Sezona lova

Uzmite, primjerice, hrvatske glazbenike. Prije nekoliko godina uspjeli su se izboriti za zakon koji svakog hrvatskog građanina "po defaultu" proglašava lopovom i obvezuje ga da postotak od kupovine bilo kojeg medija za pohranu podataka uplati - glazbenicima.

Dolaskom na ovaj svijet, još nesvjesni nedaća koje su pred nama, svi smo se obvezali dijelom svog teško stečenog novca Mladena Grdovića doživotno častiti bevandom, a Vlatku Pokos bundama ili kakvim drugim komadima odjeće.

Sljedeći put kad kupite kutiju praznih DVD-a ili novi tvrdi disk za računalo, pohvalite se prijatelju da ste kavom počastili Žanamari Lalić ili Lanu Jurčević. Tehničke detalje zadržite za sebe, rezultat je ionako isti.

Uzmite za primjer i lovce, snalažljivu skupinu ljudi okupljenu oko zakona koji im omogućava pucnjavu, ubijanje i zadovoljavanje agresivnih poriva, a sve pod izlikom da upravo oni bolje od prirode znaju što je za nju dobro.

Kako je ovaj naš svijet, jedini koji imamo, prepun primjera čovjekova odgovornog ponašanja prema prirodi, puni uvjerenja da će ravnotežu u prirodnom okolišu lovci održavati daleko bolje od prirode, i njima smo dali odriješene ruke.

Pitate li se jesam li tijekom blagdana zbog preopterećenosti pukao i izgubio zdrav razum, odgovorit ću da jesam, no odmah ću vas razočarati i reći da to ipak nije glavni razlog ovakvoga uvoda u kolumnu.

Priču o glazbenicima i lovcima ispričao sam kako bih na slikovit način opisao što se događa kada netko, bilo tko, zahvaljujući zakonskim regulativama, a vođen financijskom ili kakvom drugom zadovoljštinom kao ciljem, dobije ovlasti činiti što hoće.

Na čudan i meni svojstven način došli smo tako i do vlasnika engleskih nogometnih klubova, mahom razmaženih multimilijunaša ili milijardera, koji su iskoristili mogućnosti slobodnog tržišta dionica i svoju učmalu svakodnevicu odlučili prodrmati bacanjem sitniša te kupovinom skupe igračke, u kojoj će potom činiti što god požele i što im padne na pamet. Pritom, naravno, niti sekunde nisu razmišljali o vlastitim kvalifikacijama i preduvjetima za vođenje stabilnog, uspješnog nogometnog kluba.

Ruski oligarsi, arapski šeici, indijski kraljevi piletine, britanski kraljevi pornografije, američki milijunaši željni europske avanture… Engleski su nogometni klubovi u posljednjih pet ili šest godina završili u većinskom vlasništvu ljudi koji nikada ranije nisu imali veze s nogometom, a mnogi od njih nikada nisu niti kročili na nogometni stadion.

Bez obzira na državu podrijetla ili način na koji su došli do svoga bogatstva, svi novopečeni vlasnici klubova dijele zajedničku namjeru da do cilja dođu preko noći, ali i zabludu da je količina uloženog novca u nogometu uvijek proporcionalna uspjehu.

Dok je takvo razmišljanje razumljivo za šeika rođenog u palači optočenoj zlatom i okupanog u ptičjem mlijeku, gotovo je nevjerojatno da na sličan način razmišljaju i američki i britanski poslovni ljudi, koji su svoje bogatstvo izgradili na napornom radu.

Uspjeh se očekuje jučer, a tolerancija za neuspjeh vrlo je niska. Čudi li stoga ikoga podatak koji kaže kako je u dosadašnjem tijeku sezone u Premier ligi i Football ligi smijenjeno čak 30 trenera?

Martin O'Neill (Aston Villa), Chris Hughton (Newcastle), Sam Allardyce (Blackburn), Roy Hodgson (Liverpool), Roy Keane (Ipswich), Darren Ferguson (Preston North End), George Burley (Crystal Palace), Brian Laws (Burnley), samo su neki od istaknutijih menadžera koji su tijekom ove sezone lova na trenere izgubili svoj posao, a nije kratak ni popis onih kojima se, barem prema pisanju medija, u posljednjih nekoliko tjedana ljuljaju stolice.

Pod starom izlikom "lakše je promijeniti trenera nego cijelu momčad" klubovi se odlučuju na uvijek isti korak, korak bez ikakvog temelja i opravdanja u stvarnosti i svakodnevnom funkcioniranju nogometnog kluba.

