Žuti karton

Nama nepoznata bića upregnut će svoju umjetnu i inu inteligenciju, mučiti je milijunima stranica i tisućama jezika i dijalekata. Pred pravim će se izazovom, međutim, naći tek kad nabasaju na knjigu pravila nogometne igre i pokušaju shvatiti smisao pravila žutoga kartona.

Najomiljeniji nam državljanin Nove Kaledonije i najbolji strijelac West Hama Frédéric Piquionne proteklog je vikenda bio uvjeren kako je svojim Čekićarima u 84. minuti utakmice na Goodison Parku osigurao ključne bodove u borbi za opstanak (za one nestrpljive, premotajte na 5:10 minuta video zapisa koji slijedi).

Omamljen euforijom poletio je prema tribini s navijačima West Hama, brzinom trka pritom iznenadivši sebe, Avrama Granta i milijune televizijskih gledatelja, preskočio ogradu s reklamama i bacio se u naručje razdraganoj masi.

Tamo, u čvrstom zagrljaju s blago alkoholiziranom skupinom ljudi, prvi put u životu osjećao se sretnim. Bilo mu je toplo. Čvrsto je zgrabio skute razdragane gomile i uživao u razdraganim povicima i tapšanju po leđima. Nije htio otići, htio je da taj trenutak zauvijek traje.

Poput ljudi u bijelim kutama koji su ga 33 godine ranije iz majčine maternice izvukli na ovaj svijet, suigrači su ga stali navlačiti za dres i uz povike "Bravo, Freddie" usmjerili ga ka sredini terena. Pustio je suzu. Podigao je pogled i zaletio se u hladan komad žutoga kartona. Prije nego je shvatio što se dogodilo, glavni djelitelj pravde Peter Walton nije imao milosti. Žuti je komadić papira zamijenio crvenim i preporođenom čovjeku pokazao put u svlačionicu.

"Kakva glupost!", skočio sam iz naslonjača i po prvi put ustao u obranu najnesposobnijeg napadača današnjice. "Tko piše ta glupa pravila?", retorički sam prosiktao i odlučio nogometne glavešine izvjesiti na stup srama.

U svijetu u kojem se nogometaši, po iznosu koji im svakoga mjeseca kapne na bankovni račun, sve više udaljuju od ovoga planeta, u okruženju u kojem ih sve češće optužuju da ne mare za navijače, idiotskim pravilom onemogućiti taj kratki sudar svjetova, taj trenutak u kojem su svi, i navijači i nogometaši, jednaki i ujedinjeni, apsolutna je glupost i besmislica, jednaka onoj da se skidanje dresa tijekom slavlja kažnjava kartonom iste boje.

Premda se može pohvaliti nestvarnom atmosferom i fantastičnom kemijom igrača i navijača, nemjerljivom s bilo kojom drugom svjetskom ligom, Premier liga je nažalost, kao i mnoge druge lige, okovana zabranom izvan pameti. Igrači su obvezni tijekom utakmice trpjeti uvrede, psovke i pljuvačku protivničkih navijača, ali odluče li se na iskreno slavlje sa simpatizerima svoga kluba - bez provokacija upućenih suprotnoj strani - čeka ih žuti karton.

Za 30 sekundi istinske euforije koja i igraču i navijaču znači više nego bilo koji kupljeni dres ili tapšanje klupskoga grba, igrač će biti kažnjen kaznom jednakom onoj namijenjenoj pogibeljnim startovima, zbog kojih nogometne karijere vise o koncu.

"Sljedeći put reći ću igračima neka nakon pogotka odu na sprovod", rekao je Avram Grant, proglasivši crveni karton Piquionnea smiješnim, otvoreno rezigniran što je Evertonu tim isključenjem otvoren put prema izjednačujućem pogotku.

Volio bih čuti argumente u korist ove besmislene zabrane, kako bih onima koji pišu pravila ponudio i nekoliko vlastitih savjeta. Žele li doista poboljšati nogometnu igru, ubrzati je i smanjiti antagonizam na tribinama, možda bi se umjesto kažnjavanja iskrenog slavlja mogli posvetiti sankcioniranju sve istaknutije glume, simuliranja i previjanja po travnjaku.

