Ovako je sigurno u raju

Raspored kakav se samo poželjeti može, četiri utakmice, četiri derbija, četiri poslastice engleskog nogometa. Second City derbi na St. Andrewsu, Tyne-Wear derbi na Stadionu svjetla, Merseyside derbi na Anfieldu i derbi bez prikladnog imena na White Hart Laneu, ali uz ogroman natjecateljski ulog. Neka igre počnu, zaurlao sam i prestrašio svog mačka Juricu, koji je nedjeljno poslijepodne namjeravao provesti u bezbrižnom odmoru.

Bogat raspored otvorili su Birmingham i Aston Villa te Sunderland i Newcastle, zagorčavši mi život istovremenim početkom. Uz zahvalu Japancima na domišljatim izumima bez kojih bi nam život bio teži, glavobolje sam se riješio prepolovljenim zaslonom televizora i simultanim praćenjem obje utakmice istovremeno.

"Ovako je sigurno u raju", promrmljao sam sebi u bradu, potegao gutljaj piva i svakoj polovici ekrana dodijelio po jedno oko.

Dok su u Birminghamu nogometaši Aston Ville prezentirali na koliko je različitih načina moguće promašiti vrata ili pogoditi vratnicu, u Sunderlandu se vodio pravi rat. Bilo je tu i lupanja po nogama i hvatanja za vratove, a ne čudi da su se u gužvi našli i Alan Smith i Joey Barton. Za potpun doživljaj i nogometnu inačicu filmskog hita "Expendables", nedostajao je tek Lee Bowyer, na drugoj je polovici ekrana ionako sjedio na klupi.

Nakon sušnog prvog poluvremena, barem što se pogodaka tiče, zatresla se lijeva polovica ekrana. U 49. minuti Roger Johnson se nakon četiri mjeseca posta osladio pogotkom i donio prednost domaćinu, a samo tri minute kasnije, zaigralo je i drugo oko jer u Sunderlandu je poveo Newcastle.

Kao da vodstvo najljućeg i najomraženijeg rivala na Stadionu svjetla nije bilo dovoljno, živce domaćih navijača osim 11 Svraka u crno-bijelim dresovima odlučila je testirati i jedna prava svraka, odigravši ulogu dvanaestog igrača.

Odlaskom omražene ptičurine s travnjaka nestala je ipak i prednost Newcastlea, a Sunderland je u sudačkoj nadoknadi najneobičnijim pogotkom tjedna ipak došao do boda. Bod je na drugoj polovici ekrana spasila i Aston Villa, koja je uz četiri vratnice i grede jednom ipak uspjela pogoditi i mrežu.

Vremena za odmor nije bilo, tek za kratak posjet prostoriji gdje i Alex Ferguson ide pješke. Tek što sam sjeo, s televizijskog su me prijemnika napali prvi taktovi pjesme "You'll Never Walk Alone". Brzi pritisak na tipku "mute" riješio je i taj problem, a nekad davno, prije daljinskih upravljača, morao bih se čak i ustati.

Kralj Kenny dočekan je ovacijama i pljeskom i tijekom prvih 45 minuta vjerojatno se i osjećao poput pravog spasitelja Anfielda. Liverpool je igrao dobro, došao i do vodećeg pogotka, a mogao je i riješiti utakmicu da je u završnici bilo koncentracije, sreće, a u nekim slučajevima i boljih igrača.

Drugo je poluvrijeme pak pokazalo da ovosezonski niz loših rezultata i posljedični krah Redsa ipak nije isključivo rezultat nesposobnosti Roya Hodgsona da iz rijeke potencijala stvori pobjednički duh. Iz svlačionice je izašao neki drugi Liverpool i u samo desetak minuta od Kennyja Dalglisha načinio čovjeka koji pogledom punim nevjerice i govorom tijela neodoljivo nalikuje na svoga prethodnika.

U tom trenutku, klimajući glavom lijevo-desno i tražeći rješenje za još jedan pad momčadi kojoj nedostaje i kvalitete i samopouzdanja, Dalglish je shvatio da Liverpool, kojeg je nakon remija s Evertonom 1991. godine ostavio na prvom mjestu prvenstvene ljestvice, ima malo toga zajedničkog s momčadi koja je u nedjelju igrala na Anfieldu.

Od trećeg poraza u nizu Liverpool je spasio tek neoprezan start dotad sjajnog Tima Howarda i jedanaesterac koji je Redsima donio bod, a Davidu Moyesu "ukrao" prvu prvenstvenu pobjedu na Anfieldu otkad je sjeo na klupu Toffeesa.

Misli li još tko da će povratkom Kennyja Dalglisha sve na Anfieldu sjesti na svoje mjesto i vratiti Liverpool tamo gdje po ugledu i imenu pripada, mogao bi se razočarati. Dalglish je divan čovjek, koji je svoje mjesto u srcima navijača zaradio posjetom svakoj obitelji pogođenoj tragedijom u Hillsboroughu, ali Dalglish kao heroj i ikona nije i čudotvorac.