Za oslikavanje apsurda najbolje će poslužiti nekoliko statističkih podataka iz Football lige, organizacije koja okuplja nogometne klubove od druge do četvrte engleske lige (Championship, League One i League Two). Prema tim podacima, u posljednjih pet sezona tijekom prosinca i siječnja najurena su ukupno 32 trenera.

U 12 slučajeva klub je istu sezonu završio ispod mjesta na kojem se nalazio u trenutku smjene trenera, a u pet slučajeva na posve istom mjestu na ljestvici. U 15 slučajeva novi je trener donio i bolji plasman na kraju sezone, no 21 od 32 navedena kluba sezonu su završili unutar tri mjesta od mjesta na kojem su se nalazili prije dolaska novog stratega.

Povrh svega, valja istaknuti kako nijedan od 32 kluba nakon promjene trenera nije uspio značajnije popraviti svoju formu i nijedan od njih nije izborio plasman u viši razred engleskog nogometa. Nažalost, to je statistika koju vlasnici klubova neće pročitati.

Čak osam otkaza u zadnjih desetak dana natjerali su i Udrugu ligaških menadžera (LMA) da digne glas u obranu menadžerskog posla i pošalje apel kako bi se stalo na kraj žrtvovanju menadžera zbog nerealnih ciljeva klupskih vlasnika.

Trend sve većeg pritiska na menadžere, od kojih se očekuje da u što kraćem roku postignu tražene rezultate ili će biti zamijenjeni novim kandidatom, kvalitetno obavljanje trenerskog posla svodi na razinu nemoguće misije.

I on je hodao sâm

Nemogućom misijom moglo bi se nazvati i kratko, ali burno razdoblje Roya Hodgsona na klupi Liverpoola. Od spomenutih 30 otkaza, Hodgsonov odlazak s Anfielda sasvim je očekivano i najeksponiraniji ovosezonski slučaj.

Nažalost, bez obzira na ugled jednog od najtrofejnijih svjetskih klubova, ali i iskustvo američkih vlasnika u vođenju sportskog kolektiva, Hodgson po mnogočemu dijeli sudbinu ostalih neopravdano najurenih stratega.

Samo šest ili sedam mjeseci ranije isti je čovjek od strane Premier lige nagrađen titulom najboljeg trenera godine. Vodeći ozbiljno limitiranu momčad Fulhama dogurao je sve do finala Europske lige, a u slučaju odlaska Fabija Capella u ruke su mu gurali i svetinju, englesku nogometnu reprezentaciju.

Roy Hodgson nije preko noći postao jedan od najgorih engleskih trenera, niti zaslužuje medijsku sprdnju i nepoštivanje od strane navijača. Hodgson je imao nesreću da je preuzeo klub koji se godinama nalazi u silaznoj putanji i klub koji ga je na mjesto menadžera ustoličio prije dolaska novih vlasnika.

Premda je i sam činio pogreške, prije svega dovođenjem Paula Koncheskyja i Christiana Poulsena, čime je od svojih prethodnika naslijedio upitnu politiku dovođenja igrača, Hodgson nije kriv za dva u većem dijelu sušna desetljeća Liverpoola, koja su do krajnjih granica iscrpila strpljenje navijača, a nije kriv ni za svlačionicu punu poluproizvoda, čast izuzecima, koju su mu na pladnju servirali njegovi prethodnici.

Smatra li netko da će s postojećim kadrom i uvjetima njegov nasljednik Kenny Dalglish, bez obzira na bezuvjetnu i beskrajnu potporu Kopa, do kraja sezone postići znatno bolji rezultat, bojim se da mu slijedi grubo otriježnjenje.

Situacija u Liverpoolu nije od jučer. Poput korozije provlači se Anfieldom već dugi niz godina, uz povremeno bojenje pročelja kako bi se prekrila trulež, a kulminirala je krajem sezone 2008/2009, nakon koje su se Redsi našli na prekretnici.

Nakon osvojenog drugog mjesta i samo dva poraza u cijeloj sezoni, umjesto ulaganja u momčad i stvaranja još jačeg temelja za novu sezonu, dodatnim raskolom vlasnika s navijačima, prodajom stožernog igrača Xabija Alonsa i dovođenjem sumnjivih zamjena poput Aquilanija Liverpool je ponovno izabrao krivi smjer.

Sljedeće je sezone otišao i Javier Mascherano, igrački kadar nastavio se osipati, a čitav dugogodišnji proces kakve-takve izgradnje jedne momčadi posve se srušio konačnim odlaskom Rafaela Beniteza. Vrući kesten prebačen je u Hodgsonove ruke i čitava je priča završila neslavno.