Lažno ozlijeđenim igračima, koji su u jednom trenutku na rubu bolne smrti, da bi već u sljedećem aktivno hopsali pored aut linije proklinjući suca, zalijepio bih žuti karton aktivnim ljepilom posred prevarantskog čela.

Potom bi ih, po završetku utakmice, posjeo pred televizor i 24 sata im puštao rukometne utakmice, s posebnim naglaskom na "full contact" dvoboje nakon kojih igrači ustaju kao da se ništa nije dogodilo. Tek tada, kad bi u suzama priznali da su mamine maze i prevaranti (da ne iskoristim riječ neprimjerenu za ovaj portal), pustio bi ih kućama.

Kad smo već kod laži i prijevara, žutim bih kartonima bez iznimke istjerao iz nogometaša i debilnu naviku automatskog podizanja ruke i traženja kornera/auta/gol auta, čak i kad je očito da su loptu izvan granica terena poslali upravo oni.

Dodatni bih, pak, žuti karton dodijelio onima koji uz raširene i podignute ruke mlate po nogama i masakriraju kramponima, uvjeravajući valjda i nas i suca u svoju potpunu nevinost. Takvima bih poručio da raširene ruke u ovom slučaju ne jamče oprost od grijeha, već samo dokazuju da su i bez ruku učinkoviti u onesposobljavanju protivnika.

Pored niza simulacija i prijevara, koje prijete da od nogometa naprave glumački cirkus, ako već i nisu, nogometne su se glavešine dosjetile kažnjavati jedan od rijetkih preostalih iskrenih izljeva emocija, koji podižu moral i igračima i navijačima.

Gospodo iz Fife i Uefe, proglasite jedan petak "žutim petkom", pokažite jedni drugima žute kartone, a potom sjednite. Sjednite i pišite. Pišite nova nogometna pravila. Možda ćemo tada nekim budućim vanzemaljskim arheolozima izgledati kao vrsta koja je između ostalog bila sposobna i logički zaključivati.

Game on!

Sad kad sam se ispuhao, vrijeme je da spomenem i neka druga zbivanja iz još jednog nogometom bogatog tjedna. Počet ću s dobrodošlim gostima, Liverpoolom i Chelseajem, koji se prije minulog vikenda ni sami nisu mogli sjetiti kada su posljednji put ostvarili dobar rezultat izvan svoga travnjaka.

I jedni i drugi to su ovoga puta ispravili, pa je Liverpool uzvratio Wolverhamptonu za nedavno sramoćenje na Anfieldu, dok se Chelsea probudio iz zimskoga sna i prvi put nakon listopada upisao pobjedu na gostovanju. Kenny Dalglish i Carlo Ancelotti u glas su povikali "Game on!", a je li za to sada kasno, pokazat će preostalih 14 kola.

Zajedno s Chelseajem probudio se i Didier Drogba, ili obrnuto, a njegov pogodak zajedno s onim Raula Meirelesa ravnopravno proglašavam pogotkom kola. Procjenu konačnog pobjednika, kao i uvijek, ostavljam vama.

Sigurno ste puno puta čuli kako se treneri nakon utakmica služe metaforama kako su opljačkani i pokradeni, no Harry Redknapp jedan je od rijetkih koji se može "pohvaliti" time da je zaista pokraden. Dok je šetao Madridom nepoznati su ga ljudi stali navlačiti za hlače, a dok se on pitao zašto i iz kojeg razloga, iz džepa mu je nestao novčanik, zajedno s novcem i svim karticama.

Samo dva dana kasnije menadžer Tottenhama uzvratio je "uslugu" nogometašima Newcastlea i zajedno sa svojim izabranicima doslovno im ukrao bod u sudačkoj nadoknadi, ovaj put bez navlačenja za hlače.

Nakon utakmice se pohvalio kako je na travnjak poslao najnižu postavu u povijesti nogometa, a nije bio daleko od istine jer Luka Modrić, Rafael van der Vaart i Steven Pienaar jedan drugome na ramenima imali bi problema skočiti više od Petera Croucha.

