Lijepa bez duše

Zatvaranje vrata zagrebačke Arene ravno dvije godine nakon što je presječena vrpca na zdanju kojim se ponosio i Zagreb i cijela Hrvatska, još je jednom upozorilo da je hrvatski sport, a dozvolit ćete da kažem i hrvatsko društvo uopće, zapravo najbolje personificirano tom velebnom građevinom na zagrebačkom Laništu. Lijepo i bajkovito izvana, trulo i krcato problema iznutra. Cijelo naše društvo sazdano je na potrebi da paket izgleda lijepo prema vani, bez obzira što unutra često nema ništa vrijedno.

Ni dvije godine nakon što smo ih izgradili, još uvijek nismo pronašli pravu formulu kako udahnuti život u te naše prekrasne, nove dvorane i učiniti ih važnim za društvo i zajednicu kojima su trebali donijeti nešto novo, nešto lijepo, nešto za sadašnjost, ali i budućnost. Onih nekoliko narodnjaka koji su nekoliko puta napunili ta nova zdanja ipak ne možemo nazvati nečim zbog čega ih je bilo potrebno graditi.

Zagrebačka Arena danas se nalazi u najvećim problemima i tek danas na površinu izlaze brojni propusti koji su pratili munjevito dizanje "ljepotice na kraju grada". Tek su se danas neki sjetili da je bilo malo glupo raditi Arenu bez dodatnih manjih komercijalnih dvorana (primjerice zadarski Višnjik ih ima pet i uvijek su pune), a naknadno je nekome palo na pamet da bi bilo dobro izgraditi i nekakav trgovački centar u sklopu kompleksa. I sve bi to opet bilo prihvatljivo i logično, da taj trgovački kompleks nije blokirao vizuru Arene koja je s velike udaljenosti uljepšavala jugozapadni ulaz u glavni grad. Zar sve to skupa nije moglo biti smislenije projektirano da ne narušava ono najljepše što Arena ima - prekrasan vanjski izgled?

Za razliku od zagrebačke, splitska Spaladium Arena nikoga nije oduševila tmurnim, crnim i bezveznim vanjskim izgledom koji nimalo ne otkriva kakva se krasotica krije iznutra. S obzirom da je posve neizvjesno kad će se i hoće li se uopće krenuti u realizaciju drugog dijela kompleksa koji je trebao zadržavati neboder, podzemne garaže, trgovačke centre, restorane i mnoštvo drugih sadržaja koji bi se uklopili u Spaladium Centar, vanjska vizura splitske "crne ljepotice" prijeti još nedefiniran, ali sigurno dug vremenski period (p)ostati gradsko ruglo, umjesto ponosa.

Tragikomična je bila medijska priča oko zatvaranja vrata Arene Zagreb zbog neriješenih pitanja na relaciji investitor - Grad Zagreb, dok je ispred vrata čekao sportski događaj koji je na kraju mjeseca bio spreman u četiri termina potpuno rasprodati Arenu. Hokejaši Medveščaka i svi njihovi zaljubljenici na kraju će ipak spasiti svoj obraz i dovesti desetke tisuća ljudi u Arenu. Bila bi prava tragedija da jedan od rijetkih događaja koji puni neku od hrvatskih dvorana izgubi svoje pravo na spektakl koji mu jamče pune tribine.

Vlasnici i upravitelji Arene Zagreb (i ne samo nje), mogli bi jako puno naučiti baš tog "malog" Medveščaka. Zanimao vas hokej ili ne, imali emotivnu i navijačku vezu s Medveščakom ili ne - svi morate priznati kako je Medveščak jedna od rijetkih lijepih sportskih priča u Hrvatskoj minulih godina. Nikako ne jedina, ali svakako jedna od najljepših. Kako sportskih, tako i marketinških. A sport i marketing više ne idu jedno bez drugoga. Spoznali su to i u Cedeviti, spoznat će prije ili kasnije i svi drugi koji žele uspjeti u današnjem kapitalističkom sportu. Morat će to napokon spoznati i upravitelji naših arena.