Hodgson nije kriv ni za nejasnu politiku razvoja kluba, za upitna i vrlo dvojbena pojačanja te dugogodišnju prodaju ključnih igrača. Nije kriv što u šest mjeseci nije od Liverpoola napravio vrhunski engleski klub i što u 180 dana nije uspio u poslu koji nikome ne polazi za rukom već gotovo dva desetljeća.

Nije, na kraju krajeva, kriv ni za redovite ozljede Stevena Gerrarda na izletima s reprezentacijom, nije kriv za uglavnom kriminalno lošu formu Fernanda Torresa, a nije kriv ni za autogol Pepea Reine protiv Arsenala.

Izgradnja momčadi, a Liverpoolu je nakon puno lutanja potrebno upravo to, dugoročan je proces u kojemu vrijeme igra jednu od najvažnijih uloga. Hodgson ga u Liverpoolu nije imao. Spreman sam tvrditi da je u neko drugo vrijeme, s kvalitetnim kadrom, pristojnim budžetom te strpljenjem i podrškom čelnika i navijača, mogao vratiti Liverpool tamo gdje pripada.

Povratka, međutim, više nema. Liverpool je ponovno na početku, uz priliku da počne od nule i stvori momčad koja će za dvije ili tri sezone ponovno ciljati na najviši plasman. Uz nove vlasnike i dugoročno povjerenje novom menadžeru da vlastoručno stvori momčad, te uz obvezno čišćenje svlačionice i kvalitetna ulaganja u igrački kadar, Liverpool bi za samo nekoliko sezona mogao izroniti iz mraka u kojem se traži već dvadesetak godina.

Doviđenja, gospodine Hodgson!

Respect

Da to nije lak posao i da se ništa u nogometu ne događa preko noći dokazala je i prva utakmica pod vodstvom novog menadžera Kennyja Dalglisha. Premda je dobio bezuvjetnu podršku navijača, što Hodgson nije imao od prvoga dana, i iako mu je ime s tribina Old Trafforda skandiralo 9000 najvjernijih, Liverpool je prvu utakmicu izgubio i potrošio još jednu priliku da sljedeće sezone zaigra u Europi.

Istina, Redsi su dvoboj s Manchester Unitedom izgubili zahvaljujući vrlo kontroverznoj odluci pripadnika još jedne skupine ljudi, pored glazbenika, lovaca i vlasnika nogometnih klubova, koja je savršeno organizirala svoj svijet.

Sudačka organizacija pod sloganom "Respect" poziva (čitaj: raznim pravilnicima i prijetnjama suspenzijom i novčanim kaznama prisiljava) igrače i trenere da poštuju suce i njihove odluke te se ne upuštaju u uvredljivo ponašanje i ne dovode u pitanje ispravnost istih odluka.

Jedno je papir, on trpi sve, a drugo praksa jer engleski suci, premda za klasu kvalitetniji od hrvatskih, također su ljudi, a slijedom toga i griješe. Najbolji je primjer Howard Webb, kojeg su mnogi proglasili najboljim engleskim sucem, a neki se usudili posjesti ga i na tron najboljeg na svijetu.

Bilo to istina ili ne, a vjerojatno nije, Webb je u 35. sekundi utakmice na Old Traffordu dosudio jedanaesterac kojeg sigurno neće spomenuti u autobiografiji, a upravo je taj jedanaesterac na njegovu žalost i odlučio utakmicu i putnika u četvrto kolo.

"Nisam takav igrač, ne padam tako lako", branio je svoj kazališni pad Dimitar Berbatov nakon utakmice, smetnuvši s uma da gledatelji pred malim ekranima već desetljećima imaju opciju višestrukog ponovnog proživljavanja već viđenog događaja, jedinstvene pojave koja se u narodu udomaćila pod pojmom "usporena snimka".

Webbovim jedanaestercem najviše je razočaran bio Ryan Babel, koji je nakon utakmice na svom Twitter profilu objavio fotošopiranu fotografiju Howarda Webba u dresu Manchester Uniteda, zbog čega je Engleski nogometni savez žurno pokrenuo istragu već istoga dana.

Suočen s istragom, Babel je u nedjelju poslao dvije poruke. U prvoj se ispričao Howardu Webbu, a u drugoj svima ostalima: "Žao mi je ako je bilo tko sliku shvatio ozbiljno, bila je to samo emocionalna reakcija nakon poraza u važnoj utakmici."