Kao istinskoj legendi kluba bit će mu oprošteno znatno više nego Hodgsonu, a imat će i beskonačan kredit kod navijača, no pravo rješenje Liverpoolovih problema krije se u liku i budućim djelima Johna W. Henryja.

Novi vlasnik Redsa mora biti spreman Dalglishu ili njegovu nasljeniku ponuditi odriješene ruke, bezuvjetnu višegodišnju podršku i pozamašnu financijsku injekciju. Tek tada Liverpoolov menadžer, zvao se on Kenny Dalglish ili nekako drugačije, neće uz aut liniju bespomoćno gledati raspad crvenog sustava.

Nepunih pet minuta nakon završnog stiska ruke Dalglisha i Moyesa čudima moderne televizije preselio sam se na White Hart Lane gdje je Tottenham, ohrabren jednim od najboljih sastava u svojoj povijesti, odlučio prekinuti puno desetljeće bez pobjede nad Manchester Unitedom.

Mora se priznati da im je puno toga i pošlo za rukom, bili su konkretnija momčad i stvorili bolje prilike, no do pobjede nisu uspjeli doći jer Manchester United je odglumio svog gradskog susjeda i umjesto napadačkog nogometa posvetio se prije svega obrani vlastite mreže.

Planove im je zamalo pokvario crveni karton Rafaela da Silve, koji je prema svemu sudeći od Garyja Nevillea naučio sve pogrešne stvari. Isključenje ipak nije posebno naživciralo Alexa Fergusona jer zna da Rafael neće odraditi ni jednu utakmicu suspenzije.

Lukavi lisac u momčadi ima i Fabija da Silvu, Rafaelova posve identičnog brata blizanca, pa u sastav u bilo kojem trenutku može ubaciti bilo kojeg od njih, pod kojim god želi imenom. Tehnologiji je u nogomet zabranjen ulaz, a razliku između dvojice Brazilaca ionako može otkriti tek skeniranje rožnice ili testiranje DNK.

Za petama

Osmi gostujući remi Manchester Uniteda jedva su dočekali njegovi suparnici i glavni konkurenti za naslov prvaka, a posebno se to odnosi na Arsenal, koji je uspio preboliti šokantnu činjenicu da će zbog kirurškog zahvata na gležnju Thomasa Vermaelena još par mjeseci morati trpjeti sudaranje glavama Laurenta Koscielnyja i Sebastiena Squillacija.

Topnici su na Upton Parku razbili West Ham i zahvalili Avramu Grantu što je kao protivnika Theu Walcottu stavio Waynea Bridgea. Čovjek koji se proslavio odbijanjem rukovanja s Johnom Terryjem, bivšim prijateljem i kolegom koji mu se iza leđa s djevojkom igrao "mame i tate", uspio je Walcottu dozvoliti asistenciju, pogodak i potom na njemu skriviti i jedanaesterac.

Tko kaže da navijači Chelseaja i ja nemamo ništa zajedničko? Uzdah olakšanja koji se mogao nožem rezati nakon pogotka Branislava Ivanovića na Stamford Bridgeu otprilike je jednak onome kojeg sam ispustio kad sam pročitao najavu kako se Gary Neville nakon ove sezone namjerava umiroviti.

Chelsea je napokon nekoga pobijedio i došao do drugog slavlja u deset prvenstvenih utakmica, premda se i ovaj put u prvom poluvremenu poigravao sa živcima navijača. Carlo Ancelotti je nakon utakmice izjavio da je kriza zaboravljena, no nisam siguran slaže li se s njim Didier Drogba, koji je i dalje samo sjena lanjskoga igrača.

Osim Arsenala i Chelseaja pobjede se dokopao i Manchester City, koji je na 24 sata uspio osjetiti i vrh prvenstvene ljestvice. Carlos Tevez ponovno je pokazao da je još uvijek polovica momčadi Cityja, a pozitivne naznake da je u napadu dobio pravog partnera pokazao je i Edin Džeko, skupa prinova u redovima svijetlo-plavih.

Bosanskohercegovački je reprezentativac dobio mjesto u prvoj postavi premda zbog bundesligaške pauze gotovo mjesec dana nije odigrao ozbiljnu utakmicu. U prvom se poluvremenu tražio, a nakon utakmice i sam priznao kako je nogomet u Engleskoj drugačiji. U drugom je dijelu, pak, sve izgledalo znatno bolje. Uz par "tunela" i asistenciju najavio je uspješne dane u Premier ligi.

Sudačka nadoknada

Ne tako davno, uoči derbija između Manchester Uniteda i Arsenala, Patrice Evra je zakuhao atmosferu izjavom da su Topnici samo trening kamp i da ih je lijepo gledati, ali nikad ništa ne osvajaju. Ako ćemo suditi prema prošlotjednoj utakmici pričuvnih sastava Arsenala i Aston Ville, ni topničkom trening kampu ne ide najbolje. Pričuve Arsenala u toj su utakmici pretrpjele lekciju kakvu će dugo pamtiti, Villa ih je svladala s čak 10:1. Sve pogotke nisam uspio naći, ali barem dio jesam.