Zagreb i Split dobili su organizaciju Futsal Europskog prvenstva 2012., što će biti prvi pravi, veliki sportski događaj kojeg će naše nove dvorane ugostiti nakon "izvorišnog" rukometnog SP. I to bi trebao biti put kojim upravitelji naših arena moraju krenuti. Zagrebačka i splitska Arena moraju se polako gurati na mapu europskih dvorana i ne treba imati nikakve komplekse glede natjecanja s drugim europskim gradovima i dvoranama.

Puno puta pokazali smo se sposobnim organizatorima i najzahtjevnijih sportskih događanja, u kojima se profit ne mjeri samo u količini novca koji će ostati po završetku. Velike sportske događaje treba gledati kroz širu sliku, jer osim tribina zbrajaju se i puni hoteli i ostala turistička ponuda (a zovemo se turističkom zemljom, zar ne?), kao i "brand" zemlje koji se stvara i tim putem. Jedno istraživanje pokazalo je da je za Hrvatsku do 1998. godine znalo 5% ispitanih "Zemljana", a nakon Svjetskog prvenstva u Francuskoj - 37%.

Nekoliko sam puta već spominjao priču iz njemačkog grada Düsseldorfa, koji je prije šest godina izgradio najmoderniji stadion u Europi, a tada je gradski nogometni klub bio trećeligaš. No, ta Arena nije se ni gradila radi nogometnog kluba (kao što se ni naše arene nisu gradile), a danas je jedna od najprofitabilnijih arena u Njemačkoj, pa i šire. Na proljeće će čak dva mjeseca biti iznajmljena za događaje vezane uz Eurosong, a već imaju ugovoren i velik broj događaja za 2012. godinu.

Naše arene od početka se nisu snašle u tržišnim uvjetima i borbama koje se odvijaju u privlačenju zanimljivih događanja u te arene. Primjerice, Spaladium Arenom su u početnih nekoliko mjeseci upravljali neki sumnjivi Amerikanci, koji su vrhunac svojih svjetskih veza manifestirali dovođenjem Harlem Globetrottersa, koji će doći i u školsku dvoranu ako im platite. Danas su stvari nešto drugačije, vlasnici su shvatili da hrvatska pamet nije ništa manja nego američka i Spaladium Arena je polako ipak počela "živjeti".

Problemi s održavanjem i popunjavanjem Arena natjerali su nas da se upitamo što bi se to, pobogu, događalo da smo kojim slučajem dobili organizaciju nogometnog Eura 2012? Bismo li u Zagrebu izgradili neku grdosiju od stadiona za, primjerice, 70.000 gledatelja, koju kasnije ne bismo mogli servisirati? Zagreb treba novi stadion, kao što je trebao i novu Arenu, ali stadion ipak treba puno bolje promisliti i realizirati u potrebnim gabaritima.

Arene su upozorenje, a vjerojatno i posljednji spomenik sustavu "brzo, skupo i sumnjivo", jer jednom ćemo se i mi morati vratiti u realnost i shvatiti da smo ipak premala država za ovako megalomanske projekte. Nemojte me krivo shvatiti, sportsku infrastrukturu i dalje treba razvijati i graditi, ali to treba čini u realnim gabaritima. A da je sustav razmišljanja "izgradi, pa razmišljaj" napokon na izumiranju sugerira i činjenica da je Dubrovnik odustao od gradnje stadiona za 10.000 gledatelja i priklonio se realnijem "dugopoljskom modelu" s oko 5.500 sjedećih mjesta.

Arene su tu, s nama žive, uz njih će odrastati nove generacije hrvatskih građana i doživljavati ih kao nešto posve normalno. Priče o tome jesmo li ih trebali graditi ili nismo ostavimo prošlosti, politikantsko skupljanje jeftinih bodova prepustimo političarima, uhvatimo se posla da od onoga što imamo izvučemo najbolje što možemo. Ili ćemo svih 30 godina dok ih ne otplatimo plakati i "žugati" kako nam nisu ni trebale? Hoće li i dalje svaka od njih biti "Lijepa bez duše"?