnost aktualnog trenutka hrvatske reprezentativne košarke loše sjela. Nastup na svjetskoj smotri uz negativan omjer pobjeda (Iran i Tunis) i poraza (SAD, Slovenija, Brazil, Srbija) brzo se uklopio u općenitu depresiju u kojoj hrvatska košarka živi, pa više rijetko kojeg košarkaškog zaljubljenika možete uhvatiti na onu "barem smo nastupili".

Iako ovo nije priča o reprezentativnoj, nego klupskoj košarkaškoj sceni u Hrvata, veza između te dvije teme je neraskidiva. Reprezentacija diktira trendove, reprezentativni uspjesi generiraju euforiju, reprezentativne pobjede podižu naciju i tjeraju djecu da se igraju baš s tom loptom. Rukomet je najbolji primjer, nogomet ništa manji. Već više od desetljeća i pol čekamo neki veći reprezentativni uspjeh koji će podignuti hrvatsku košarku iz sve dubljeg mulja, no nažalost - košarkaško prokletstvo još nismo skinuli.

Koliko god depresivan pogled prema reprezentativnim dosezima bio, on se ne može niti usporediti s onim što nudi naša klupska scena. Naši najveći klubovi u 2010. godini su praktično kolabirali, dočekavši naplatu lošeg, netransparentnog i neodgovornog rada u posljednje vrijeme. Imamo li razloga u 2011. gledati s optimizmom?

Cibonina rupa

Cibona se mrdnula s mjesta. Izabrana je nova uprava, izabran je novi trener, stiglo je jedno veliko ime u svlačionicu. Pred "vukovima" je ogroman posao na svim razinama i novi ljudi koji su stigli morali bi se gotovo religiozno držati obećanja da ono što su naslijedili neće opet samo proslijediti nekima koji dolaze iza njih. Rupa u koju je Cibona upala još uvijek nije ispunjena živim blatom, iako su financijske i igračke manjkavosti za nše uvjete ogromne. Cibona itekako ima šansu za novi život.

Međutim, za novi početak potrebno je posve realno i iskreno priznati svoje grijehe i odlučiti da ih se više neće ponoviti. Nova uprava u hodu će se vrlo brzo suočiti s prvim velikim pitanjem - da li žrtvovati ovu sezonu radi gradnje stabilnih temelja za naredne godine ili će se još jednom krenuti putem brzog, ali kratkoročnog efekta. Za Cibonu bi bilo pogubno vratiti se na stari model, jer bi sva ova muka koju klub proživljava ove sezone postala besmislena. Ovogodišnju "katarzu" trebalo bi iskoristiti za postavljanje kluba na zdrave i stabilne noge i nikad si više ne dozvoliti zanemarivanje mlađih kategorija. Nije nikakva tragedija ako Cibona ne bude prvak svake godine, ali će biti tragedija ako se ova rupa ne začepi kako treba, nego samo privremeno zakrpe najveći otvori.

Zadarska lutanja

Bez obzira što su Cibonini problemi medijski dominantni(ji), Zadrova sadašnjost nije nimalo ljepša. Što može bolje govoriti o stanju u kojemu se nalazi zadarski košarkaški klub od činjenice da su u Višnjiku ove sezone rijetke košarkaške priredbe s više od 1.000 nazočnih? Ovosezonska momčad je potpuno bez identiteta, bez okusa i mirisa, bez šanse za ikakav veći poduhvat.

Temelji na kojima se zidao KK Zadar zadnjih godina nisu ništa čvršći i smisleniji od onih na kojima se zidala Cibonina "kula od karata". U Jazinama i Višnjiku često su se više bavili time što radi Cibona, nego što bi trebali napraviti oni sami kako bi stabilizirali klub i doveli ga u realne uvjete egzistiranja. Zadar je toliko čekao Cibonin pad, toliko se nadao da će biti spreman kad dođe vrijeme za preuzeti euroligašku palicu od svojih najvećih rivala, a kad se to konačno i dogodilo - Zadar je pao još dublje.