Ovaj Babelov incident na Twitteru inače nije ni izbliza zabavan kao onaj iz srpnja prošle godine, kada je sa svojim fanovima odlučio podijeliti avanturu kupovine običnih kupaćih gaća. Zamijenivši Twitter za nekakav privatni chat, u jednosatnom desantu na Twitter profile očajnika koji su iz nekog razloga smatrali da Babel ikada ima nešto za reći, Liverpoolov je napadač uspio poslati čak 60 poruka.

Kupaće je gaće na kraju kupio, ako ikoga zanima, ali je na kraju priznao kako je tijekom jednosatnog zlostavljanja obožavatelja smrtno dosadnom pričom uspio izgubiti čak 98 fanova. Imate li mazohističke sklonosti, cijeli niz poruka možete vidjeti ovdje.

Boring, Boring, City...

Engleski nogomet u samo jednom tjednu proizvede bezbroj trenutaka vrijednih spomena, koje je teško spomenuti u samo jednoj kolumni. I ovoga tjedna žestoki tempo je nastavljen, odigran je dio 22. prvenstvenog kola i čak 32 utakmice trećeg kola FA kupa.

Nikako ne valja zaboraviti novi kiks Chelseaja, koji je nakon punih 27 godina uspio izgubiti od Wolverhamptona i dovesti se u situaciju da Carlo Ancelotti sa strepnjom očekuje sljedeći poziv Romana Abramoviča.

Ruskog su tajkuna njegovi u plavo odjeveni zaposlenici ipak razveselili nekoliko dana kasnije, kada su u kupu ispratili Ipswich s čak sedam pogodaka i napokon podsjetili na formu s početka sezone. Druga je stvar što su opet pošteno zagrabili u godišnju normu pogodaka, pa se ne trebaju čuditi završi li sljedeća prvenstvena utakmica rezultatom 0:0.

Ipswich pak može biti zadovoljan sa samo sedam pogodaka u mreži. Prije nekoliko dana najurili su menadžera Roya Keanea i postigli pozitivan šok. Strah me i pomisliti, a vjerujem i vas, koliko bi tek pogodaka primili da do smjene trenera nije ni došlo.

"Boring, boring City…" je pjesma koju smo proteklog tjedna slušali u izvedbi navijačkih zborova s Emiratesa i Walkersa, a igrom slučaja na oba je stadiona u to vrijeme gostovao Manchester City.

Mancinijeva je momčad doputovala na Emirates i, kako bi to nekoć slikovito opisao Jose Mourinho, parkirala autobus pred svoja vrata, natjeravši frustrirane navijače Arsenala da ih kući isprate gore navedenom pjesmom.

Nešto više entuzijazma igrači Cityja pokazali su u susretu s Leicester Cityjem i svojim bivšim menadžerom Svenom Goranom Erikssonom, no bez obzira na razliku i igračkoj kvaliteti i debljini lisnice, na kraju su spašavali remi. Iz te utakmice osim rezultata valja izdvojiti i ime Sola Bambe, prinove Leicester Cityja koji je u svom prvom dodiru s loptom u engleskom nogometu, u prvoj minuti utakmice – postigao pogodak.

Živu glavu su pak spašavali igrači West Hama, koji su na St. James Parku doživjeli pravu katastrofu. Upućeniji od mene tvrde da je do poraza došlo zato što je Avram Grant prestao nositi klupski šal, kojeg je ponosno pokazivao tijekom iznimno uspješnog blagdanskog niza utakmica. Ja tvrdim da to nema nikakve veze, West Ham je i sa šalom i bez šala dobra šala.

Kakav je engleski nogomet roller coaster (jezični pedanti, oprostite mi, hrvatski prijevod "tobogan smrti" graniči s debilizmom) najbolje dokazuje podatak da je pet pogodaka Čekićarima ugurao Newcastle, koji se tri dana kasnije upisao na zid srama, izgubivši u trećem kolu FA kupa od četvrtoligaša Stevenagea. Svrake su time postale treći klub u povijesti Premier lige koji je iz FA kupa izbačen od četvrtoligaša, a prvi koji je od kluba s te razine uspio primiti čak tri pogotka.

Sudačka nadoknada

U nogometnom svijetu postoji nekoliko kategorija igrača: oni koji se trude biti voljeni i prihvaćeni od strane navijača i to im tijekom karijere i polazi za rukom, oni koji se trude biti voljeni, ali im to nažalost ne uspijeva, oni koji se ne trude biti voljeni, ali im to ipak nekako uspijeva i, na kraju, oni koji se uopće ne trude biti voljeni, pa ih nitko ni ne voli.