Kada je Asamoah Gyan, tumačeći ulogu drveta od kojeg se lopta odbija u mrežu, u sudačkoj nadoknadi Tyne-Wear derbija spasio bod Sunderlandu, na drugoj je strani travnjaka jedan mladi navijač domaće momčadi utrčao u teren i skočio na vratara Newcastlea Stevea Harpera.

Nestašni se 17-godišnjak sljedećeg dana u pratnji strogog očevog pogleda pojavio na treningu Newcastlea kako bi se ispričao Harperu, no kako ovoga nije bilo na treningu ispriku je uputio ostatku momčadi.

Taj me pokajnički trenutak prisjetio na djelić moje delinkventne prošlosti, kada sam kao dječak u vrtiću, zajedno sa svojim najboljim prijateljem, dječaku iz mlađe grupe ukrao plastični pištolj i pobjegao kući.

Nekoliko telefonskih poziva kasnije, istoga sam se poslijepodneva vratio u vrtić i uz prijeteći pogled majke bio prisiljen vratiti ukradenu imovinu i uputiti iskrenu ispriku odgajateljicama i oštećenom dječaku. Djeco, kriminal se ne isplati!

Ako je suditi po dokaznom materijalu koji slijedi, ne isplati se ići ni na Upton Park. Navijači West Hama očito su navikli na loše partije svojih ljubimaca i rijetke pogotke u mreži protivnika, pa na utakmice sada dolaze tek "ubiti oko".

Potpuno budan na tribinama je White Hart Lanea utakmicu između Spursa i Uniteda ispratio najnoviji Tottenhamov kolega s treninga David Beckham, koji po svemu sudeći ipak neće zaigrati za londonsku momčad, ako je ikoga uopće briga. To ipak nije spriječilo kolege s BBC-ja da slože humorističan video o razmjeni poruka između Beckhama, Redknappa i još nekoliko protagonista iz engleskog nogometa. Znanje engleskog i SMS kratica obvezno.

Vrijeme je i za kratki izvještaj s Twittera, socijalne mreže na koju Hrvati ne gube vrijeme, a engleski je nogometaši rabe kako bi od sebe napravili budale. Prošlog sam tjedna tako pisao o Ryanu Babelu i foto montaži Howarda Webba koju je poslao nakon poraza od Manchester Uniteda.

Babel je za svoj izgred kažnjen s 10.000 funti i upozorenjem da pripazi na svoje buduće ponašanje, što mu neće biti osobito teško s obzirom da od ovoga tjedna više ni ne igra u Engleskoj. Takvo upozorenje još uvijek nije dobio Robbie Savage, koji nas je već uveseljavao svojim prepucavanjima s Rijom Ferdinandom, a ovoga puta najavljuje kako bi sljedeće sezone mogao preseliti u Vancouver Whitecapse.

"Šansa da uz Davida Beckhama i Thierryja Henryja populariziram nogomet u Americi vrlo je primamljiva", napisao je na Twitteru, a ja se iskreno nadam, za njegovo dobro, da je pod "Amerika" mislio na kontinent.

Neću zaboraviti ni Savageovog kolegu Ferdinanda, koji je smatrao potrebnim svoje fanove upitati je li dobra ideja "pustiti goluba" u automobilu. Što bismo mi bez Twittera, istinski intelektualni dosezi nogometaša ostali bi nam vječna tajna.

Blackpool je ovog vikenda na moju žalost izgubio, i to nakon fantastične utakmice s West Bromwich Albionom u kojoj su obje momčadi dale sve od sebe. Na Sky Sportsu je pak voditelj Jeff Stelling legendi Southamptona Matthewu Le Tissieru postavio pitanje na kojem će mjestu Blackpool završiti sezonu, a ja se pitam hoćemo li kod nas ikad dočekati prave nogometne emisije sličnoga stila, a koje ne uključuju još 90-ih godina izlizane štoseve Pervana i Antimona.

Slijedi jedan od onih trenutaka koji me tjeraju da se zapitam što bi bilo kad bi bilo, odnosno kakve bi reakcije vječno zavađenog hrvatskog sjevera i juga izazvao ovakav propust pri izvlačenju parova kupa.

Glavni junaci su Irci, a ja ne znam treba li se više smijati čovjeku s desne strane, koji je u četvrtoj sekundi umjesto jasno otisnute šestice vidio desetku ili pak gospodinu u sredini, koji nas je u 25. sekundi nagradio značajnom pauzom, shvativši da je desetka izvučena i drugi put.

Pozdrav do sljedećeg tjedna i novih uzbuđenja iz najbolje lige na svijetu. Dotad se preselite na Facebook, a ostavljam vas uz akrobatske sposobnosti Arsenalovog vratara Wojciecha Szczesnyja.