Zagrebova i Cedevitina budućnost

Jedinu lijepu priču hrvatske klupske košarke u 2010. piše Cedevita. Privatni klub koji troši privatne i realne novce, koji ima izgrađenu strukturu i organizaciju na kojoj se može graditi stabilna budućnost nakon godina lutanja i loših ulaganja konačno je došao u poziciju prvog favorita hrvatskog prvenstva. Cedevita ima sve što treba imati pravi i ozbiljan klub osim - navijača. A i na tome vrlo ozbiljno rade. Cedevita nije od jučer, prošla je svoju kalvariju prošlih sezona u kojim su se gazde otvoreno pitale "ima li sve to skupa smisla?". Čini se da su dosta naučili iz vlastitih pogrešaka i što je još važnije - svoje su greške platili svojim novcem. I više se ne skrivaju. Žele u Euroligu.

Zagreb je brzo izgubio ulogu Cibonine "najjače opozicije u gradu", makar ni "mravi" nemaju financijskih problema, dapače. Pokupovali su puno toga što im treba i što ne treba, nagomilali igrača za dvije momčadi, ali još uvijek izgledaju prilično raštimano. Ne samo kao momčad, nego i kao klub. Cedevita ih je prešišala u organizacijskom i rezultatskom smislu, no tek će drugi dio sezone definirati pravog pobjednika. Zagreb je doveo mnoštvo mladih i nadarenih igrača iz svih krajeva Hrvatske, no neće u njima naći novog Marka Tomasa i Antu Tomića ako im ne omogući da igraju.

Splitska neizvjesnost

Jesen je na Gripama bila nasmijana, "žuti" su napokon prvi. Pa makar i u "drugoj" ligi. Boravak Nikole Vujčića na Gripama razdrmao je učmalost, donio ljepšu atmosferu, natjerao i neke druge na povratak u staro jato, no pravi izazovi i Splićanima slijede tek u drugom dijelu sezone. Od mlade momčadi očekuje se još brži napredak, uskoro će doći i okršaji s našim "regionalcima" koji će puno toga postaviti na mjesto. Lijepo je gledati Katića, Sobina, Režića, Najeva, Matića kako dobro izgledaju u A-1 konkurenciji, no nitko još ne zna kako će izgledati kad se suoče s Kasunom, Giričekom ili Cedevitinim Amerikancima.

Još važniji odgovori Splićane čekaju "na katu". Preoblikovanje kluba po Hajdukovom modelu je započelo, no cijela je priča usporena zbog krize i besparice. Na Gripama postoji snažna volja i želja da se Split opet vrati na košarkašku mapu najprije Hrvatske, a onda i šire, no tek će vrijeme pokazati jesu li realni i izvedivi svi lijepi i veliki planovi koje novi predsjednik Ilija Naletilić ima. Ali čini se da splitski košarkaški velikan nema još puno šansi za revitalizaciju.

Ostali?

Kakvu li tek depresiju nudi ovaj podnaslov. O komu da pričamo? O standardnom, ali realnom, a stoga i ne previše ambicioznom Slavonskom Brodu? O novom riječkom Kvarneru koji se tek probija na scenu? O Dubrovniku koji zna svoje limite i iz njih ne izlazi? O nestalom Šibeniku, zaboravljenom Osijeku, prosječnom Zaboku ili Alkaru? Možemo pričati, ali nećemo nikoga oraspoložiti. Uostalom - što očekivati od manjih sredina kad se naša klupska elita toliko muči?

Imamo li razloga za barem poneku zraku optimizma u 2011? Teško, ali nadati se valja. Zaželimo barem da na isteku godine u koju smo tek ušli ne kažemo da je bila još gora nego 2010. I to bi za početak bilo prihvatljivo.