U ovu posljednju kategoriju spada i naš negativac tjedna El Hadji Diouf. Nekadašnji krilni igrač Liverpoola, Boltona, Sunderlanda, a sada Blackburna, jedan je od igrača koje malo tko podnosi, ali i jedan od onih koje uopće nije briga za javno mnijenje. Nešto grublja i zlonamjernija inačica Benoita Assou-Ekottoa.

Diouf se svojom prgavom naravi već godinama nalazi na radaru sudačke organizacije, a njegov postupak tijekom kup utakmice između Blackburna i Queens Park Rangersa za svaku je osudu. U toj je utakmici, naime, Jamie Mackie u dvoboju s Gaelom Givetom zaradio dvostruku frakturu noge, a dok se previjao na travnjaku u neizdrživim bolovima, do njega je došao Diouf, usmjerio pravednički kažiprst i stao ga vrijeđati riječima: "f*** you and f*** your leg". Prijevod, vjerujem, nije potreban.

Ogorčeni menadžer Rangersa Neil Warnock nakon utakmice nije birao riječi: "On je dno dna i ne vjerujem da će dugo ostati u Blackburnu jer ne mogu zamisliti da Steve Kean drži takvog igrača u svlačionici. Htio sam ga nazvati štakorom iz kanalizacije, no to bi bila uvreda svim štakorima."

Vrijeme je i za malo smijeha, pa se selimo u Crawley, gdje je malo poznati petoligaš Crawley Town u ponedjeljak svladao drugoligaša Derby County i plasirao se u četvrto kolo. Strijelac pobjedničkog pogotka u posljednjim trenucima utakmice bio je Argentinac Sergio Torres, koji se tijekom utakmice ovako rješavao svojih protivnika.

Za jedno od iznenađenja ovog se vikenda pobrinuo i Leeds United, koji je s Arsenalom odigrao neodlučeno 1:1 i imat će još jednu priliku za plasman u četvrto kolo. U toj utakmici jedanaesterac je simuliranjem pokušao izboriti Theo Walcott (koga zanima kako, neka skoči na ovaj link i "premota" na 3:30 minuta), a nakon utakmice se zbog toga odlučio i ispričati.

Sve pohvale za ispriku, Walcott je uvijek bio pristojan momak, premda se moram pitati čemu rečenica "nisam taj tip igrača" u isprici za događaj kojim dokazuje da jest? Usput budi rečeno, Walcott je u toj utakmici i izborio jedanaesterac, kojim je Arsenal na kraju izvukao neodlučen rezultat.

U tom istom kupu Blackpool se i subotu našao u krugu četiri premierligaške momčadi koje su se oprostile već u trećem kolu. Mandarine su izgubile od Southamptona s 2:0, a menadžer Blackpoola Ian Holloway posebno se uvrijedio što su navijači domaće momčadi na podrugljiv način ismijavali sudjelovanje njegove momčadi u Premier ligi.

Što je točno uvrijedilo 24-godišnjeg Roberta Fitzgeralda iz Stevenagea nakon što je istoimena momčad izbacila Newcastle i postigla jedan od najvećih uspjeha u klupskoj povijesti, zasad će ostati tajna. Tijekom slavlja na travnjaku nakon pobjede od 3:1, Fitzgerald je došao do igrača Stevenagea Scotta Lairda i nokautirao ga udarcem u glavu.

Jedan od klubova u kojem je također otvorena sezona lova na trenera je i Aston Villa, kojoj ove sezone definitivno ništa ne polazi za rukom. Takva je situacija navijače kluba iz Birminghama natjerala da zapjevaju "Let's pretend we've scored a goal" ili "Idemo glumiti da smo postigli pogodak" i potom počnu skakati od veselja. Ako ništa drugo, nije ih napustio duh. Zabava počinje od 12. sekunde videa:

Na kraju, spomenimo i sinoćnji polufinalni dvoboj Carling kupa između West Hama i Birminghama, kojeg je domaćin dobio rezultatom 2:1 i u kojem je Victor Obinna zaradio crveni karton zbog udarca u "obiteljske dragulje" Sebastiana Larssona. Svi muškarci znaju da je bolno, a svim ženama poruka – vjerujte nam na riječ.

Udarcem u prepone i završavam neobično dugačko izdanje Engleskog pacijenta i pozdravljam vas do sljedećeg tjedna. Tko se već nije pridružio stotinama obožavatelja engleskog nogometa na Facebook stranici Engleskog pacijenta neka to učini danas.

Obećavam da vas neću gnjaviti pričama o kupovini kupaćih gaća.