Iako je Aston Villu koštao kao "svetog Petra kajgana", Darren Bent je već u prvoj utakmici isplatio prvu ratu. Tričavih 24 milijuna funti težak napadač našao se na pravom mjestu i u svom debiju potopio nikog drugog nego Manchester City.

I nije mu to prvi put. Čovjek je zabijao u svojim debitantskim nastupima za Charlton i Sunderland, a nećete mi vjerovati kad vam kažem da je od kolovoza 2005. godine do danas po statistici rame uz rame s Wayneom Rooneyjem i Didierom Drogbom, a da pritom ni sekunde nije zaigrao za momčad s vrha ljestvice.

Rooney je u 173 nastupa postigao 82 pogotka, Drogba u 162 nastupa 83 pogotka, a Darren Bent u 187 nastupa – 82 pogotka. Premda se radi igraču s pravim golgeterskim instinktom, čudno je da nikada nije privukao pozornost "velike četvorke", dok je u engleskoj reprezentaciji uspio upisati tek mršavih sedam nastupa.

Što reći o Manchester Unitedu? United kao United. Prvo su u subotu s pet pogodaka u mreži natrpali Birmingham i uz pjesmu otputovali prema Blackpoolu, gdje su odigrali vjerojatno najgorih 60 minuta sezone i na kraju svejedno izborili pobjedu.

Teško je shvatiti kakve to dobre vile čuvaju Manchester United ove sezone, no ključan igrač u obje utakmice bio je Dimitar Berbatov. Bugarin je prvo protiv Birminghama postigao treći hat-trick sezone (čime se svrstao rame uz rame s Alanom Shearerom i Ruudom van Nistelrooyem), a potom Mandarinama dodao još dva i zaokružio ovosezonski broj pogodaka na 20.

Na dno ljestvice je pak ponovno zabranjen ulaz svima koji ne nose ime koje počinje slovom W. Wigan, Wolverhampton i West Ham na najboljem su putu da ispadnu iz lige, a opasno im se serijom loših rezultata približio i kolega po početnom slovu, West Bromwich Albion. Usprkos vrlo dobrom početku sezone, momčad Roberta Di Mattea sve je bliže opravdanju titule "jo-jo" kluba koji bi se i ove sezone mogao ponovno vratiti u Championship.

Na kraju, ne spomenem li Arsenal potaknut ću peticiju navijača Topnika za smjenu kolumniste, što bi pak moglo rezultirati predavanjem kolumne u ruke nekom drugom autoru. A to ne želimo. Ili želimo?

Da, prijatelji moji, Arsenal je na pragu prvog trofeja od 2005. godine. Arsene Wenger ove je godine promijenio svoju politiku, vodeći se izrekom "bolje išta nego ništa". Golobrade mladiće ostavio je u rezervnom sastavu Topnika, a u Carling kup počeo gurati prvotimce.

Nova je taktika već u prvoj sezoni polučila rezultate i Arsenal je izborio finale na Wembleyju. Kako su mu mogući protivnici Birmingham i West Ham, što bi rekli Englezi – "it's Arsenal's to lose".

Sudačka nadoknada

Spomenuh prije nekoliko paragrafa West Bromwich Albion, pa je red da njime i otvorim sudačku nadoknadu i Gabrielu Tamasu dodijelim nagradu za autogol tjedna. Nesretni je branič Baggiesa Blackburnu poklonio pogodak kakav se rijetko viđa, a da mu ne idu utakmice s Roversima dokazuje i prošli dvoboj u kojem je zaradio crveni karton.

Da ne kažete da čitajući Engleskog pacijenta baš ništa ne naučite, eto vam i podatka da su u toj utakmici nastupili nogometaši iz čak 22 različite države, što je novi rekord Premier lige.

Pravu poslasticu za sudačku nadoknadu priredila su nam u subotu dvojica komentatora Sky Sportsa, Richard Keys i Andy Gray, kojega strastveni igrači računalnih igara vjerojatno znaju kao komentatora u serijalu nogometnih simulacija FIFA.

Njih su dvojica odlučili kako je subota međunarodni Dan šovinizma, pa su uoči utakmice između Wolverhamptona i Liverpoola stali vrijeđati 25-godišnju pomoćnu sutkinju Sian Massey, ne znajući da su im mikrofoni uključeni.

Zaključivši da je poznavanje pravila zaleđa ženama jednak problem poput bočnog parkiranja, nesretnu su djevojku ni krivu ni dužnu optužili da ne zna procijeniti zaleđe, te da bi joj netko prije utakmice to trebao objasniti.

Usput su se dohvatili i dopredsjednice West Hama Karren Brady, koja je za dnevnik The Sun istoga dana govorila o seksizmu u modernom nogometu. Da ne duljim, slijedi snimka dvojice muškaraca na koje su njihove majke, supruge i kćeri sigurno ponosne.

Keys i Gray su od strane Sky Sportsa suspendirani i nisu prenosili utakmicu između Boltona i Chelseaja, premda je tako bilo predviđeno, a nešto kasnije osvanula je i nova kompromitirajuća snimka, snimljena uoči utakmice, na kojoj Andy Gray komentira izgled sutkinje i kaže kako se ne bi trebalo vjerovati kamermanu koji kaže da je zgodna.

Kao da je čula sve njihove komentare, sutkinja Sian Massey, kojoj je to bila druga premierligaška utakmica u karijeri, kod prvog je pogotka Liverpoola savršeno procijenila da se ne radi o zaleđu i pustila igru. Tko je siguran da bi svi muški suci jednako procijenili, neka digne ruku.

Selimo malo u niželigaški nogomet, gdje je u susretu Retforda i FC United of Manchester vratar Sam Ashton iz svog šesnaesterca zatresao mrežu svog kolege i suparnika s druge strane terena.

Za izjavu tjedna pobrinuo se Mario Balotelli, koji zbog ozljede trenutno ne igra, a vrijeme po svemu sudeći krati pripremanjem jela od gljiva.

"Rooney je vrlo dobar igrač, ali nije najbolji napadač u Manchesteru. Naš napadački red Balotelli – Tevez – Džeko najbolji je na svijetu. Najjači smo. Bolji i od Barcelone i Real Madrida", procijenio je mladi Talijan odnose u nogometnom svemiru.

Uvijek sam za dobru navijačku psinu, pa tako ovog tjedna valja istaknuti slučaj 25.000 funti vrijedne skulpture vola, koja se nalazi ispred stadiona Oxford Uniteda. Nepoznati su ga počinitelji obojili u ružičasto, dodavši poruku "Gotta love art".

Umjetnost zaista treba voljeti, makar je u 90 posto slučajeva ne razumjeli, a nipošto ne treba voljeti Kevina Muscata, igrača koji je velik dio svoje karijere proveo u engleskom nogometu i između ostalog igrao za Crystal Palace, Wolverhampton i Millwall. O kakvom se igraču radi dovoljno je reći da ga je Ian Wright jednom prilikom nazvao "ništarijom", a prije desetak godina igrač Birminghama Martin Grainger proglasio ga je "najomraženijim čovjekom u nogometu".

Muscat je izravno odgovoran za niz teških ozljeda nogometaša, a bivšem veznjaku Charltona Mattyju Holmesu morao je isplatiti 250.000 funti odštete za ozljedu iz 1998. godine, nakon koje je Holmes morao pretrpjeti četiri operacije koljena. Da se nije nimalo promijenio, 37-godišnji Muscat je dokazao u susretu s rivalima iz Melbourne Heartsa, kojom prilikom je pokosio 20-godišnjeg Adriana Zahru, pokazavši, naravno, kako je igrao na loptu.

Red je ovotjedno izdanje kolumne završiti u vedrijem tonu, a za to se pobrinuo menadžer Chelseaja Carlo Ancelotti, kojega je starija dama "bez pardona" deložirala s mjesta, pokazavši mu kupljenu ulaznicu. Ancelottijev pokušaj šarmiranja lijevom obrvom također nije polučio rezultate, pa se talijanski strateg morao preseliti na neko drugo mjesto.

Pozdrav od vašeg kolumniste do sljedeće srijede, a dotad se vidimo na Facebooku.